Iako je bila visoka tek 161 cm, po tadašnjim normama bila je dovoljno visoka da postane Miss. Zvala se Štefica Vidačić i bila je rođena 1909. godine u Požegi. Osvojila je titulu najljepše žene Europe 20-ih godina prošlog stoljeća. Bila je izvanbračna kćer Franje Söjtöryja i Vjekoslave Vidačić. 

Kao srednjoškolka došla je u Zagreb i tu završila realnu gimnaziju, a prijavila se na prvi izbor za Miss Jugoslavije 1926. godine. Izbor se održavao u Hotelu Esplanade, pa ju je put dalje odveo u Beč. Iako mnogi izvori tvrde da je to bilo u Berlinu, to se zapravo dogodilo na balu u bečkoj Sofiensäle, a u Berlin je otišla nešto kasnije.

U Beču je izabrana za najljepšu djevojku Europe i postala je prva Miss Starog kontinenta. Natjecanje je organizirao Fanamet, europski filmski distribucijski konzorcij u kojem je bilo i nekoliko američkih producentskih kuća, pored ostalih i Metro-Goldwyn-Mayer, kako bi promovirali filmove i na europskom tržištu, te otkrivao nove zvijezde. 

Prema nekim podacima, održalo se još nekoliko natjecanja ljepote - jedno u Parizu, a drugo u Berlinu, no uvijek se spominje naša Požežanka kao pobjednica. Glavna nagrada trebala je biti uloga u holivudskom filmu u režiji Friedricha Wilhelma Murnaua. Kada se žiri od 12 članova nije mogao dogovoriti koja je najljepša djevojka među 10 kandidatkinja, među kojima su bile i neke žene filmskih djelatnika, pozvali su Murnaua u pomoć.

Odlučio je napraviti testne snimke svih kandidata i on je trebao odlučiti koja od kandidatkinja će dobiti ulogu u filmu. Murnau je napravio testno snimanje i na kraju odabrao Šteficu Vidačić. Ali, film nikad nije postigao veći uspjeh. No, Štefica je idućih godinu dana dobivala svaki tjedan honorar od 100 dolara, što joj je omogućilo solidan život.

Ovu crnokosu, zelenooku djevojku oblijetali su fotografi i objavljivali njezine fotografije u svim novinama, a već tada Štefica se nije libila pozirati slikaru Robertu Aueru, koji ju je ovjekovječio djelomično omotanu u tkaninu. 

Kad već nije uspjela u Hollywoodu, otkrili su ju njemački i češki redatelji. Otputovala je u Berlin i nadjenula si umjetničko ime koje je bilo lakše izgovoriti i upamtiti. Prozvala se Steffie Vida. Godine 1928. igrala je manje uloge u 'Evinim kćerima' redatelja Karela Lamača, pa u Vitezovima tame, redatelja Maxa Reichmanna i 'Tajnama Orijenta' redatelja Alexandera Volkova.

Sljedeće godine snimila je dva filma: 'Ljubav u snijegu' u režiji Maxa Obale i Rudolfa Walther-Feina, te 'Ponoćni šofer' redatelja i glavnog glumca Harry Piela, u kojem je igrala damu u baru. Nakon toga je završila karijeru jer nije bila posebno talentirana za glumu. Osim toga, pojavio se zvučni film, što je bila revolucija u kinematografiji, pa je to ubrzalo njezinu odluku. 

U filmskim studijima je upoznala e skladatelja i filmskog redatelja Willyja Schmidt-Gentnera. Par se oženio 1932. godine, a iduće su preselili u Beč. Na Uskrs 1938. par je kupio imanje u Gschwendtu nedaleko Kumberga u Styriji. Sve je već mirisalo na rat i nestašicu hrane, pa im je imanje trebalo osigurati egzistenciju.

Dok je Willy Schmidt-Gentner nastavio raditi u Beču, njegova supruga i posluga ostali su na imanju, a jedna od žena koja je radila bila je Ruskinja, pa je uz nju, Štefica naučila i ruski. No, razdvojeni život uništio je Štefičin i Willyjev brak, pa su se razveli 1942. 

Međutim, Stefanie Schmidt-Gentner i njezin bivši suprug ostali su u prijateljskim odnosima, a imali su još uvijek i zajednički stan u Beču, pa su tamo dočekali i kraj Drugog svjetskog rata i invaziju sovjetskih vojnika. Willy Schmidt-Gentner imenovan je gradonačelnikom Kumberga i to je obnašao za vrijeme sovjetske okupacije 1945., a Štefica, koja se sad zvala Stefanie Schmidt-Gentner, bila mu je prevoditeljica i veza između njega i lokalnog zapovjednog centra. 

Godine 1947. došla je do kontakta s producentom Eugenom Sharinom, koji je tad radio za CBS pa je s glumcem i redateljem Leopoldom Hainischom za CBS snimila televizijsku seriju s Bečkom filharmonijom. I na tom je projektu surađivala s bivšim suprugom jer je on bio dirigent. 

Godine 1948. udala se za švicarskog novinara Maxa Joba, i otišla s njim u Zürich. Opet je promijenila ime u Stefanie Job. Preko drugog supruga upoznala se s izdavačima. Počela je pisati za časopis Zürich, a kasnije je postala lektorica i to je radila idućih 17 godina. I sama je, između 1980. i 1995. godine napisala četiri knjige. Živjela je dio godine u Zürichu, a dio u austrijskom Schnifisu. Tu je također radila kao urednica književnog časopisa Vorarlberger Lesebogen.

Nije imala djece, pa je za života pomagala svojoj daljnjoj rodbini u Hrvatskoj. Umrla je u 97. godini života, 2002. godine u Zürichu. Budući da je nadživjela i svoju rodbinu, cjelokupnu imovinu ostavila je Greenpeaceu.

No, iza svog tog sjaja i bogatstva krije se i jedna tragična ljubavna priča. Dok je živjela u Zagrebu, u prelijepu Šteficu se smrtno zaljubio majstorksi pomoćnik Miškec. Imao je siguran posao, napredovao je u službi, no kad je čuo da se njegova ljubav odselila iz Zagreba i da se udala, Miškec se od tuge propio. Dobio je otkaz na poslu i počeo živjeti kao prosjak. Njegov tužni život opisao je Zvonimir Milčes u svojoj knjizi 'Zašto volim Zagreb'. 

Miškec je zato postao prava underground legenda grada. Hodao je uokolo s cilindar-šeširom i kanticom u koju je 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća, po gostionicama sakupljao ostatke hrane. Dok je Štefica živjela srento i na visokoj nozi, Miškec je spavao u jednom podrumu, u prolazu sa zapadne strane današnjeg kina Europa. Stoga je taj prolaz dobio ime Miškecov prolaz, pa i danas, kad su oboje mrtvi, podsjeća na veliku i pravu, filmsku, tužnu ljubavnu priču.