U sad već klasičnom tekstu Boris Dežulović opisuje kako ga je neki Beograđanin zapitao: "Zašto ste vi Hrvati takvi namćori kad vam sve ide na ruku"? Na pitanje "koje sve", čovjek je iz rukava sasuo "sijaset blagodati", odnosno "hrvatskih komparativnih prednosti": "imate unutarnji avionski promet (mi nemamo)", "bili ste treći na svijetu u nogometu", "imate tri-četiri puta veće plaće od ostalih u regiji", "pobijedili ste u ratu", "imate najljepše more na svijetu", "Janicu i Ivaniševića", "ušli ste u EU i NATO", "zauvijek ste se riješili Srba i Jugoslavije i opet stalno kukate i cendrate".

"Da smo mi pobijedili u ratu". nastavio je Beograđanin, "da imamo bilo kakvo more, a kamoli najljepše, da imamo takvu državu, klimu, ceste, aerodrome, plaće, standard, televiziju, bijeli Schengen, Davis cup i broncu s Mundijala, bili bismo glavne lole u regiji. Lebdjeli bismo pola metra iznad zemlje, plaćali ture Hrvatima, naručivali im pjesme i tješili ih kako, eto, nije ni njima sve crno". Beograđaninova se konstatacija oslanjala na golim okom vidljivi hrvatski pesimizam, kojeg je tad potvrđivala Gallupova anketa, a da se u zadnje tri godine ništa nije promijenilo nabolje svjedoči i novo UN-ovo izvješće o sreći.

U njemu je Hrvatska još nesretnija - pala je čak za pet mjesta u odnosu na prošlu godinu! Zauzeli smo 82. od 156 mjesta. Najsretniji su Finci (kod njih su čak i izbjeglice najsretniji), odmah do njih je Norveška, slijede Danska, Island, Švicarska, Nizozemska, Kanada, Novi Zeland, Švedska i Australija. Odmah je vidljivo da je riječ o zemljama u kojima se cijene individualizam i postignuće, rad i red, ali postoji i jak osjećaj za socijalnu pravdu. Na stranicama koje slijede naši najugledniji stručnjaci, istaknute javne osobe, pokušali su odgovoriti "zašto smo takvi namćori" odnosno zašto kao nacija nismo sretni.

Nalazi su spektakularni od našeg kolektivizma, koji izgovor za neuspjehe redovito traži u drugima, do jala koji (opet) u drugima vidi idealnu priliku za proizvodnju frustracija, od vječitog uspoređivanja s drugima, do vrste i tipa prehrane, od nepravednosti našeg sustava (imamo najviše sudaca, a najmanje pravde), do vječne mantre o resursima, sve je tu istraženo, opisano, dijagnosticirano... Evo nalaza i recepata.

U nastavku: Svjedočanstva i iskazi o sreći, priredile: Željka Krmpotić, Leona Barić i Jasmina Sarić Čedić

Nataša Barolin Belić

seksualna terapeutkinja

Seks nam je OK, ali država nas rastužuje

Siromaštvo je definitivno jedan od razloga naše nesreće , smatra Nataša Barolin Belić, gestalt psihoterapeutkinja i seksualna terapeutkinja. No kod ljudi kojima su egzistencijalne potrebe zadovoljen,e a svejedno su nesretni, problem može biti u načinu života i svim obavezama koje ovo društvo zahtijeva od zaposlenih osoba. Naš sustav na mnoge načine uvjetuje da ljudi dolaze doma trajno nesretni, što se odražava na obitelji i bračne odnose. Hrvati, doduše, nemaju velikih problema sa svojom seksualnošću. No ekonomska situacija potiče nesreću u obitelji i partnerskim odnosima. Osim toga, psihologinja kaže da u takve odnose ulazimo vrlo nepromišljeno.

"Ljudi se često nađu u braku s osobom s kojom nisu sretni i ne mogu zadovoljavati svoje osnovne potrebe. Ljudi ne promišljaju puno o odnosima", rekla je Barolin Belić. Svejedno, ako država ne osigura uvjete da se može raditi i zaraditi, da nam plaća bude dovoljna da možemo normalno živjeti, teško ćemo si sami pomoći.

"Hrvati trebaju početi razvijati svijest o sebi. Postaviti si pitanja 'tko sam ja?', 'gdje živim?', 'kakav je ovaj svijet?', 's kakvim osobama se želim družiti?' i 'kakva osoba želim biti?' Potrebno je postaviti ovakva dublja pitanja jer ćemo tako početi zrelije ulaziti u partnerske i bračne odnose. Ljudi koji su otvoreni rastu i promjeni te dolaze na terapiju, nakon određenog perioda rada na odnosu postaju mnogo zadovoljniji i sretniji", kaže psihologinja.

Hrvati se trebaju riješiti osjećaja nezadovoljstva njima samima, a Barolin Belić kaže da se to može postići jedino kontinuiranim radom na sebi kroz osvještavanje, čitanje knjiga, učenje, širenje pogleda na svijet, pa čak i različite duhovne prakse. "Što smo zadovoljniji sa sobom i što više sreće imamo sa sobom, mislim da ćemo imati i puno bolje partnerske odnose te biti i mnogo sretniji", zaključuje Nataša Barolin Belić.

Anita Freimann

ekonomistica, doktorica za sreću

Za polovicu tuge krivi smo sami...

Prva doktorica za sreću u Hrvatskoj, Anita Freimann, docentica je na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, a doktorirala je na temi o ekonomiji sreće. To je, objašnjava dr. Freimann, novija ekonomska grana koja se bavi kvalitetom života stanovnika te proučava razinu zadovoljstva i sreće. Razvila se prije 40-ak godina u svijetu, no u Hrvatskoj je još relativno nov pojam kojim se bave malobrojni znanstvenici.

Ekonomija sreće kombinira ekonomiju i psihologiju pa je time sreća postala mjerljiva, nije na trivijalnoj razini i može metodološki kvantificirati na razini cijeloga svijeta. Samim time može se vidjeti gdje žive najsretniji ljudi na svijetu, iako je za ljude i političke sustave puno korisnija kad se radi na manjim teritorijalnim cjelinama, poput županija ili gradova, jer tad politika može poduzeti konkretne promjene u smjeru sreće. Hrvati su od 150 svjetskih zemalja, koje obično sudjeluju u istraživanjima, negdje na polovici ljestvice, što je zapravo porazno i govori da smo prilično nesretni ljudi.

Najsretnije su skandinavske zemlje, poput Finske, Danske ili Norveške. Hrvati su nesretni dijelom zbog kolektivističkog pristupa životu, dok ljudi u sretnijim zemljama više njeguju individualistički pristup. To znači da se oslanjaju na sebe i nemaju potrebu biti prosječni. S druge strane, u Hrvatskoj vlada veliki egzistencijalni strah, mnogi odlaze u inozemstvo trbuhom za kruhom, a u situaciji ako ne znate hoćete li sutra imati što dati djetetu jesti, sigurno ne razmišljate o sreći.

S treće strane, Hrvati su opterećeni mišljenjem okoline pa u tom smislu stalno gledaju kako drugi žive i uspoređuju se s njima, a odatle proizlazi i fenomen socijalne komparacije. Nećemo se uspoređivati s Billom Gatesom kao najbogatijim čovjekom svijeta, ali ćemo se uspoređivati s ljudima istog obrazovanja, prihoda ili mogućnosti. Ako su u nečemu bolji, postajemo zavidni, a to nas čini nesretnima. Sreća je stanje uma i ovisi samo o nama, pa onda čovjek koji je nesretan neće odjedanput postati sretniji samo zato što se preselio u najsretniju zemlju na svijetu.

Znanstvenici smatraju da pola faktora sreće ovisi o genetici, dakle o tome koliko su nam roditelji bili sretni, a ostatak ovisi o nama samima i činjenici kako reagiramo u pojedinim situacijama. Isto tako, novac i imovina nisu nikakva garancija sreće. Jasno, ako nemate novca dovoljno za ispunjenje osnovnih egzistencijalnih potreba, onda vam svaka dodatna kuna predstavlja radost i više sreće jer ćete moći kupiti kruh ili mlijeko.

Međutim, kad čovjek dođe do razine prosječnih prihoda, sreća više ne raste s daljnjim povećanjem prihoda. Postoje istraživanja u svijetu koja se bave dobitnicima na lotu pa su tako zaključili da je 90 posto dobitnika izrazito nesretno i da im je dobitak promijenio život na gore. Više novca može donijeti osjećaj zadovoljstva ako smo ga sami zaradili, ali ako je novac pao s neba, jednako tako i odleti iz naših života. Smatram da Hrvatska ima jako dobre izglede da postane sretnija država, a to je s jedne strane i politička odluka za koju u ovom trenutku nema sluha, no to će se promijeniti.

