Kao što nam je ispričao, u predstavi se osvrće na niz globalnih pitanja, ali i na neke bitne društvene momente u Zagrebu, primjerice, na zelenu isključivost i woke kulturu, te se njegov “Kralj Ubu” očekuje s velikom znatiželjom i pitanjem hoćemo li prepoznati tu ibijevštinu u nama i hoćemo li joj se moći smijati.

Express: Zašto ste odabrali tekst Alfreada Jarryja ‘Kralj Ubu’? Što vam je bilo najintrigantnije u tom tekstu koji govori o gramzivosti, pohlepi i želji za vlašću?

Dobio sam zadatak, koji sam prihvatio. ‘Ubua’ sam zadnji put čitao prije prijemnog za ADU, pogledao sam nekoliko izvedbi i ispita na Akademiji, a posljednju, englesku verziju gledao sam na Festivalu svjetskog kazališta, no nisam bio oduševljen. Danas se taj tekst tretira kao jedan od kanona dramske književnosti, od čega se Jarry sigurno okreće u grobu, no osobno nisam nikad slinio za tim komadom. Zapravo, komad je dosadan i redundantan, i pojelo ga je vrijeme. Jarry je poništavao neke kazališne i jezične zakonitosti, konvencije, koje su u međuvremenu pogažene milijun puta, ali je ostala ta ibijevština i ono što predstavlja kralj Ubu. Kad sam dublje proučio njegovu biografiju, shvatio sam da je on, kao i njegova pozicija protoavangardista, koji je otvorio put nadrealistima, dadaistima i teatru apsurda, zanimljiviji od tog djela. I to mi je poslužilo za pronalaženja koda za kazališno čitanje tog komada.

Express: ‘Kralj Ubu’ je na premijeri u Parizu 1896. godine doživio fijasko, a javnost je bila zgrožena. Kako je Jarry, koji je tad imao samo 23 godine, reagirao na taj fijasko?

On je u tome uživao, dapače, pridonio je skandalu jer je na premijeru pozvao svoje prijatelje pijance da viču i dobacuju te naprave nered. Jarry je bio boem, provokator i zajebant, veliki ljubitelj apsinta i raznih opijata, i tako je i živio. Bio je posebno opčinjen apsintom, zvao ga je ‘zelenom božicom’, pisao je pjesme i priče o njemu, čak je znao i lice bojiti u zeleno. Bio je ličnost veća od života, ekstrovertiran i navodno jako zabavan. Umro je mlad, od tuberkuloze i pretjerane konzumacije droga. Rugao se znanosti, akademskoj zajednici i malograđanskom sloju Pariza, gdje je tad, potkraj 19. stoljeća, cvjetala kultura te su se događale mnoge značajne stvari. Ismijavao je sve te stare vrijednosti poput Shakespearea i tradicionalnog odnosa prema kazalištu, što se vidi i u komadu te pozivao na rušenje starog kako bi se moglo izgraditi novo. Na isti način je interpretirao parišku kulturnu publiku i kulturni milje, koji je konstantno provocirao.

Express: Spomenuli ste ibijevštinu koja je prisutna i u našem vremenu. Tko je danas kralj Ubu?

Kralj Ubu je krajnje vulgaran, glup, netalentiran, nesposoban, inertan i lijen, jedino je silno ambiciozan. On je utjelovljenje nezasitne egomanije, ničim opravdane ambicije i želje za moći, što se može opravdati jedino animalnom, iracionalnom potrebom da se ima i vlada. To su ključne značajke današnjeg homo sapiensa. Ibijevština čuči u svakome od nas. Ona se manifestira kroz pohlepu, zavist i forsiranje osobnih interesa te kroz nespremnost da se vlastitim snagama nešto učini i promijeni. Svaka sljedeća generacija zbog efekta bigbraderizacije misli da zaslužuje nešto samim rođenjem te da ne treba uložiti trud i vrijeme za postizanje nekog cilja. Misle da samim postojanjem zaslužuju sve, ali problem je u tome što im nikad nije dovoljno i stalno žele još.

Express: Jeste li aktualizirali tekst ili ugradili neke hrvatske političare u predstavu?

