Hirošima je prvi grad u povijesti na koji je bačena atomska bomba. Tri dana poslije, 9. kolovoza 1945. godine, druga bomba bačena je na Nagasaki, pri čemu je umrlo između 40.000 i 80.000 ljudi.

Niti u jednom drugom vremenu u povijesti nije korišteno atomsko oružje u ratu, koje je zbog svoje snago oblikovalo geopolitiku pola stoljeća Hladnog rata.

Razlozi i opravdanja za korištenje bombi i dalje ostaju izvorom vječnih debata i proučavanja, a 70 godina poslije i dalje se raspravlja o važnosti razoružanja zemalja s nuklearnim oružjem i potrebi za takvim programima.

Kako je pak izgledao sam napad i grad neposredno nakon njega, najbolje opisuju preživjeli. 

Gubitak projektila Amerikanci ne znaju gdje im je nestalo više od 1000 atomskih bombi

Yasuhiko Taketa bio je na putu za školu, kao i mnogi 'hibakushai' (osobe preživjele atomski napad, koje su žive i danas). Na željezničkoj stanici vidio je 'zasljepljujući bljesak svjetlosti, svjetliji od sunca', nakon čega je uslijedila 'buka koja je parala uši', te zatim i seizmička eksplozija koja je porazbijala sva stakla u gradu.

"Čelo mi je bilo vruće, nesvjesno sam ga popipao s rukom. Kad sam pogledao u nebo iznad Hirošime, vidio sam mali, blještavi bijeli predmet, veličine zrna riže, unutar kojeg su bile žuta i crvena boja, a koji je uskoro  narastao do veličine zastrašujuće užarene kugle. Kretala se u mojem smjeru i imao sam osjećaj kao da će me obujmiti". opisuje Taketa.

Akiko Takakura, koja je u vrijeme napada imala 20 godina, nalazila se u blizini epicentra, tj. točke napada, a ovako je opisala epokaliptični trenutak pada bombe:

"Ono što sam osjetila u tom trenutku bilo je da je Hirošima u potpunosti obasjana s tri boje. Sjećam se crvene, crne i smeđe, ali ničeg drugog. Mnogi ljudi na ulicama umrli su gotovo istog trenutka. Jagodice tih leševa su se zapalile i vatra bi se postepeno proširila na njihova cijela tijela. Svijetlo siva tekućina im je kapala s ruku, spaljujući njihove prste".

Oni koji su pronašli sklonište nakon eksplozije, našli su se u čudnom, odvratnom svijetu u kojem su svi imali sprženu kosu, a ljudske sjene su ostale ugravirane u kamenu.

"Osjećao sam kao da je iznenada nestala Hirošima", prisjeća se Akihiro Takahashi, koji je u to vrijeme bio 14-godišnjak na putu do škole. "Tad sam spustio pogled na svoje tijelo i shvatio da mi se odjeća pretvorila u dronjke zbog visoke temperature. Vjerojatno sam imao opekline na potiljku, leđima, rukama i nogama. Koža mi se ljuštila i visila je."

Michiko Hachiya u ono je vrijeme bio ravnatelj bolnice u Hirošimi. Njegova izjava o očaju i zbunjenosti preživjelih objavljena je 1955. godine na engleskom. "Postojao je niz sjenovitih oblika ljudi, od kojih su neki izgledali kao hodajući duhovi. Drugi su se kretali kao da su u bolovima, kao strašila, s drhturećim rukama ispruženim daleko od tijela. Ti ljudi su me zbunili sve dok nisam shvatio da su puni opeklina i da drže tako ruke kako bi spriječili trljanje kože što je uzrokovalo nepodnošljivu bol."

Nema nam pomoći Pogledajte što bi bilo da Zagreb pogodi nuklearna bomba

Mnogi su u sekundi izgubili svoje bližnje. Eiko Taoka, koja je tad imala 21 godina, nosila je jednogodišnjeg sina u naručju u tramvaju, no on nije preživjeo taj dan. "Mislim da su mu se komadići stakla zabili u glavu. Njegovo lice je bilo neprepoznatljivo dok je krv curila na sve strane. Ali pogledao me i nasmiješio se. Njegov osmijeh i dalje je ostao zapečačen u mojem sjećanju."

Miyo Watanabe, koja je u to vrijeme volontirala u čeličani, pretrpila je prvotni udar ležeći potrbuške na podu. Kad je došla k sebi, posvuda ju je čekala pustoš, prenosi Washington Post.

Watanabe se prisjeća ove zastrašujuće scene: "Žena je ležala mrtva na obali rijeke, a vrat joj je stršao, proboden staklom koje se raspršilo u eksploziji. Staklo je vjerojatno probolo arteriju, jer je krv bila svuda oko nje. Držala je bebu koju je dojila i koja je i dalje sisala na njezinom mrtvom tijelu".

Također je opisala i izgled bolničkih odjela, gdje su se skupile sve preživjele žrtve: "Svi su bili kao u deliriju i molili su za vodu. Oni koji su imali opekline na leđima ležali bi na trbuhu, a oni s opečenim prednjim dijelom tijela ležali bi na leđima. Nisu se mogli pomaknuti ni kako bi malo promijenili pozu. Njihove opekline i rane bile su prekrivene mnoštvom muha koje su ondje lijegale jajašca. Ta bi se jajašca razvila u ličinke koje bi zatim puzale po njihovim tijelima, što bi uzrokovalo neopisivu agoniju."

Svi su imali opekline, prisjeća se Hiroshi Sawachika, koji je u to vrijeme bio 28-godišnji vojni liječnik. "Smrad je bio prilično jak. Nažalost, miris spaljenog ljudskog tijela isti je kao onaj osušene lignje kad je stavite na roštilj."

Maršalovi Otoci Ovaj otok je 1000 puta radioaktivniji od Černobila

Sawachika se brinuo za stotine pacijenata tog dana, s ograničenim znanjem o tome što treba činiti. Izloženost radijaciji, koju su pretrpjele nebrojene žrtve, pokazat će različite učinke tijekom nadolazećih desetljeća.

"Ono što sam naučio jest da nukelarno oružje, koje može 'oglodati' tijelo i um ljudskih bića nikad ne bi trebalo biti korišteno. Čak i sama pomisao o korištenju nuklearnog oružja trebala bi biti potpuno izbrisana", zaključuje Sawachika.