Europska komisija radi na zakonima koji će zahtijevati od članica da najmanje jedanput u dvije godine provedu istraživanja o sreći nacije kako bi povećali kvalitetu života svojih građana. To će morati i Hrvatska. S druge strane, kralj male himalajske države Butan prije puno godina ustvrdio je da ga ne zanima bruto nacionalni dohodak (BDP), nego je osmislio novi koncept bruto nacionalne sreće (BNS). To je uveo u obrazovni sustav pa djeca još od vrtića tijekom cijelog školovanja uče o sreći i zadovoljstvu te kako kultivirati sreću i biti sretan čovjek. Samo time iz klupa izlaze samosvjesni mladi ljudi koji izrastaju u sretne pojedince.

Nadalje, kod njih, ali i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima te u još nekim državama, postoje ministarstva sreće. To su nezavisna državna tijela kojima je jedini zadatak propitati kakav će utjecaj na kvalitetu života u tim državama imati donošenje pojedinih zakona. Ako je taj utjecaj loš, zakoni ne prolaze i nikad ne budu doneseni. U Hrvatskoj sam razgovarala s brojnim predstavnicima lokalnih zajednica, ali u svemu ovome trenutačno ne vide previše smisla jer su opterećeni politikom i trenutačnim okolnostima.

Dok se to ne aktivira, pojedinac može puno poduzeti i učiniti kako bi postao sretnijim bez obzira na opću klimu u društvu. To znači da bismo za početak mogli manje vremena provoditi istražujući medije. Prema jednom istraživanju, moderan čovjek današnjice iz okruženja i medija u samo jednom danu prima toliko informacija koliko je čovjek u 16. stoljeću primio tijekom cijeloga života. Naš mozak nije se u nekoliko stoljeća toliko drastično promijenio.

Stoga bi nam dobro došao odmor od svih tih informacija kojima smo bombardirani. Imamo premalo vremena za sebe, pa je recept svakako i taj da pronađemo trenutke samo za nas. U tom vremenu možemo meditirati, provoditi vježbe disanja ili bilo koju tehniku opuštanja kakvih danas ima bezbroj. I u konačnici, najvažnije je prestati živjeti život u skladu s tuđim očekivanjima. Kod nas se očekuje da čovjek završi fakultet, oženi se, ima djecu... No nekoga to ne veseli. Pojedinci među nama mogu sasvim solidno živjeti i od poslova za koje ne treba diploma fakulteta.

Za nekoga drugoga možda sreća ne leži u rađanju i djeci, pa zašto se onda siliti na to? Trebamo si dopustiti veću slobodu, a to u konačnici vodi do zadovoljnijeg života, zaključila je doc. dr. sc. Anita Freimann s Ekonomskog fakulteta u Osijeku. Ona je doktorirala na temu sreće u Osijeku, a tijekom istraživanja na reprezentativnom uzorku od 1019 ispitanika otkrila je kako je u Osijeku najsretniji građanin muškarac koji živi u Industrijskoj četvrti s prosječnom plaćom. Što bi tek bilo da se istraživanje odnosilo na cijelu zemlju.

Nebojša Buđanovac

socijalni radnik i psihoterapeut

Nema pravde, nema ni sreće

Socijalni radnik i psihoterapet Nebojša Buđanovac na početku ističe da se za određivanje osjećaja sreće pojedinca u državi u obzir moraju uzeti četiri faktora. Kvaliteta međuljudskih odnosa je prvi faktor u kojem je važno koliko se ljudi međusobno uvažavaju, koliko su povezani unutar zajednice i sigurni u to da će im susjedi pomoći u nevolji. Zatim je to sustav vrijednosti koji prevladava kao drugi fak- tor, gdje je važno je li društvo orijentirano materijalistički ili duhovno, je li usmjereno prema prošlosti ili prema budućnosti. Vrlo je važan treći faktor, a to je osjećaj pravednosti.

Ljudi moraju imati osjećaj da žive u pravednom društvu. I konačno, četvrti je faktor predvidivost, odnosno pitanje može li pojedinac predvidjeti hoće li za pet ili deset godina imati posao, kupiti auto, dignuti kredit... Naravno da je osjećaj sreće veći ako se ne pitate što ćete jesti sljedećeg mjeseca. Kad se promatraju ti faktori, ispada da su najsretnije države svijeta Danska, Butan, Kanada i polinezijske države. Dakle, ima ih različitih, pa onda možemo reći da nije stvar u bogatstvu pojedine države.

Jasno je da su u Hrvatskoj sva četiri ova faktora iznimno narušena. Ne postoji nikakva predvidivost, pravednost je na nuli, međuljudski odnosi su narušeni, a sustav vrijednosti se potpuno srozao. To vodi do tzv. sindroma statusa. O čemu je riječ? Naime, sindrom statusa je element koji izaziva osjećaj nesreće kod ljudi. Nije važno koliko smo objektivno bogati ili siromašni, ali ako imamo osjećaj da susjed ima više iako to nije zaslužio, a mi jesmo, javlja se taj sindrom.

Zato, primjerice, Amerika, iako je jako bogata zemlja, nije među nasjretnijima. Ondje se zbrajaju milijarderi, pa je onda jasno da običan milijunaš tu razinu ne može dostići. Dodatno, u Hrvatskoj je taj element dodatno definiran ne samo imovinom, nego političkim utjecajem pa postoje privilegirane klase iz kojih su drugi isključeni. Osim što se javlja sindrom statusa, tu je i potpuno ugašen osjećaj pravednosti. Svatko od nas se može zapitati što smo napravili od ove zemlje i kojoj kategoriji ljudi smo dali moć.

Danas postoje ljudi s nezamislivim količinama novca. U vrijeme partijskog sustava funkcioneri su se isticali, ali ne toliko. Oni koji su u to vrijeme imali milijune, danas imaju milijarde i tu je nastao nepremostiv jaz. Dobri, vrijedni ljudi koji naporno rade jednostavno ne mogu dostići tu razinu imovine. S druge strane, tu su iskustva ljudi koji odlaze raditi u inozemstvo i kod njih je osjećaj sreće neopisivo veći nego ovdje. Naime, u stranim zemljama naši radnici imaju predvidivost, pravednost, sustav vrijednosti koji nije indoktriniran i ne ovisi o politici.

Imaju strukturirane faktore, dok u Hrvatskoj živimo u groteski koja više nalikuje na Alana Forda nego na državu, a to je u konačnici nepovoljno za psihičko zdravlje pojedinaca. Recept za sreću, osim odlaska u inozemstvo, za nas koji ostajemo ovdje uključuje osobni napor. Važno je isticati dobre, poštene primjere. Svatko od nas može u svojoj sredini napraviti nešto da nam okruženje postane boljim i ljepšim, i to tako da budemo više ljubazni jedni prema drugima, manje ljubomorni, da se fokusiramo na ono što možemo mijenjati, a to uključuje i izlazak na izbore.

Umjesto da negdje u sobi za tipkovnicom iskazujemo nezadovoljstvo na internetu, da jednostavno izađemo na izbore. Svaka promjena implicira akciju, a vladajućoj stukturi odgovara letargija jer ona znači da se ništa neće mijenjati. No kad se ljude motivira na promjene, može se protiv ovakvih okolnosti i može se izgraditi sretniji društveni sloj. Prelazak u sreću je proces koji traje jer se sreća generira generacijama. Stoljećima se radi na kolektivnom osjećaju sreće, no ako već sad počnemo raditi na promjenama na mikro razinama, za 30 do 50 godina možda budemo sretniji. Ako Bušmani nemaju ništa od blagodati koje imamo mi, a sretniji su od nas, onda i od njih možemo nešto naučiti.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Diana Gluhak

nutricionistica

Nesretni smo zbog šećera i peciva!

Hrvati se baš i ne mogu pohvaliti zdravim načinom života, a magistra nutricionizma Diana Gluhak Spajić objasnila je da nas nezdrave navike lako mogu učiniti nesretnima. Istraživanja su pokazala da se u Hrvatskoj jede previše ugljikohidrata i pekarskih proizvoda, a prednjačimo i u konzumaciji šećera. Ovo je veliki problem jer nas takva prehrana čini umornima, često je uzrok raznih bolesti, a postotak stanovništva koji ima prekomjernu tjelesnu masu mnogo je veći od europskog prosjeka. Osim toga, ono što jedemo izravno je povezano s načinom na koji se osjećamo.

Dokazano je da prehrana utječe na proizvodnju hormona sreće u mozgu, pa tako neke namirnice dižu razine serotonina i dopamina. Namirnice poput šećera i jednostavnih ugljikohidrata mogu dovesti do lošeg raspoloženja, glavobolja i manjka koncentracije. Gluhak Spajić se također osvrnula i na mentalitet hrvatskog naroda za koji je karakterističan negativan pogled na život i sindrom hrvatskog kukanja

 "Već iz navike govorimo da nam je loše, a počinje sve više i više ići na bolje, samo promjene koje želimo ne mogu biti trenutačne, kako u državi, tako i u našem tijelu", rekla je Gluhak Spajić.