To mi nije bilo toliko zanimljivo. Plenković je strogi, suhoparni birokrat jezuitskoga tipa, dakle proračunati kalkulant, a kod Milanovića bi se eventualno mogli prepoznati elementi ibijevštine, no on je daleko od pozicije moći. Dakle, to bi bilo nategnuto. Da se predstava radila u Americi u doba Trumpa, mogle su se povući paralele jer njegova ambicioznost daleko nadmašuje njegov talent i sposobnosti, jednako kao kod Ubua. No osvrćemo se na čitav niz globalnih pitanja, ali i na neke bitne momente u Zagrebu. Primjerice, imamo školu Nouspouvons (Možemo) za posebno osviještenu djecu što je dovoljno indikativno, a također nalazimo poveznice sa zelenom isključivosti i militantnom ekologijom te woke kulturom, znači suvremenom kulturom političke korektnosti. Komad se izvorno zvao ‘Poljaci’, a nastao je kao školska rugalica u znak pobune protiv omraženog profesora fizike Hérberta. Taj srednjoškolski lutkarski igrokaz napisali su njegovi prijatelji braća Charles i Henry Morin, a Jarry ga je pročitao dok je pohađao srednju školu u Rennesu. Jako mu se svidio i počeo je raditi na njemu. Zato sam cijelu priču smjestio u Jarryjev razred 1890-ih u školu, koja po svojim vanjskim obilježjima pripada tom periodu, ali je po kulturološkima i sociološkima ovdje i sad. Jarry je jedan od učenika, a ujedno i redatelj predstave. Tu su i braća Morin, u našoj verziji Moron, naravno, Srbi. S obzirom na to da je Jarry htio piknuti u malograđanštinu, pitao sam se što danas može izazvati provokaciju? To sigurno nisu psovke, provokacija Crkve ili kršenje kazališnih pravila. To su nedodirljive teme, poput genocida ili seksualnih, etničkih, rasnih i religijskih manjina, koje se zahvaljujući toj woke kulturi ne smiju dovesti pod znak pitanja, a kamoli ismijavati. Zato sam Jarryja potpuno denuncirao, porušio i na tim ruševinama sagradio ono što danas ima smisla. To je moj ključ za čitanje Jarryja. Mislim da bi on bio presretan takvim odabirom.

Express: Dakle, u predstavi postoji škola Nouspouvons (Možemo) za posebno osviještenu djecu. Kako ocjenjujete njihovo dosadašnje djelovanje?

Bio sam glasač platforme Možemo!, ali mislim da polako gube utrku s vremenom i da su se poskliznuli jer nisu doživjeli transformaciju iz aktivističkog pokreta u političku stranku u trenutku kad su možda imali šansu za proboj na parlamentarnoj sceni. Problem je u tome što nisu napravili adekvatne podružnice, stihijski su pristupili cijeloj političkoj problematici, a zbog kriminalnog PR-a nisu znali prikriti negativne niti istaknuti pozitivne stvari koje su napravili. Primjerice, Urša Raukar neprestano istupa u Saboru boreći se za status samostalnih umjetnika, zbog čega ima moje simpatije, ali čini mi se kako nisu iskoristili propagandni potencijal tog djelovanja. Također, često inzistiraju na krivim stvarima i krivim ljudima, na dogmatskom razmišljanju i sekularnoj religiji, što će im se poput bumeranga obiti o glavu. Mogli su pametnijim i pragmatičnijim djelovanjem postati ozbiljan opozicijski faktor na političkoj sceni, a kasnije i bitan politički faktor u Hrvatskoj. Milanović ne može biti opozicija, jer nema takvu funkciju niti ulogu, SDP je nestao, što je šteta jer je imao razvijenu logistiku, a Možemo! je propustio šansu da postane ozbiljna politička stranka. Politika je jako ozbiljna i prljava igra, i ako niste spremni biti dio te igre i uprljati se, ne trebate se ni upuštati u nju. Bili su zraka nade, no mnoge su razočarali. Doduše, ljudi su nestrpljivi, iako su jeli govna barem 20 godina. Bojim se da će prokockati jedinstvenu priliku, koja nije bila samo šansa za Zagreb, nego i za cijelu Hrvatsku.

Express: Radite angažirani teatar i može se reći da ste predstavnik kazališnog aktivizma jer ste se u većini predstava bavili aktualnim problemima, od kritike institucija, kao što su ADU i HNK, do propitivanja ratnih zločina i odnosa prema herojima i generalima u ‘Koriolanu - stupu društva’. Koje su vaše opsesivne teme?

