Njihova komunikacija bila je nezgrapni ples oko svega što se nije moglo reći. Hanna Ducner zarađuje za život kao policijska inspektorica. Iz Stockholma se vraća nakon 16 godina u malo otočno mjesto u kojem je odrasla, a iz kojeg je pobjegla nakon zločina za koji je optužen netko koga je silno voljela i željela zaštititi, a nije uspjela. Nekomunikativna, zatvorena, gleda svoja posla i više od razgovora s ljudima oko sebe voli razgovarati sa svojim mislima i prošlosti. A prošlost je, svačija prošlost je... senilna gadura. Ono čega se sjećaš iskrivljeno je zaboravom i koliko god se trudio, istina ti izmiče. Kako biti objektivan prema sadašnjosti kad je sve čega se možeš sjetiti subjektivno pamćenje krhotina iz prošlosti... koju želiš zaboraviti?

Ponekad se u životu dogodi neki zaokret na koji nitko nije računao... Prvog dana na poslu Hanni dodijele slučaj pretučenog i ubijenog tinejdžera na nekoj osami. Da stvar bude gora, otkriva da je dijete sin njezine najbolje prijateljice iz srednje škole koja joj je bila oslonac u najtežem razdoblju života. Istražujući to ubojstvo, Hanna otvara stare rane i otkriva nove predrasude u kolektivnoj svijesti maloga mjesta u kojem je odrasla. Može li ubojičina kći biti izvrsna policajka? Kako da vjeruje sebi da je dovoljno dobra inspektorica kad žrtva u njoj i danas pokušava naći opravdanje za zločin/ca, razumjeti zašto bi itko kliknuo u sebi toliko da počini zločin - palež, ubojstvo, nasilje, bilo što? Koje je to iskustvo u životu, događaj, nakon kojeg nema natrag: kažeš si, ovdje završava samozavaravanje, a počinje zločin? Tvrdila je da će odagnati mȍre jer pjeva noću. Johanna Mo (1979.) napisala je 2020. "Noćnog pjevača" kao prvi dio kriminalističke trilogije "Ubojstva na otoku".

Roman je razlomljen u 60-ak kratkih poglavlja i čita se s lakoćom. Dijalozi su u funkciji ocrtavanja karaktera i pokretanja radnje, više-manje su uspješni u tome. Struja svijesti je zanimljiva, opisi prirode baš i ne. Osjećaj napetosti postiže se razlamanjem jedinstvenog događaja (npr. posljednji dan života jednog od likova) u rasuta poglavlja. Baš to zločin čini žrtvi, i ubojici, i njihovim obiteljima, ali i samom sjećanju zajednice na zločin: razbije svakog s njim povezanog u oštre krhotine koje se razlete posvuda. Kako nastaviti živjeti nakon zločina? Daješ najbolje od sebe, ali ne ide. Znam da su snovi mučni, ali bez ptičice bili bi još gori. Je li tuga kazna za bijes ili je bijes... melem za tugu? Obećati majci da će pronaći ubojicu njezina djeteta najmanje je što može napraviti za staru prijateljicu Rebecku, keramičarku koja nepogrešivo razbija svoj život i živote svojih bližnjih dok se okrivljuje zbog pogreške iz prošlosti i još više zbog onih iz sadašnjosti. Gledajući u Rebecku, Hanna iscjeljuje sebe. Ponekad, jednostavno ne možeš promijeniti prošlost, možeš je samo prihvatiti. Kad to shvatiš, život može krenuti naprijed.

Sjećanja su bolne krhotine, lijepiti ih čisti je užas, a ne ljepota.

...i upravo to, više od ičega drugog, pokreće moje pisanje. (Johanna Mo)