Gluhak Spajić za početak savjetuje da se počnu više kretati. Tjelesna aktivnost ne utječe samo na raspoloženje, nego povećava i razinu motivacije, produktivnost na poslu, a smanjuje i razinu stresa. Uz to, važno je promijeniti prehranu i odreći se namirnica koje nas čine nesretnima.

"Namirnice poput primjerice banana, piletine, orašastih plodova i mliječnih proizvoda utječu na otpuštanje serotonina, hormona zbog kojeg se osjećamo dobro. Neke druge namirnice pak utječu na otpuštanje dopamina. Ljudi moraju shvatiti da zdravim stilom života sami mogu utjecati na osjećaj sreće."

Igor Čerenšek

sportski psiholog i trener

Sport rastužuje, a vježba raduje

Sreća i sport su povezani, tjelesna aktivnost nam pomaže po pitanju mentalnog zdravlja, a uspjesi naših sportaša vesele cijelu naciju. Međutim, bitno je razlikovati sport od tjelesne aktivnosti. Sportske aktivnosti podrazumijevaju tjelesnu aktivnost, ali su organizirane i natjecateljskog karaktera, dok tjelesna aktivnost sama po sebi ne treba biti u okviru sustava i ne mora nužno uključivati natjecanje ili borbu s protivnikom, kaže sportski psiholog i mentalni trener Igor Čerenšek dodajući kako je naša populacija jako usmjerena na sport, ali ne nužno i na tjelesnu aktivnost.

U prijevodu, mnogi vole sport, ali samo na televiziji. Zanimljivo je, ističe Čerenšek, da istodobno u Hrvatskoj imamo poražavajuće statistike o pretilosti i manjku tjelesne aktivnosti te izraženom pesimizmu i "nesretnoj" naciji. Pogled iz perspektive mentalnog trenera donekle objašnjava navedene statistike, ali nudi i neke praktične primjere iz prakse. Ljudi koji su sretni, kaže Igor Čerenšek, navode da su visoko motivirani i angažirani, usmjereni i prisutni u trenutku, mirni, samopouzdani, bezbrižni te vide smisao u tome što rade.

Ako tako gledamo, nije jednostavno biti sretan. Ali pogledajte sportaše, njih se svakodnevno usmjerava na angažman, oni uče kako biti mirni u izazovnim trenucima, vježbaju svoje samopouzdanje i bezbrižnost te se usmjeravaju na trenutak u kojem se nalaze. Malo je reći da to što rade ima smisla. Mnogi od njih nisu adekvatno plaćeni za posao koji rade, ali za njih je njihov sport toliko bitan da su u njega većinu vremena 'uronjeni'.

S druge strane, gledajući sport na televiziji ljudi su uronjeni u trenutak, svaka utakmica ima smisla, motivacija je visoka te uz to sve nudi mogućnost jednokratnog, ali intenzivnog zadovoljstva, tumači mentalni trener. Naravno da će većina nacije, ističe pritom, uživati u utakmici. Zapravo, rijetki su ti koji neće. Međutim, problem je što utakmica završava, a ushićenje ubrzo splasne. Tad se ljudi ponovno vraćaju u svoje živote prepune briga (jednim dijelom opravdanih egzistencijalnih) koje ne pomažu, ne vide smisao u tome što rade, motivacija je niža od idealne, kao i vjera u bolje sutra ili mogućnosti danas te sve što preostaje je žaljenje na 'nemogućnosti', odnosno svakodnevno 'kukanje', govori Čerenšek.

"Sport, ali rekreativni, u obliku tjelesne aktivnosti tu svakako može pomoći. Osim već spomenutih dobrobiti vježbanja, tjelesna aktivnost s visokim trudom i usmjerenim fokusom na zadatak pomoći će većini da se osjećaju bolje, zadovoljnije i ispunjenije. Ako ljudi pronađu vlastitu motivaciju i smisao u vježbanju bit će još sretniji. Ako pak postanu dio nekog tima, grupe, kluba, napravili su sve što su mogli da bi na trenutak u danu bili mirni, usmjereni, bezbrižni i okruženi s pozitivnim istomišljenicima koji rade razliku. Barem za sebe ako već društvo u kojem živimo ne možemo promijeniti u cijelosti. Eto, to je ono što nas uče mentalni trening, tjelesna aktivnost i sport. Uzmite ono najbolje iz sporta - igru, trud i fokus te ih koristite svakodnevno", savjetuje Igor Čerenšek kao recept za sreću.

fra Ivica Perić

misionar u Ruandi

Zaboravili smo na male stvari

"Recept za sreću zapravo je vrlo jednostavan. Sreća je u sitnicama, lijepoj riječi, osmijehu, druženju s obitelji, prijateljima. A za to ne trebamo imati puno materijalnoga. Niti trebamo biti materijalno bogati. Budući da već gotovo 30 godina živim s afričkim narodom i nisam često u domovini, malo me zateklo vaše pitanje i tvrdnje da su Hrvati kao narod nesretni. Ne bih rekao da su nesretni. Možda se više radi o tome da su nezadovoljni. A mnogi ljudi su nezadovoljni jer imaju prevelika materijalna očekivanja. Zaboravili su uživati u 'sitnicama' koje nam uljepšavaju našu svakodnevicu, u onome što nas okružuje, u ljubavi prema bližnjima, u ljubavi prema čovjeku", ovako govori fra Ivica Perić, misionar koji je na čelu Centra "Otac Vjeko" u Ruandi.

Ovaj plemeniti čovjek koji je život posvetio siromašnima u Africi kaže kako razumije da je u današnjem svijetu teško živjeti jednostavan život. Svi žude za dobrim automobilima, lijepim kućama, skupim mobitelima i drugim luksuzima, za što im treba puno novca. I misle, kaže fra Ivica, da su silno nesretni ako to ne mogu imati u ovom trenutku.

"Treba se zapitati kako bi se zapravo osjećali kad bi sve to imali, ali bi zauzvrat morali ostati bez onih nematerijalnih sitnica koje život znače. A upravo ono što novac kupiti ne može, zdravlje, osmijeh, ljubav, prijateljstvo, obitelj i druženje, najvažnije su sitnice koje nas čine sretnima. Samo bez njih bismo bili istinski nesretni. Ljudi su, nažalost, zaboravili cijeniti upravo te najvažnije sitnice koje ih svakoga dana, bez ijednog uloženog novčića, mogu itekako činiti sretnima. O tome bi svatko od nas trebao dobro promisliti", govori nam fra Ivica Perić.

Njegova životna misija je, kaže, pomagati siromašnom afričkom narodu i školovati siromašnu djecu. Trenutačno je u Ruandi gdje je u ruralnim dijelovima toliko siromaštvo, govori, da mnoge obitelji topli obrok jedu tek od dva do tri puta na tjedan, nitko u kući nema vodu i svakog dana pješače po nju na izvore, a mnogi i danas žive bez struje.

"I nisu nesretni. Mi ih smatramo nesretnima. Oni su puni života, rado će vam udijeliti osmijeh, podijeliti s vama obrok, iako im je to možda jedini obrok u nekoliko dana. U razgovoru neće kukati, nego će isticati ono što im je uljepšalo taj dan. Na njihovim licima ćete uvijek vidjeti osmijeh, vrlo često se znaju družiti uz vatru i bubnjeve te cjelovečernji ples. Oni se vesele svojim 'sitnicama'. I cijene ih svakoga dana - priča misionar dodajući kako je, nažalost, u zapadnom svijetu utrka za materijalnim učinila ljude nezadovoljnima. Naš misionar kaže da trebamo uživati u onome što imamo. I biti sretni jer imamo to što imamo. Čemu potratiti život i trošiti energiju na stalno razmišljanje kako bi nam bilo bolje ako bismo još samo imali ovo ili ono? Hrvatski narod ima veliko srce", također ističe fra Ivica.

Naši ljudi to iznova dokazuju iz godine u godinu. To može potvrditi zbog pomoći koja iz Hrvatske stiže putem Humanitarne udruge Srce za Afriku. Zahvaljujući hrvatskom narodu i njihovim donacijama, u selu Kivumu u Ruandi misionari su sagradili i opremili škole te školuju i hrane siromašnu djecu. Pružiti ruku i pomoći drugome nešto je najljepše što čovjek može učiniti za sebe, a ta pomoć ne mora uvijek biti materijalna, ističe fra Ivica. Ona može biti intelektualna ili, kaže, možete zasukati rukave te pomoći nekome fizički. Pomoći se može na milijun načina.