Ne vidim sebe kao nekoga tko daje odgovore, to rade političari. Smatram da trebam skrenuti pozornost na određene teme, kao što su novovjekovni oblici malograđanštine, sloboda govora i ta nova woke kultura i zatim postaviti prava pitanja. I, naravno, napraviti zanimljivu predstavu. Ako uspijem potaknuti nekoga da počne razgovarati o nekom problemu i da ga uspije sagledati iz druge perspektive, onda sam uspio u tome. U antologijskoj predstavi ‘Žrtve zemljopisa 2 - Povratak žrtve’ iz 2009. godine, koja je igrala osam sezona i s kojom smo proputovali Europu, detektirali smo sve probleme hrvatskog društva. Zatim smo se u njezinu pankerskom nastavku ‘Victims4Life ili Žrtve za život’, koju smo prvo igrali u ZPC-u, a zatim u Gorgoni i na Festivalu malih scena u Rijeci, jako lijepo obračunali sa svim boljkama hrvatskog društva do korone. U ‘Potopu’ sam detektirao društvene i političke promjene povukavši paralelu između 1964. i 2014. godine, a u ‘Normalnom životu’ u Čakovcu problematizirao odnos prema Ciganima u Međimurju. U ‘Kriznom stožeru’ bavio sam se psihozama nastalima zbog potresa, epidemije i cijele medijsko-društvene situacije. Predstava je osvojila Nagradu ‘Ivo Hergešić’ HDKKT-a i s njom smo gostovali na mnogim festivalima gdje su je gledatelji odlično prihvatili. U predstavi ‘Teror tolerancije’ bavili smo se slobodom govora, a u ‘Trendingu’ smo istraživali prostor virtualne stvarnosti društvenih mreža i progovorili o generacijskom jazu između generacija koje su stasale isključivo s društvenim mrežama i onih bez društvenih mreža. I ja sam već rubni Metuzalem, što vidim u kontaktu s mlađim ljudima, tzv. zoomerima, koji sve starije generacije, pa tako i mene, zovu boomerima, bez obzira na to što su u međuvremenu stasale generacije X i Y.

Express: Zašto je politički osjetljiva i produkcijski zahtjevna predstava ‘Pad’, praizvedena u ZKM-u 2016. godine, koja je imala nekoliko paralelnih radnji na dvije scene, igrala vrlo kratko?

Predstava ‘Pad’ je tematizirala transkripte Dedaković/Tuđman i zapravo sam je htio postaviti ranije, kad je tema bila aktualnija. No zbog odlaganja izvedena je baš u pravo vrijeme. Te 2016. godine u Hrvatskoj se dešava neokonzervativna revolucija, HDZ s Karamarkom ulazi u koaliciju s Mostom, Hasanbegović postaje ministar kulture i postaje neopravdano samoprozvanim martirom desnice, a klokan Orešković, koji se mučio s bantu hrvatskim, premijer. Dakle, klima je bila vrlo toksična. U tom trenutku dolazi ‘Pad’, kao budali šamar. Nažalost, to se nije znalo prepoznati, iako je recepcija publike bila odlična. Prepoznao ga je jedino Stanković koji me pozvao u emisiju ‘Nedjeljom 2’ i nakon toga su krenule reperkusije. Da je ‘Pad’ ostao samo u kazališnim okvirima, ne bi bilo šireg odjeka. Ali kad se pojavio na televiziji, stvari su se počele drukčije gledati. Imperija je uzvratila udarac i uskraćeni su mi već ranije dogovoreni projekti, zatvaraju mi se vrata institucionalnih kazališta, osim Teatra Itd, a također gubim emisiju na HTV-u. Ta nova vlast je smjenjivanjem urednika Deana Šoše uništila cijeli Treći program HTV-a, a sadržaj učinila više sakralnim nego sekularnim. Iz svega toga vidim da je predstava zapravo bila bingo.

Express: Također vam je ‘skinuta’ TV emisija ‘Dobro jutro: kultura’, koju ste vodili s Draženom Ilinčićem. Govorilo se da su razlozi klerikalne prirode. Što je pravi razlog?

