"Jimmy ima osam godina i pripada trećoj generaciji ovisnika o heroinu, starmali dječak crvenkaste kose i toplih smeđih očiju čije tamne mršave ruke poput pjega prekrivaju tragovi uboda igle." Ovako počinje reportaža novinarke Janet Cooke, objavljena u "Washington postu" u rujnu 1980., koja je duboko poljuljala povjerenje u ovaj list.

Dijete ovisno o drogi čija je sudbina izazvala opće sažaljenje, zapravo nikada nije postojalo. Tek nakon što je Cooke dobila Pulitzerovu nagradu za priču, konstrukcija laži srušila se poput kule od karata. Kako se moglo dogoditi da čak i medijski profesionalci premazani svim bojama poput glavnog i odgovornog urednika "Washington posta" Benjamina Bradlyja i njegovog zamjenika Boba Woodwarda, koji je sudjelovao u razotkrivanju skandala "Watergate", nasjednu na priču mlade prevarantkinje?

Janet Cooke je imala dar za pisanje i zračila je posebnim šarmom, a povrh toga i poveću dozu ambicioznosti. I boja njene kože odigrala je važnu ulogu. Uspeh tamnopute novinarke u to vrijeme došao je kao naručen intelektualcima koji su podržavali pokret za građanska prava. Imala je 25 godina kada je 1980. počela raditi za "Washington post", ali ju je mučilo što piše samo za tjedni prilog.

"Postavila si je ogromne ciljeve", pričala je poslije novinarka Carlin Barker. U potrazi za dobrom pričom, Cooke je počela istraživati narkoscenu u Washingtonu i tada je navodno upoznala tamnoputog dječaka ovisnika, kojega je nazvala "Jimmy". U dva tjedna snimila je dva intervjua po sat vremena, prikupila je 145 stranica bilježaka i dovoljno materijala o pozadini priče. S urednicima je dogovorila da pravi identitet osoba iz intervjua neće otkrivati.

Reportažu su objavili 28. rujna 1980. pod naslovom "Jimmyjev svijet" i odjeknula je poput bombe. Nitko nije posumnjao u opisivanje djeteta kojem majčin partner pred očima novinarke ubrizgava heroin u žilu. Osmogodišnjak, koji sebe u budućnosti navodno vidi kao dilera drogom, pritom priča zašto uvijek pažljivo prati nastavu matematike: "To će mi trebati kada jednog dana budem nešto prodavao".

Čitaoci su se odmah solidarizirali s Jimmyjem, ali je crnačko stanovništvo u Washingtonu kritiziralo list koji je odlučio kriti identitet dječaka kojem je potrebna pomoć. Gradonačelnik Marion Barry je nakon toga naredio da se pretraži svaki ulica u Washingtonu, ali dijete nisu pronašli.

Na kraju je novinarka skupa s kolegama morala otići u Jimmyjevu četvrt, koju, kako se ispostavilo, uopće nije poznavala. Izvukla se sasvim slučajno; kako su gradske vlasti bile pod pritiskom zbog nesposobnosti da bore s problemom narkomanije, gradonačelnik je javnosti spremno slagao da je dječak poznat vlastima i da se nalazi na liječenju. Malo kasnije objavili su i da je ubrzo preminuo.

U travnju 1981. Janet Cooke postala je prva Afroamerikanka koja je dobila Pulitzerovu nagradu. U tom trenutku njeni bivši kolege iz novina u Ohiu iz kojih je prešla u "Washington post", vidjeli su njenu biografiju koju je objavio AP. Ispostavilo se da je u njoj bilo mnoštvo izmišljenih detalja pomoću kojih je uopće dobila posao u "Washington postu". I kad su glavni urednik Bradley i proslavljeni Woodward za to doznali, ispitivali su je tako dugo dok im u suzama nije priznala da je lagala.

Vratila je nagradu, dala je otkaz i nestala iz javnosti. I tako sve do 1996. Te godine dala je intervju i otvoreno pričala o svojoj neslavnoj avanturi za mjesečni magazin Gentlemen's Quarterly. Intervjuirao ju je njen bivši dečko i kolega dok je još bila u Washington postu Mike Sager. Kako je uskrsnula priča izazvala veliko zanimanje javnosti, Tri-Star Pictures odlučio je po priči snimiti igrani film, te je prava na objavu priče otkupio od Cooke i od Sagera za 1,6 milijuna dolara.