"Sreća je, dakle, i u pomaganju. A sve dok hrvatski narod pomaže siromašne i u dalekoj Ruandi, ne bih rekao da su oni globalno nesretni. Možda samo malo nezadovoljni. Razumijem i to. Ali samo se treba osvrnuti oko sebe, vidjeti osmijeh svojega djeteta, provesti kvalitetno vrijeme sa svojim bližnjima, pozvati u šetnju prijatelja kojeg dugo niste vidjeli. I shvatiti da ne treba zanemariti upravo te 'sitnice'. Jer one nas čine istinski sretnima", zaključuje fra Ivica Perić.

Tvrtko Jakovina

povjesničar

Hrvati iz povijesti uvijek uzimaju ono loše

Kao povjesničar kojemu je u središtu zanimanja turbulentno razdoblje 20. stoljeća, Tvrtko Jakovina zaključuje da se Hrvati ne mogu svrstati medu najsretnije narode na svijetu, ali isto tako nemaju nikakvog razloga da budu najnesretniji.

"S obzirom na to kako su Hrvati mogli proći te kako su često donosili pogrešne procjene i odluke, mislim da smo prošli relativno dobro i da nema razloga ovoj razini pesimizma. U mnogim smo kritičnim trenucima prošli mnogo bolje nego neki drugi susjedni narodi. Međutim, ono što impresionira kod Hrvata je da su spremni neprestano ustrajati na lošim povijesnim izborima, čak i kad je vrijeme njihova ispunjenja davno prošlo i kad je povijest nemoguće vratiti", tvrdi Jakovina.

Hrvate u osjećaju sreće često sputava osjećaj nostalgije. Mnogi su nostalgični za Austro-Ugarskom, NDH ili Titom, pri čemu se svi katkad ponašaju prilično neracionalno. Jakovina dodaje da njegujemo kulturu sjećanja u kojoj se prikazujemo kao žrtve, i u tome smo šampioni. Čim je netko veći patriot, tim je veći zagovornik masovnih stradanja Hrvata, pa se čak i ljuti ako ih nije bilo ili ako su ona u stvarnosti bila mnogo manja. Prema njemu, takva kultura sjećanja služi samo lošim politikama i vjerskim organizacijama koje nemaju snage slijediti pravila struke i gledati u budućnost, što bi bila zadaća dobrih politika.

"Hrvati su prilično disciplinirani te se u jednom dijelu naroda nezadovoljstvo prenosi generacijama", rekao je Jakovina.

Začarani krug nostalgije i pesimizma moguće je prebroditi tako da se građani više posvete svojim životima u sadašnjosti. Stoga Jakovina savjetuje Hrvatima da pokušaju naći sreću kroz želju da budu najbolji u onome što rade, da u tome pokušaju biti maksimalno vrijedni i angažirani, te da više poštuju zakone kako bi razvili veću razinu društvenog povjerenja i zadovoljstva. Iako smatra da bi građani mogli utjecati na trenutačno stanje, odgovornost za promjenu prevladavajućeg pesimističnog stava ipak pripisuje prvenstveno državnim institucijama i političarima. U Hrvatskoj je potrebno stvoriti novi sustav vrijednosti, novu atmosferu u kojoj bi građani imali priliku osjećati se sretno.

"Atmosfera društva gradi se od institucija. Institucije se moraju ponašati manje cinično i više se orijentirati prema budućnosti. Mi plaćamo neke ljude zato da ne perpetuiraju vlastitu moć, nego zato da bi stvorili bolje prilike za one koji žive sad i za one koji će doći iza nas. Kad bi se politika, vjera i društvo počeli kretati izvan postojećeg obrasca, kad bismo imali predsjednicu koja govori na drugačiji način nego što govori, iznenadili bismo se koliko bi se brzo drugačiji obrasci počeli vrtjeti u društvu. Moguće je da se ljudi sami pokrenu i promijene situaciju mimo institucija, no za to se mora doći do jednog tvrdog dna. Ljudi očito nisu skloni osvijestiti se na vrijeme i neće se osvijestiti sve dok se može još dublje propadati", zaključuje Jakovina.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Vlado Jukić

psihijatar

Postavljamo si nerealne ciljeve

"Hrvatima se više sugerira da su nesretni nego što se oni zaista tako osjećaju. Kao što je rekao jedan ministar u Vladi: 'Hrvati dobro žive, samo toga nisu svjesni', rekao je psihijatar Vlado Jukić.

Jukić navodi da se prema nekim istraživanjima više od polovice Hrvata ipak osjeća zadovoljno. Napominje da se kod takvih istraživanja treba promotriti kakva se pitanja postavljaju i što istraživanje pokušava sugerirati. Tako po pitanjima ekonomske situacije u Hrvatskoj ili perspektive zapošljavanja građani sigurno neće izraziti zadovoljstvo. No, ako se sreća postavi u šiti kontekst, Jukić smatra da će Hrvati ipak ispasti sretniji nego što mislimo. Ipak dodaje da su stanja poput sreće i nesreće uvijek vezana uz očekivanja.

"Kada si postavimo visoku ljestvicu i očekujemo nešto što je nerealno, sigurno ćemo biti frustrirani. Prema nekim istraživanjima stanovnici Kostarike i Butana jednako su sretni kao oni u nordijskim zemljama. Prema tome vidite kako posjedovanje nije važno za sreću. Čini mi se da je problem Hrvata u tome što su previsoko postavili ljestvicu očekivanja", smatra psihijatar. Dodaje da Hrvati imaju i problem egalitarnog sindroma, pa su nesretni ako drugi imaju nešto što oni ne mogu imati...

Mirjana Krizmanić

psihologinja

Sreću uzimamo zdravo za gotovo

Hrvati su skloniji jadikovkama, kaže psihologinja Mirjana Krizmanić, pa nastavlja:

"Mi smo narod koji puno jadikuje i time sebi kvarimo mogućnost za sreću. Iz osobne perspektive sreću čine dvije stvari – prva je sposobnost da uživate u malim stvarima, a druga da ono što vas veseli ne uzimate zdravo za gotovo, da to bude nešto što vas veseli svaki dan. Ta navika da zadržite veselje čini vas dugoročno sretnima. No kad radost potrošite na jadikovke, onda ona gubi sjaj. Kod nas je jadikovanje kulturalna karakteristika, a dodatno smo skloni praznovjerjima.

Ljudi, da se ne ureknu, radije ne govore o lijepim i dobrim stvarima koje im se događaju. U zadnje vrijeme sam primijetila da su iz turskih serija preuzeli običaj da se povuku za uho kako se ne bi urekli. Ne razmišljaju o tome da ih jadikovke tjeraju u privatni osjećaj nezadovoljstva. Smatramo općenito kako zaslužujemo samo dobre stvari, a nikad loše. Sami sebi smo centar svijeta i zbog toga zaslužujemo samo dobro. Stoga recept za sreću je sljedeći: kad imate nešto što je dobro i vrijedno te vas veseli, nastojte u tome pronaći radost svakog dana.

Treba imati što više različitih malih radosti te ih njegovati, a ne dopustiti da ih uzimate zdravo za gotovo. Recimo, imate dobrog muža – pa to je radost iz dana u dan, a ne nešto što se podrazumijeva. Kad nas pogodi neka nedaća, treba tražiti rješenje za taj problem, a ne kukati kako smo nesretni. Sreća proizlazi iz nas samih i to je vlastiti odabir – želim živjeti s veseljem unatoč svemu. Kad izbacite iz navike jadikovke, stvarate stazicu do trajne sreće koja u konačnici ne ovisi ni o novcu, ni o vremenu, ni o bilo čemu drugome. Ništa nije samo po sebi razumljivo i sve može nestati od danas do sutra. Zato je važno svemu se veseliti trajno."

Lana Petö Kujundžić

sutkinja

Radije patimo nego da potražimo pomoć

"Ljudi u Hrvatskoj su nesretni jer stalno traže više i misle da je negdje drugdje bolje – kod susjeda je uvijek zelenija trava", kaže sutkinja Lana Petö Kujundžić.

"Zavidni smo i stalno se žalimo, a nema- mo dovoljno uvida u to koliko nam je zapravo dobro. Nismo se spremni žrtvovati i raditi više da bismo postigli više, nego stalno tražimo krivnju negdje drugdje. Postoje pojedinci koji su stalno nezaposleni, poluzaposleni, slabog obrazovanja, ali nespremni promijeniti se, nego jedino vječito traže krivnju za svoje stanje u drugima. Uvijek je netko drugi kriv. Mladi, s druge strane, prebrzo zasnivaju zajednice i jednako se brzo razvode, ne razmišljajući pritom o djeci kao kolateralnim žrtvama takvih odluka. Svoju nesreću prenose na djecu, osobito u konfliktnim brakorazvodnim parnicama.

Rijetki su oni koji kažu djetetu da ga vole i da će uvijek biti tu za njega unatoč razvodu. Prilikom susreta se rijetko iskreno raduju tom djetetu, ali i majci ili ocu tog djeteta. Često djeci govore protiv drugog partnera, zaboravljajući da ono oba roditelja voli jednako. Nespremni smo potražiti pomoć, pa ako vidimo da sami ne možemo razriješiti neku situaciju, radije patimo nego da se obratimo stručnjaku. Jako smo konzervativno društvo, pa ako taj stručnjak podrazumijeva psihologa ili psihijatra, odbacujemo tu ideju. To su sve neki osobni razlozi nesreće.