Ta naša emisija emitirala se tri godine i bila je najgledanija na Trećem programu HTV-a. Bila je posebna po tome što je tretirala kulturu kao nešto nužno - kao doručak u kojem svakodnevno uživamo, naravno, kroz prizme humora i ironije. Emisija je bez ispaljenog metka, bez ijednog ispisanog retka, primjerice, voditelj muca ili smrdi mu iz usta, ili emisija nema svrhu, nestala iz programa. Nekako u isto vrijeme održan je i prosvjedni skup ‘Dosta je čistke - sloboda Trećima’ zbog gašenja emisija na Trećem program. Taj program nije bio politički obojen, ali su emisije ukinute iz ideoloških razloga. To je bila bizarna situacija. Ukidanje emisija bez ikakvog obrazloženja odlika je totalitarnog režima.

Express: Većinu vaših predstava karakteriziraju humor i ironija.

Ti moji alati mnoge nerviraju, posebno moje ozloglašene, nepravomoćno osuđene i suspendirane profesore. Nama inače nedostaje smisao za humor što dolazi iz gordosti i kulturološkog kompleksa. Opisali smo ga u ‘Žrtvama zemljopisa’, kad zbog ideje da je trava zelenija negdje drugdje nalazimo surogate tipa ‘Mi smo sportska nacija’, koji nam omogućuje da se zbog te lažne slike osjećamo gordo. A u tu sliku ne pašu humor i autoironija. Mi smo, kao i naši susjedi Srbi, zatočeni u mitomaniji. Radi se o dvije vrste mita - oni iskreno vjeruju u njega, a mi se želimo uvjeriti da vjerujemo, ali je kompleks jači. To je onaj kompleks, kao što je Krleža rekao, habsburških konjušara. Nesrećom smo tu gdje jesmo, ali mi pripadamo mittel Europi. Također su mi važni i autoironija i postavljanje neugodnih pitanja samome sebi. To djeluje divno oslobađajuće i daje ti priliku da digneš branu te omogućiš vodi da krene u svim smjerovima.

Express: Već ste nekoliko puta spomenuli woke kulturu. Što najviše zamjerate wokeizmu?

Ta woke kultura, cancel kultura, ta suvremena kultura političke korektnosti, iz moralno superiorne pozicije i iz vizure današnjih vrijednosti, a kroz prizmu ravnopravnosti, sagledava stvari iz prošlosti bez uvažavanja konteksta. Ta bizarna kultura prijezira, ta surogatna religija, rodila se nakon pada monoteističkih religija na Zapadu zbog potrebe homo sapiensa da vjeruje u nešto. Kako sam ja antireligiozan, onda me svaki vid sekularne religije, a wokeizam to jest, jako nervira jer je svaka vrsta dogmi antiintelektualna i antiznanstvena. Problem te woke kulture je u tome što se pod krinkom tolerancije krije grozna netolerancija. To licemjerje i dvostruke vrijednosti treba prokazati. Zapanjujuće je što molitelji na Trgu sazivaju povratak u srednji vijek, a istodobno oni super progresivni tvrde da mi jesmo u srednjem vijeku, ne uzimajući u obzir sav progres koji se desio u posljednjih 50 ili 100 godina, pogotovo po pitanju prava svih manjinskih skupina. Dakle, i molitelji i super progresivni odjednom su se našli na istoj liniji. No i jedni i drugi su isključivi. Taj paradoks je fascinantan. U tom kontekstu sve je manje prostora za dijalog, i u zapadnom svijetu, a kod nas pogotovo, jer su kod nas te razlike možda još izraženije. Stigli smo do točke kad je postalo zabranjeno postavljati pitanja jer se to kosi s nekim uvriježenim dogmama. Ako se usuđujete preispitivati dogmatske istine, onda odmah dobivate etiketu fašista, a time se taj termin bagatelizira. Danas je najteža i najneugodnija pozicija biti razuman, nezavisan, otvoren i spreman na dijalog. Također me kod nje smeta nedostatak, čak ubijanje humora. Predstava ‘Kralj Ubu’ bavi se, između ostaloga, čemu se ne smijemo smijati.

Express: Kako biste ocijenili sadašnji trenutak u Hrvatskoj s obzirom na woke kulturu, ekonomsku situaciju, ulazak Hrvatske u Schengen i odljev mladih ljudi?

