Jeremiah Hamilton bio je prvi crni milijunaš u SAD-u, kad je umro 1875. njegovo je bogatstvo iznosilo dva milijuna dolara, odnosno 250 milijuna u današnjoj protuvrijednosti. Ipak, službene kronike apsolutno su ga zaobišle, a i zbog toga što se, čak i po mjerilima duha vremena kapitalizma 19. stoljeća, bogatio krajnje beskrupulozno, nakon njegove smrti jedna je novina objavila: "Ozloglašeni obojeni kapitalist umro je i pokopan."

Gdje je i kada rođen, danas se ne zna, jer je Hamilton u nekim prilikama tvrdio da je rođen 1806., u drugima 1807., u nekima da je rođen u Richmondu u Virginiji, u nekima pak na Haitiju. Imao je, dakle, kakvih 21 ili 22 kad je 1828. morao bježati pred progonom vlasti Haitija, jer su ga ove otkrile da krijumčari ogromne količine novčića za New York. Danima se skrivao u rubarskom brodiću u luci u Port-au-Princeu prije nego što je s novčićima vrijednima 5000 dolara uspio pobjeći.

Do 1833. u New Yorku su već svi znali za njega, posebno po tome što je bio sklon na visoke iznose osiguravati brodove koji su ubrzo potom na razne načine doživljavali havarije i tonuli. 1835. sva osiguravajuća društva dogovorila su se da mu više neće osigurati ništa. A on se u tom trenutku prebacio na trgovanje nekretninama. Nakon katastrofalnog požara te godine u New Yorku nemilosrdno je otkupljivao nekretnine stradalih, napunivši džepove, a njih ostavivši sa sitnišem.

Uz povremene uspone i padove, kupovao je zemljišta na kojima su poslije nicale neke od njujorških znamenitosti, poput Astorie, da bi 1942. morao proglasiti bankrot. Imao je samo kakvih 35 godina i nije se predavao. U tom se trenutku ubacio na špekulacije na Wall Streetu i opet je bio vrlo uspješan. Nekad je gubio, puno češće je dobivao, pa je do 1850-ih došao na takav glas da je stvarao prve de facto hedge fondove. Prikupljao je novac investitora i onda ih ulagao za njih u najrizičnije poslove tog vremena. Štoviše, mnogi su ga obasipali poklonima kako bi pristao uzeti njihov novac.

Kad bi ga tko pitao što da mu pošalje, ovaj bi tražio skupi šampanjac i skupe cigare. A ne jednom poklone je vraćao, uz objašnjenje da je on tražio apsolutno najbolje što postoji. Bez problema je, nekad i sudski, tjerao tvornice u stečaj i likvidaciju kako bi onda jeftino kupovao ili nasilno unovčavao svoje udjele. Nikakvo čudo da su ga iza leđa zvali i "Princem tame". Naravno da je bio i na udaru rasizma u zemlji u kojoj je ropstvo bilo u punom zamahu.

Jednom prilikom jedan ga je bogati bijelac napao štapom, a ovaj mu je uzvratio drugim. Kad su mu drugom prilikom smjestili da ga policija strpa u pritvor dovoljno kasno navečer da ne stigne platiti jamčevinu, on je iz osvete organizirao da njegovim tužiteljima policija upadne u njihove vlastite domove, iščupa ih iz kreveta i strpa u ćelije uz zahtjeve za ogromnim jamčevinama.

A usred rata, u doba Novačkih nereda 1863., kada je svjetina jurila kroz grad, hvatala, mrcvarila i vješala crnce po uličnim svjetiljkama, pa su se sjetili i krajnje bogatog crnog kapitalista, na vrijeme je pobjegao iz kuće, da bi njegova supruga Eliza Jane svjetinu potkupila da ih ostave na miru finim konjakom i cigarama.

Eliza Jane bila je, inače, bjelkinja, što je bilo također tabu. No, kako to već biva, bijele bogataše s Wall Streeta neusporedivo je više zanimala zelena boja njegovog novca, nego crna boja njegove kože. Eliza Jane i on imali su desetero djece. Oženio ju je kad je imala samo 14, bio je od nje stariji kakvih 16 ili 17 godina i proveli su u braku 40 godina, sve do njegove smrti.