Postoje i objektivni, poput činjenice da kao zemlja imamo poteškoća, no oni nisu ključni. Sva istraživanja su pokazala da osjećaj sreće samo do neke mjere raste s novcem i imovinom, a daljnje stjecanje bogatstva nakon te granice ne pridonosi osjećaju sreće i zadovoljstva. Dugoročno gledano, mislim da se recept za sreću nacije krije u obrazovanju novih generacija. Najisplativije ulaganje u budućnost je ulaganje u obrazovanje djece od vrtića do škola i fakulteta. Mladi ljudi u Hrvatskoj su obeshrabreni klimom u kojoj se vječito govori o tome da svi bježe van i da su institucije grozne.

Imam dojam da čak i umirovljenici u domovima za starije imaju atmosferu sreće i zadovoljstva veću nego skupina srednje dobi koja radi. Definitivno nam nedostaje perspektive i vizije što očekujemo u budućnosti. Takvim razmišljanjem pothranjujemo loš osjećaj i vrtimo se u krug. Čovjek može jako puno napraviti za sebe, ali mora biti svjestan svojih mogućnosti i ograničenja. Treba pronaći što nas zadovoljava.

Rijetki su oni koji rade posao koji vole, no onda osjećaj zadovoljstva treba tražiti izvan toga. Treba naći hobije, poput trčanja, slikanja ili nečega trećega što pojedinca veseli, i taj mali komadić sreće njegovati. Svakog čovjeka sigurno barem nešto usrećuje, pa onda treba uživati u tome. I ne raditi ustupke drugima. Ne na egoističan način, ali poznato je da sretni ljudi dijele sreću sa svojim bližnjima i tako proširuju krug veselja oko sebe."

Ljiljana Kaliterna Lipovčan

psihologinja

Moramo početi vjerovati ljudima

"Hrvati su nesretniji nego većina drugih naroda u Europi i ono što je najzanimljivije je da taj osjećaj pada posljednjih nekoliko godina. Također, prema podacima World Happiness reporta, mi smo po razini sreće bili na 74. mjestu, a sad smo pali na 76.", objasnila je psihologinja prof. dr. Ljiljana Kaliterna Lipovčan, voditeljica Centra za istraživanje kvalitete življenja na Institutu "Ivo Pilar".

Uzroke ovog negativnog trenda Lipovčan nalazi u nepovjerenju građana u državne institucije te izraženoj društvenoj nejednakosti. Istraživanje Europske fundacije za ispitivanje kvalitete života i rada pokazalo je da Hrvatska nije medu posljednjima samo po razini sreće, nego i prema povjerenju koje građani imaju u državne institucije.

"Ne vjerujemo državnim institucijama, posebno pravosuđu. Osjećaj da živite u nepravednom društvu je vrlo problematičan i smatram da je to glavni razlog zbog kojeg ne možemo napredovati po pitanju dobrobiti", objašnjava psihologinja.

Nejednakost je drugi veliki problem hrvatskog društva. Kad građani imaju osjećaj da država o nekim skupinama skrbi bolje nego o drugima, javlja se osjećaj nezadovoljstva kod velikog dijela stanovništva. Ovaj problem dobro ilustriraju podaci prema kojima su skandinavske zemlje redovito pri vrhu globalnih ljestvica koje mjere razinu sreće stanovništva, dok Amerika rijetko zauzima visoku poziciju.

Objašnjenje ovih istraživanja leži u činjenici da su društva u kojima država podjednako skrbi za sve građane sretnija od onih u kojima postoje velike nejednakosti. Tako je razlika između najniže i najviše plaće u Americi izražena u omjeru 1:354, dok je u Finskoj taj omjer 1:34. Stoga Kaliterna Lipovčan zaključuje da sreća na razini naroda u velikoj mjeri proizlazi iz osjećaja društvene jednakosti i pravde. Osim toga, hrvatski građani nemaju samo nisko povjerenje u institucije, nego i jedni u druge, a to također pridonosi osjećaju nezadovoljstva. Na putu prema sreći hrvatski bi se građani trebali okrenuti prvenstveno jedni drugima i ulagati veće napore u izgradnju kvalitetnih društvenih odnosa, smatra psihologinja. Ističe da su međuljudski odnosi važan preduvjet za sreću i sredstvo kojim se svaki građanin može boriti protiv nesreće na kolektivnoj razini.

"Moramo pronaći osobne resurse da počnemo vjerovati ljudima i da se nekako vise družimo. S druge strane, država bi trebala biti dužna činiti sve sto je potrebno u borbi protiv nejednakosti. Političarima možda može biti smiješno to da ih se dovodi u vezu sa srećom građana, no postoji mnogo istraživanja koja pokazuju da su sretni ljudi višestruko bolji u raznim područjima, poput posla, međuljudskih odnosa, braka, roditeljstva... Općenito bi trebali više raditi na tome da se poveća sreća građana jer time se, naravno, povećava i dobrobit društva", zaključuje Kaliterna Lipovčan.

Goran Milić

novinar

Gubitak snova čini nas nesretnima

"Kad sretnete nekog prijatelja kojeg dugo niste vidjeli, na vaše pitanje: 'Pa, kako si', odgovor je obično: 'Dobro', uz dodatak: 'Zapravo, vrlo dobro kako je drugima u ovoj zemlji'", govori nam na početku razgovora novinar i reporter Goran Milić, koji je obišao desetke zemalja na svim kontinentima pitajući ljude jesu li sretni.

U Hrvatskoj je, kaže, vrlo česta tvrdnja:

"Meni je dobro, ali ljudi vrlo teško žive, gladni su, kopaju po kontejnerima".

I to je čest odgovor.

"Ne umišljajmo si da smo posebni, da imamo najviše razloga za jadikovanje. Identične odgovore ćete dobiti (a anketirao sam ljude u pedesetak zemalja) u Makedoniji, BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Grčkoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Italiji, Argentini, Paragvaju, Ekvadoru i državama sličnog etičkog kodeksa. To su one zemlje u kojima se ljudi vesele uz tužne pjesme, uz 'oca nemam, majke nemam', 'jednog dana kad ja umrem', 'bol i samo bol', 'otišla je draga u zagrljaj drugom', a mi uživamo i naručujemo novu pjesmu, još tužniji... Ali kad se takvim temama o sreći i nesreći nacije pozabavite u Norveškoj, Švedskoj, Australiji, Švicarskoj ili Danskoj, imate osjećaj da ne razumiju što ih pitate.

U državama protestantske etike ljudska je sreća individualna. Ako vam loše ide, krivnju tražite prvo u sebi, a tek onda, eventualno, u državi i sustavu. U katoličkom i pravoslavnom etičkom okviru za vaš neuspjeh netko drugi mora biti kriv. Osim toga, pretjerivanje u kuknjavi ide uz društva slična Hrvatskoj. Stari argentinski tango počinje s 'tko ne plače, ne siše...' (el que no llora no mama). Jasno, u normalnom svijetu to vrijedi za dojenčad, ali kod nas se nastavlja do duboke životne zrelosti. Ako gledamo ekonomske pokazatelje, Hrvatska je, negdje, 60. država od 200 u svijetu.

Po kvaliteti života, ljepoti i čistoći države, sigurnosti na ulici, stambenom vlasništvu, negdje je pri kraju gornje četvrtine zemalja u kojima se najbolje živi. Sreća, naravno, nije samo ono materijalno, nije samo biologija. Kapitalizam nije etički, nego ekonomski sustav. Koji ne funkcionira dobro ako se krše pravila tržišne utakmice, ako se pogoduje, ako je korupcija u državi, čega je u Hrvatskoj ipak previše. I još nešto važno. Izgubio se osjećaj za javni interes. Izgubili su se i snovi. Na razini nacije, dobili smo ono što je većina željela - samostalnu državu. Ušli smo u NATO i osjećamo se sigurnima. Članica smo europske obitelji koja je dobro društvo. Što je danas san? Imati više novca? Puno više novca? Još jedan stan? Za sina, za kćer, za unuke? Pa i kad netko to ostvari, doznat će da to nije jamstvo za sreću."

"Ja često kažem, koliko je ljudi koji su spavali kod tate i mame do 35. godine uspjelo u životu? Malo, vrlo malo. A koliko je onih koji su dostigli visoku radnu etiku u mladim godinama i rano postali samoodrživi, da bi kasnije preskočili 'zaštićene' vršnjake? Puno više. Jednom sam u Skoplju stao ispod spomenika Aleksandru Makedonskom i rekao u mikrofon: 'Ovaj čovjek je imao 20 godina kad je poveo vojsku do Indije. U vrijeme bez struje, mobitela, hitne pomoći, automobila... Umro je slavan u 32. Današnja makedonska djeca u 32. godini još spavaju do podne kod tate i mame te čekaju doručak u sobi.