Nalazimo se u velikoj krizi parlamentarne demokracije i krizi Zapada, što konačno stiže do Hrvatske što je velik apsurd jer smo sad dio Schengena. Znači, usvajamo vrijednosti jednog sistema, pa tako i woke kulturu, koji se odlučio samoubiti. Živimo u bizarnim vremenima koja treba sagledati i zatim im se nasmijati. Mislim da se Hrvatska ciljano mentalno deurbanizira zadnje 32 godine. To je rezultat naše politike, koja je išla ka centralizaciji i stvaranju mentaliteta krda. Pod time ne mislim da ljudi iz ruralnih krajeva nužno imaju ruralni mentalitet. Iz najruralnijih krajeva znaju doći ljudi koji imaju najurbaniju svijest o načinu sagledavanja života. No nepopravljivi sam optimist i nemam ideju o iseljavanju iz Hrvatske. Živimo u zemlji koja ima niz groznih problema, od ekonomskih politika koje su devastirale zemlju, ali istodobno se nalazimo na sjajnoj zemljopisnoj lokaciji i imamo prilično respektabilan nivo ljudskih prava, tako da nije sve crno kako se želi prikazati. No to ne znači da stvari ne treba sagledati onakvima kakve one jesu. Tome služi taj gorki smijeh da se svako malo ošamarimo i pokušamo biti bolji.

Express: A što je s ljudskim pravima i slobodama?

Kao umjetnik i autor jako sam osjetljiv na pitanje slobode govora. Svjetionici slobode, kao što je bila ‘Kultura promjene’, uvijek su bili opasni za vlast. Zato vlast ta potencijalno opasna mjesta zabranjuje ili devalvira jer dovode do postavljanja pitanja. No sloboda govora ne funkcionira na principu švedskog stola da svatko uzme s njega ono što mu odgovara, a ono što mu ne odgovara odbacuje. Princip mora vrijediti jednako za sve. Naš Ustav je po pitanju sloboda govora slabo i klizno sročen te se može različito interpretirati, ovisno o prilici, jer se nije razmišljalo o promjenama vlasti i o tome da se ista stvar može interpretirati u skladu sa stavom aktualne državne administracije. Ja se ne slažem sa zabranama. Primjerice, Thompsona niti slušam niti ga poštujem, a ne dijelim ni njegovu ideologiju. Ali smatram da su zabrane kontraproduktivne jer njima stvaramo lažne martire, kao što smo učinili s Hasanbgovićem, te ih činimo bitnijima nego što oni jesu.

Express: Vode se polemike o tome treba li zabraniti pozdrav ‘Za dom spremni’. Koji je vaš stav?

Ja nemam problema sa simbolima, niti s crvenim zvijezdama niti s kukastim križevima, koji su mnogima traumatični. Mnogi ljudi su stradali na najgore moguće načine tijekom komunizma i njima to predstavlja jednaku traumu, kao što mnogima predstavlja kukasti križ ili kukičasto U. To su simboli u koje mi upisujemo značenja, a postaju problematični ako se ne poznaje njihovo izvorno značenje i kontekst u kojem su nastali. Nama su se ogadili u kontekstu nacizma, ali kad odete u Mongoliju, na svakom trećem samostanu vidite kukaste križeve, koji imaju drukčije značenje jer su se koristili u različitom kontekstu. To nije relativizacija povijesti, nego upravo suprotno. Ako ste naučili simboliku ustaškog U ili nacističkog kukastog križa te značenje koncentracijskih logora i rasnih zakona, koje je NDH usvojila od prvog dana uspostave, jer je bila vazalska država, tad svaki simbol prestaje biti problematičan jer znamo njegovo značenje u kontekstu i imamo prema njemu odnos. Odgovor na sve debate uvijek se svodi na znanje i obrazovanje. Ako izostane znanje, onda ćemo upisivati značenje o NDH kao vjekovnom ostvarenju hrvatskog sna o nezavisnoj državi. No taj projekt relativizacije prošlosti događa se već 30 godina. A sad dolazi i do učitavanja značenja, tj. relativizacije pojmova i kod regresivno lijeve strane. Primjerice, Kantu i mnogim velikim filozofima zapadne misli upisuju rasizam i zato ga se navodno trebamo riješiti. Istodobno, Marx kao njihov omiljeni ideolog im nije problematičan, premda je bio evidentni rasist. Ili još draži im Foucault, koji je bio pedofil. Svako isključivo čitanje je pogrešno. Svaka pretjerana ideološka obojenost vodi ka ekstremizmu i binarnom promatranju. Takav pristup nije dobar u životu, a pogotovo ne u umjetnosti. Uostalom, umjetnost se derivira iz slobode, a ne regulacija.