Poludjeli su Makedonci, poludjeli bi i Hrvati da sam to ovdje rekao. Mi moramo shvatiti da je globalni sustav podređen tržištu i profitu. Kukati za prošlošću u kojoj je bilo i dobrih stvari je uzaludno. Od komunizma i socijalizma odustaju i posljednji bastioni - Kuba i Sjeverna Koreja, a uskoro će i Venezuela. I za razliku od mnogih koji cvile zbog odlaska naših mladih ljudi u Irsku, u tome vidim i pozitivnu notu. Za tri godine naučit će odlično engleski jezik. To im dodaje 20 posto vrijednosti na tržištu rada.

Naučit će pravi kompjutorski engleski. To je još 20 posto. I steći će radne navike, ukupni boljitak je 60 posto za tri godine. Nijedna škola u Hrvatskoj vam to neće dati za tako kratko vrijeme. Ima pojedinačnih pokušaja, s ljudima koje predvodi Nenad Bakić, ali imam osjećaj da dobar dio javnosti jedva čeka da taj sjajni projekt posrne, da mu se nađe neka pogreška, razlog za diskvalifikaciju. A onda, ti naši 'Irci' neka se vrate u Hrvatsku, koja se ipak polako mijenja nabolje, koja sve više uviđa da se ne živi od povijesnih svađa, da ćemo zbog korupcije i nepravde ostati bez stanovništva, pa neka onda ovdje probaju. Uvjeren sam da će donijeti nove ideje i realnije zamisliti svoju budućnost. A sreća? Rekoh, to je dosta individualna stvar. Netko će ovo moje pročitati, napisati otrovan komentar s lažnog profila, pokazivati to prijateljima i imati osjećaj da je proveo divan dan."

Nastavak na sljedećoj stranici...

Davor Miličić

akademik, kardiolog

Jedite srdelu i bit će vam bolje

Akademik Davor Miličić je problem hrvatskog nezadovoljstva locirao u mentalnom sklopu naroda, prije nego u vanjskim faktorima. Po njemu, Hrvati nisu nesretan narod jer u Hrvatskoj nema objektivnih razloga za nesreću. Nezadovoljstvo proizlazi iz subjektivnog osjećaja manjka koji nastaje zbog neprestanog uspoređivanja s drugim državama u kojima se život percipira mnogo boljim nego što on zaista jest.

"Hrvatska je država koja nije gusto naseljena, država koja ima čisti zrak i vodu. To je država u kojoj ljudi baš i ne skapavaju od gladi kao u mnogim drugim zemljama, pa čak i onima koje su puno bogatije od naše. U centrima gradova zapadne Europe možete vidjeti ljude koji žive na ulici, na komadu kartona, a toga ipak u našim gradovima nema. Život je drugdje katkad gori nego što naši ljudi zamišljaju", kaže nam Miličić.

Liječnik također smatra da se mentalitet hrvatskog naroda nije promijenio još od doba komunizma, što također pridonosi osjećaju nezadovoljstva. Tvrdi da su ljudi iz starog sustava naslijedili stav da se s malo rada može i treba živjeti dobro, a takvo mišljenje nije održivo.

"Ne bih rekao da su Hrvati nesretni, nego da su razmaženi u velikoj mjeri. Ključna stvar koja se treba promijeniti je svijest o tome da se samo radom, radom i radom može postići napredak društva, obitelji i pojedinca", kaže Miličić.

Ne smatra da je zdravlje veliki problem hrvatskog društva te kaže kako su se navike stanovništva u posljednjih deset godina poboljšale. Iako je Hrvatska i dalje zemlja visokog kardiovaskularnog rizika, Miličić ističe da je stopa smrtnosti od ovih bolesti pala za deset posto u posljednjih deset godina, a to smatra velikim napretkom. Zdrava prehrana i odbacivanje štetnih navika, poput pušenja, također su ključevi sreće.

"Zdravo se hraniti ne znači jesti skupo, nego znači jesti hranu koja je nisko kalorična te bogata vitaminima i mineralima. Najzdravija hrana koju možete zamisliti je naša jadranska srdela, koja nije skupa", savjetuje Miličić.

Mirela Španjol Marković

konzultantica

Prihvatite ono što ne možete mijenjati

Kako kaže Carmen Sylva, sreća je jedina stvar koju možemo podariti drugima, a da je sami ne posjedujemo. No postoji velika razlika između radosti, sreće i zadovoljstva. O razlici između ovih pojmova pisao je prof. Phillip Mayring s Univerziteta u Klagenfurtu, koji kaže da su, za razliku od zadovoljstva, radost i sreća kratkotrajna, intenzivna stanja dobrog raspoloženja izazvana nekim događajem ili situacijom, ovim riječima svoje viđenje iznosi konzultantica i business coach Mirela Španjol Marković. Zadovoljstvo je najstabilniji i najdugotrajniji osjećaj ugode. Ono proizlazi iz dubokih životnih uvjerenja i pozitivnog stava prema životu općenito, ističe Španjol Marković.

"U poslovnom svijetu najčešći uzrok nezadovoljstva je osjećaj besmisla. Čovjek na poslu želi vidjeti svoj doprinos, ostvariti svoju svrhu, misiju. Ako se njegov vrijednosni sustav poklapa s vrijednostima organizacije u kojoj radi, bit će zadovoljan i motiviran. Priznanje, poticajna radna atmosfera, mogućnost utjecanja na odluke, adekvatna primanja, mogućnosti učenja i osjećaj pravednosti i korisnosti ključni su za osjećaj zadovoljstva i sreće. Bitno na osjećaj zadovoljstva utječe osjećaj društvene pravde i zaštićenosti te povjerenje u sustav. Nažalost, neprekidna politička, socijalna i financijska neizvjesnost, gubitak kriterija u vrijednosnom sustavu, nesankcioniranje kriminala ili etička upitnost pravosudnih odluka, razočaranje razvojem društva znatno su u zadnjih 15-ak godina rezultirali ogorčenjem nacije u globalu", tumači Mirela Španjol Marković dodajući kako se u poslovnom coachingu sve češće susreće sa zaposlenicima koji sve teže vide svoju svrhu i poduzetnicima koji su na vjetrometini zakonskog kaosa.

Poslovna konzultantica ističe i da su socijalna nesigurnost, nezaštićenost ranjivih skupina, iseljavanje sposobnih i mladih ljudi te opće beznađe da se uz ovakve društvene kriterije može nešto promijeniti, rezultirali općim nezadovoljstvom i procjenom da živimo u nepravednom i neizvjesnom društvu. No Mirela Španjol Marković ističe i bitnu činjenicu da imamo mogućnost izbora. Dva su puta kako postići trajno zadovoljstvo - smanjiti očekivanja (defenzivni put) ili raditi aktivno na tome da ih ispunimo (ofenzivni put).

"Klijenti često na coachingu 'postizanje unutarnjeg mira' definiraju kao krajnji cilj. Onaj tko nije u stanju neke stvari ostaviti u suboptimalnom stanju i stalno mora kontrolirati stvari (češće žene), taj će biti trajno nezadovoljan u životu. Moramo se naučiti koristiti i defenzivni put - pustiti, otpustiti, odoljeti izazovima 'činjenja'. Nikad nemamo kontrolu nad svime. Što prije odustanemo od kontrole i prepustimo se tijeku događaja, svjesni da samo donekle možemo kontrolirati stvari, bliže smo zadovoljstvu. Stoga, ne sudite ni sebi ni drugima. Ne uspoređujete se s drugima jer nemate iste ciljeve niti vrijednosti kao drugi. Živite u sadašnjem trenutku, meditirajte, ne mučite se budućnošću. Ona je ionako neizvjesna. Prihvatite okolnosti koje ne možete promijeniti, prošlost, društvo i ljude te radite na onome na što možete utjecati. A to ste samo vi. I ne zaboravite da uvijek imate mogućnost izbora", poručuje Mirela Španjol Marković.

Miroslav Vrankić

informatičar i inovator

Trebali bismo više pomagati drugima

Mene osobno najviše usrećuje i ispunjava pomaganje drugima. Iznimno sam sretan jer sam našao područje svojega rada koje je tehnički zanimljivo i izazovno, a s druge strane me usrećuje kao osobu. Dugo sam tražio taj spoj i našao ga u asistivnoj tehnologiji koja neopisivo mijenja živote osoba s invaliditetom, ovako govori prof. dr. Miroslav Vrankić s Tehničkog fakulteta u Rijeci, tvorac brojnih projekata, a među ostalim i projekta Servus.

Riječ je o inovaciji i posebnom softveru koji omogućuje osobama s invaliditetom da svojom kućom upravljaju govorom. Kad tumači zašto se mnogo ljudi osjeća tako nesretnima i nezadovoljnima, prof. dr. Vrankić kaže da je to sigurno dobrim dijelom tako jer se ljudi zatvore u sebe te gledaju samo svoju situaciju i najuži krug ljudi. Otvaranje drugima, ističe ovaj veliki inovator, širi kontekst i pomaže ljudima da budu sretniji. Davanje čini sretnijim, a poznato je da dobra djela umnažaju dobro.

"Kad dođete u doticaj s osobama s teškoćama i kad vidite koliko nezamislivo teških životnih priča ima, to vam širi perspektivu i pokazuje da vaši problemi, kojima ste davali toliki značaj, zapravo nisu najveći, da ima i puno većih. Često nam baš ta perspektiva nedostaje", govori prof. dr. Vrankić dodajući kako gledajući živote takvih ljudi zapravo više počnemo cijeniti vlastite živote te shvatimo da često zaboravimo biti zahvalni za ono što imamo i što uzimamo zdravo za gotovo.

Kao još jedan put ka sreći, prof. dr. Vrankić ističe kreativnost, inovativnost i stvaranje. Ljudi su u osnovi, kaže, stvaratelji, pa kad netko stvori nešto svojim umom i rukama, to će ga sigurno ispuniti i usrećiti. Osobe s teškim invaliditeom koje se ne mogu kretati i govoriti uz asistivnu tehnologiju dobiju neopisivo puno.

"Djetetu koje dobije komunikator odjednom se otvara posve novi svijet, ono samo pogledom i micanjem očima može na internet, može pisati tekstove, komunicirati s ukućanima... Kaže jedan moj kolega s kojim surađujem da ako svakoga dana ne rasplače od sreće barem jednu obitelj, onda nije napravio ništa. Često sam imao prilike vidjeti snažne, silne emocije u obiteljima kad stigne komunikator, to je za njih čudo, do te mjere im život ide nabolje. Svjedočite tad nevjerojatnim situacijama i osjećajima", pojašnjava prof. dr. Vrankić te dodaje kako je jako važno kovati planove za ono što nas ispunjava, ali pritom ostati u okvirima realnog. Uz mnogo rada i upornosti, naravno.

"Pretjerano korištenje tehnologije i život u virtualnom svijetu mogu biti kontraproduktivni te nas učiniti zatrovanima i bolesnima. Danas puno toga postoji i razvija se, ali treba biti pravilno iskorišteno. Tehnika ne smije postojati zbog same sebe, nego mora biti na korist čovjeku."

Nastavak na sljedećoj stranici...

Davor Moravek

psihijatar

Nedostaju nam geni za sreću

Ljudi slavenskog tipa koji žive na prostoru Balkana već stoljećima imaju doživljaj melankolije, možda izraženiji nego u drugim sredinama. Ali to nije ništa novo, to je stvar koja je poznata bez obzira na trenutačno okruženje, krize i ostale probleme, rekao je Davor Moravek, psihijatar specijaliziran za liječenje ovisnosti. Moravek objašnjava da je jedan dio sreće upisan u genima. Neki narodi imaju varijante gena koji reguliraju "hormone sreće" serotonin i dopamin, konkretno varijante serotoninskih receptora, zbog čega su po prirodi sretniji.

Hrvati, nažalost, ne spadaju u takve narode, tako da su genetski predodređeni da budu možda malo manje sretni u usporedbi s narodima koji imaju takve gene. Osim toga, neki narodi mogu imati genetski kod zbog kojeg mogu podnijeti veće količine alkohola nego neki drugi narodi, a Hrvati spadaju u tu kategoriju. Zbog toga populacija može biti sklonija nekom obliku štetnog ponašanja, što uz ostale faktore pridonosi većem osjećaju nezadovoljstva i razvoju depresije.

Moravek navodi i utjecaj judeo-kršćanskog kulturnog kruga gdje se potiče osjećaj krivnje zbog kojeg ljudi mogu imati problema s doživljajem sreće, a sličan problem stvara i hrvatski, to jest mediteranski mentalitet.

"U ovom području Europe ljudi su mnogo više izloženi društvenom stresu. Njihov mentalitet ih navodi da svako svakom gleda u tanjur te da misle kako je susjedu uvijek bolje nego nama", kaže Moravek.

Smatra da je Hrvatima, kao i nekim susjednim narodima, vjerojatno teže pala tranzicija iz velikih obiteljskih zajednica u individualističku kulturu, za razliku od naroda sjeverne Europe. Mnogi mladi ljudi odlaze sa sela u velike gradove, gdje se na kraju ne osjećaju prihvaćeno i sretno. S druge strane, ruralni dijelovi zemlje ostaju zapušteni i bez perspektive, dok su njihovi stanovnici i sami zatvoreni prema pridošlicama. U ovakvim uvjetima javlja se trend povratka na stare vrijednosti te se sukobljava sa željom za modernizacijom.

"Ovakav doživljaj sreće šire je regionalno uvjetovan i nije direktno povezan ni s kakvom recentnom političko-ekonomskom situacijom. Mislim da se načelni problem javlja zbog toga jer društvo nije uravnoteženo", kaže Moravek.

Izlaz is stanja trajnog nezadovoljstva vidi u jednoj novoj viziji društva. Smatra da bi Hrvatska trebala privući nove ljude i stvarati povoljnije uvjete za ostanak u ruralnim sredinama. Hrvati trebaju prestati kukati i žaliti se na vlast, a više poraditi na svojemu mentalitetu i otvorenosti prema drugima.

"Ljudi na ovim područjima nikad nisu voljeli takozvanu multikulturalnost. No činjenica je da su razvijenija društva u kojima je društvena vizija poticala mješavinu kulture i genetike jako lijepo integrirala nove doseljenike i tako napredovala. Miješanjem genetskog pola dolazi do manjih varijacija u doživljaju sreće", kaže Moravek.

Predrag Bejaković

ekonomist

Prezaduženost je opaka stvar...

Iako novac nije jamstvo sreće, njegovo dugotrajno nepostojanje te mala vjerojatnost za poboljšanje materijalnog položaja pojedinca i njegove obitelji, kao i dugotrajna osobna prezaduženost, gotovo su sigurna ulaznica u nezadovoljstvo i nesreću, jasno govori dr. Predrag Bejaković s Instituta za javne financije.

"Zaposlenost se može smatrati ljepilom koje drži naše društvo na okupu. Nezaposlene osobe i njihove obitelji, kao i niskokvalificirane osobe, izložene su najvećem riziku od niskog prihoda i siromaštva te slijedom toga i nezadovoljstva. Obrazovanjem se poboljšava zapošljivost i konkurentnost pojedinca na tržištu rada. Poboljšanje zapošljivosti i konkurentnosti osnažuje stvaranje svijesti da su građani kroz osposobljavanje, usavršavanje i obrazovanje gospodari svoje sudbine te da mogu utjecati na poboljšanje svojeg položaja. Španjolski pisac Carlos Ruiz Zafon u 'Sjeni vjetra' kaže: 'Sudbina je obično iza ugla, ali ne prakticira kućne posjete. Morate je zgrabiti'", tumači dr. Bejaković.

Također, financijski stručnjak smatra kako je presudno shvatiti da nitko drugi neće pokriti naše dugove i da je to naša osobna obveza. Drugim riječima, za bolje funkcioniranje i veće zadovoljstvo u životu iznimno je važno naučiti se ponašati u okviru mogućeg, jer najčešće nema nikoga i ničega tko će pokriti naša nepromišljena ponašanja i brzoplete financijske odluke.

"Često se zbog nedostatka financijskih sredstava prekida ili skraćuje obrazovanje djece, pa se time lako narušavaju njihove buduće mogućnosti za zapošljavanje i zaradu", analizira dr. Bejaković.

"Siromaštvo je veliki osobni problem, ali osobna prezaduženost je možda čak i veća teškoća iz koje se teško izlazi. Izbjegavanje osobne prezaduženosti te mogući izlazak iz nje sigurno su jamstvo osobnog zadovoljstva i sreće", zaključuje dr. Bejaković.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Velimi Srića

poslovni konzultant

Nestali su ideali koji čine sreću

Profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i poslovni konzultant, prof. dr. Velimir Srića, kaže da višak nesreće u okruženju utječe na nas. Drugim riječima, možemo li biti sretni kad gledamo stare ljude dok traže plastične boce po kontejnerima ili mlade stručnjake dok se pakiraju i odlaze u Irsku jer za njih nema posla u domovini?

"Nesretni smo i jer većina ljudi nema onoliko novca koliko misli da im treba. Naš je BDP relativno nizak, a raspodjela bogatstva nepravedna. Sjećam se mudre izjave poznate holivudske zvijezde da ljudi koji tvrde da novac ne donosi sreću samo još nisu našli dobro mjesto za šoping. Božanstvo kojem se danas većina ljudi klanja zove se trošenje. Polako izumiru ideje poput 'vrijedim koliko znam' ili 'smisao života je u tome da uradim nešto što će ostati'. Umjesto toga postao sam ono što trošim. Nestalo je ideala da sreću čine male stvari, da smo sretni kad možemo pomoći drugima, da treba učiti, da pobjeda ostvarena prijevarom ne vrijedi, da iza uspjeha preko noći treba stajati deset godina napornog rada. I sam šoping vrlo kratkotrajno liječi depresiju", tumači prof. dr. Srića.

Oni koji dulje pamte kažu da smo nekad ljude voljeli, a stvari trošili, a danas je postalo upravo obrnuto, govori prof. dr. Srića. On smatra da je kao važan razlog osjećaja manjka sreće u Hrvatskoj i naš tradicionalni pesimizam. Prosječni stanovnik Hrvatske, ističe profesor, na svijet gleda s negativne strane, a poznato je da je pesimizam jedan od opasnijih otrova nacionalne kulture. Pesimizam je opasan jer koči promjene.

Optimisti se reformama vesele, pesimisti ih se boje. Za njih, promjena je nevolja i izvor konflikta. Istodobno, kod nas vlada opći stav kako je sve loše, kako sve treba mijenjati i kako ništa ne valja. Važan izvor manjka sreće u nas je i takozvani hrvatski jal, dodaje Srića. O njemu se govori već stoljećima, a najbolje ga oslikava šala o seljaku koji se veseli kad susjedu krepa krava.

"Vjerujem da je hrvatski jal odraz nesigurnosti i osjećaja inferiornosti, koji nepotrebno prati male i nedovoljno zrele nacije. Još jedan razlog manjka sreće je naša opsjednutost pogreškama i strah da ćemo ih učiniti. Sretne nacije pogreške smatraju sredstvom učenja, a nesretne se stalno bave traženjem krivaca", kaže prof. dr. Srića. Iz svega rečenog, ističe, jasno je da su recepti za sreću u našoj glavi.

Čedo Prodanović

odvjetnik

Hrvatska je sad zemlja bez šansi

Hrvatska je zemlja izgubljenih, propuštenih prilika bez perspektive, bez sustava anticipacije, a sve što se poduzima radi se reaktivno i bez posljedica, govori odvjetnik Čedo Prodanović. Problemi se ponavljaju, a svi kao da nekako čekamo tog Godota koji nikako da dođe i riješi situaciju umjesto nas. Zato ljudi nezaposlenost rješavaju bijegom u inozemstvo. Mislim da vlast u Hrvatskoj podcjenjuje pamet građana. Primjer su mailovi oko Agrokora za koje političari izjavljuju da ih nisu pročitali i još govore da će to napraviti naknadno, i to u ovoj situaciji kad se zemlja doslovno raspada.

Čitao sam negdje da nam je industrijska proizvodnja danas manja nego što je bila 1989. godine. Za mene je to poražavajuće. Građani su ogorčeni jer cvjeta korupcija, nepotizam, rođačko poduzetništvo... Sve manje se propituje odgovornost vlasti, a pravda se istjeruje na nebitnim sitnim slučajevima. U odnosu na pravosuđe koje je moje područje, mogu reći da su ljudi nezadovoljni. Pravosuđe bi trebalo razriješiti suprotstavljene odnose u društvu, ali to ne radi. Jasno da to sve nije garancija sreće, no sreća i nesreća su subjektivni osjećaji i razlozi za nju su različiti.

U Hrvatskoj opće stanje u društvu nije idealno da bi se govorilo o zdravom okruženju. Postoje tri izlaza ili tri recepta za sreću, kako ja to vidim – prvi je pobjeći iz zemlje i raditi negdje drugdje, drugi je stvoriti svoj paralelni svemir i ponašati se kao da se nas ne tiče sve to što se zbiva, a treći je izaći na izbore. Treći recept podrazumijeva suodgovornost. Svi smo podjednako odgovorni za situaciju u kojoj živimo i možemo je mijenjati izlaskom na izbore, glasovanjem za neke druge opcije. Ako je čovjek inertan, nikad se ništa neće promijeniti.

Martina Trboglav Podvorac

psihologinja

Treba posvetiti pažnju drugima

Nezadovoljstvo društvenim i političkim sustavom samo je prvi dio odgovora na pitanje 'Zašto su Hrvati nesretni?'. Drugi dio se krije u još nedovoljno razvijenoj svijesti u Hrvatskoj da sami možemo biti kovači vlastite sreće, kaže psihologinja Martina Trboglav Podvorac.

"Kad ljudi očekuju da nešto ili netko izvana dođe i riješi njihove probleme, nalaze se u pasivnoj poziciji i osjećaju se bespomoćno. Na taj način propuštaju uvidjeti što oni mogu poduzeti kako bi učinili svoj život kvalitetnijim i boljim", objašnjava Trboglav Podvorac.

Često prevladava mišljenje da su ljudi na poslu najviše nesretni zbog preniskih plaća, a istina je da se puno češće žale na međuljudske odnose. Kod Hrvata koji imaju relativno siguran posao i ne moraju se baviti pitanjima gole egzistencije, najveći izvor stresa predstavljaju upravo problemi unutar tima i nezadovoljstvo menadžmentom. Kako bi bili sretniji, ljudi se trebaju što više usmjeriti na ono na što mogu direktno utjecati – na sebe i svoju bližu okolinu.

Prvi korak je, savjetuje Trboglav Podvorac, osvijestiti sve ono na čemu možemo biti zahvalni, jer nam to daje energiju potrebnu za rješavanje problema. Zatim je važno razjasniti vlastite prioritete te krenuti u akciju ostvarivanja onoga što nam je važno.

"Puno lakše je preuzeti odgovornost za vlastiti život kad znamo da nismo sami. Zato je jedan od ključeva sreće razvijanje dobrih komunikacijskih vještina i posvećivanje pažnje drugim ljudima. Socijalna podrška predstavlja snažan poticaj da se hrabro uhvatimo u koštac sa svim izazovima", zaključuje Martina Trboglav Podvorac.

Siniša Zrinščak

sociolog

Od svog rada ljudi ne mogu živjeti

Čovjek je sretan kad mu život ima smisla, a smisao mu daje ono što radi, kaže na početku Siniša Zrinščak, profesor sociologije na zagrebačkom Pravnom fakultetu, ali nastavlja:

"U Hrvatskoj stvari, nažalost, ne funkcioniraju tako. Većina ljudi ne vidi smisao jer ono što rade ne daje nikakve rezultate. Od svojeg rada ne mogu živjeti niti si priuštiti bilo što. Ljudi su sretni u uređenim državama, pa onda govorimo o društvenim uzrocima sreće, to je socijalni korelat. Nema smisla raditi ako od toga ne možete zadovoljiti osnovne egzistencijalne potrebe. S druge strane, tu je prošireni osjećaj beznađa koji se širi jer ljudi bez obzira na neke ekonomske pokazatelje nemaju osjećaj da političke elite idu u dobrom smjeru. U središtu svakog političkog sustava treba biti čovjek.

Jasno je ako se trči samo za profitom i produktivnošću da onda iz te slike izmiče čovjek koji nije u središtu pažnje nego procedura, a tome su krivi politika, poslodavci, uređenje društva u Hrvatskoj. Ako čovjek, da bi riješio neki banalan problem, u Hrvatskoj mora ići od ureda do ureda i rješavati papirologiju bez konca i kraja, jasno da se javlja nezadovoljstvo. Veliki je problem i to što kao društvo jasno ne vidimo gdje je problem. Sva istraživanja pokazuju da su mladi jako pragmatični i da se vrlo lako prilagođavaju na postojeću praksu, a to je onda nešto što nema naznaka da će se promijeniti.

Ako morate biti član stranke da biste dobili posao, ili raditi usluge, onda ćete to napraviti. Recept za sreću bi bio taj da prvo priznamo da način na koji funkcioniramo ne donosi rezultate i da su nam pomaci potrebni. Potrebno nam je osvješćivanje da stvari ne idu dobro, jer bez toga će se osjećaj beznađa još dodatno produbiti. Nema pomaka ako mislite da je sve u redu. Ljudi bježe u inozemstvo ili su pragmatični sa strane pojedinca, ali ne i države. Nema jasnog suočavanja na javnoj razini i ne želimo priznati zašto smo nesretni.

Sva istraživanja pokazuju da imamo kvalitetu života, ali to nije dovoljno. Ne možete osobnim krugom nadomjestiti stan, plaću ili birokratsku zavrzlamu u kojoj vas nitko ne doživljava jer nemate vezu. Politika se bavi samo sobom, a civilno društvo je ispolitizirano. Sve se može reći, ali nema odjeka. Društveni prostor je atomiziran na male interesne skupine i ispolitiziran pa se zato ne govori o društveno važnim problemima, a dodatno je nesklon dijalogu. Ne vidim prostor za konstruktivnu raspravu."