Je li moguće danas, točno 180 godina nakon što je 1841. godine u Graham’s Magazineu objavljena kratka priča Edgara Allana Poea “Umorstva u ulici Morgue”, koja se općenito smatra rodnim mjestom kriminalističkog žanra, napisati kriminalistički roman koji će barem po nečemu biti inovativan? Vrlo teško, rekli bismo, pogotovo ako se prisjetimo živopisne galerije likova-istražitelja iz najpopularnijih kriminalističkih romana, neokrunjenog kralja čudaka kakav je bio Doylov Sherlock Holmes, gospođice Marple iz româna Agathe Christie, genijalnog oca Browna iz podjednako genijalnih priča Gilberta Keitha Chestertona, Nera Wolfa, pretilog hedonista iz româna Rexa Stouta, vrlo popularnog američkog autora krimića iz 80-ih, lika koji zbog prekomjerne težine ne izlazi iz vlastite kuće, pa sve do jednog zatvorenika osuđenog na dvadeset godina robije, don Isidra Parodija iz zbirke priča koje su zajednički napisali Jorge Luis Borges i njegov prijatelj i suradnik Adolfo Bioy Casares. Borgesov i Casaresov don Isidro Parodi vlasnik je brijačnice kojemu je pisar iz policijske stanice bio dužan stanarinu, pa da mu ne bi vratio dug, lažno ga optuži za ubojstvo te je Parodi nevin osuđen na dvadeset godina zatvora, odakle s lakoćom rješava najsloženije kriminalističke slučajeve. Odgovor na pitanje postavljeno na početku teksta ipak je, usprkos svemu, potvrdan. Jedan takav roman upravo je ovih dana objavila zaprešićka Fraktura. Radi se o romanu “Tri” suvremenog izraelskog autora Drora Mišanija. To je prvi njegov roman objavljen u hrvatskom prijevodu. Roman je s hebrejskog prevela Laila Šprajc. Ovim romanom kao da se potvrđuje teza koju je izrekao Amos Oz u jednom od svojih eseja iz zbirke “Pozdrav fanaticima”, o važnosti književnosti u Izraelu, pogotovo u kontekstu židovstva kao kulture, odnosno o sukobu religijskog i svjetovnog unutar te kulture prelomljenog kroz književnu optiku. Dakle, nakon Amosa Oza, Davida Grossmana i Etgara Kereta, koji u Hrvatskoj imaju status književnih zvijezda, definitivno smo dobili i novo ime u tom sjajnom nizu: Drora Mišanija. Radi se o izraelskom piscu kriminalističkih romana, znanstveniku i prevoditelju, stručnjaku za povijest detektivskih romana, rođenom 1975. godine. 

Prvi roman je objavio 2011. godine. Radi se o kriminalističkom romanu o policijskom inspektoru Avrahamu Avrahamu, koji je glavni lik i njegove sljedeće dvije knjige. Ova trilogija prevedena je na dvadesetak jezika i donijela je Mišaniju status pisca bestselera. Zatim je 2018. godine objavio roman “Tri”, za koji je dobio više nagrada: Nagradu Bernstein za roman godine na hebrejskom jeziku, Nagradu Martin Beck za najbolji kriminalistički roman preveden na švedski, kao i nagradu kritike za najbolji kriminalistički roman preveden na francuski. Uz to, bio je s ovim romanom u najužem izboru za više drugih književnih nagrada. Mišani živi u Tel Avivu i predaje na tamošnjem sveučilištu. Po čemu je Mišanijev roman inovativan? Prije svega, po svojoj formi. Roman je podijeljen na tri dijela, jednostavno nazvana “Jedan”, “Dva” i “Tri”. Druga i najvažnija stvar u ovom smislu je pripovjedačka perspektiva. Kao što je poznato, većina kriminalističkih romana ispripovijedana je iz perspektive detektiva istražitelja, iz čega je uspostavljen najvažniji kanon žanra, da čitatelj zna isto ono što zna i istražitelj. Postoje i različite varijante ove perspektive, od one najpoznatije, koju je inaugurirao Arthur Conan Doyle, gdje je pripovjedač pomalo infantilan, a sve u cilju što efektnije i zanimljivije završnice. Postoje romani ispripovijedani većim dijelom iz perspektive ubojice, poput dva romana Agathe Christie: “Ubojstvo Rogera Ackroyda” i “Deset malih crnaca”. Za razliku od spomenutih, prva dva dijela Mišanijeva romana ispripovijedana su iz perspektive žrtve. Čitatelj unaprijed zna tko je ubojica, ali ne zna njegove motive. Tek u trećem, posljednjem dijelu, ovaj se roman prevara u žanrovsko štivo, s tim da su i tu stvari postavljene na neuobičajeni način. Kakav? To ćemo, ipak, prepustiti čitateljima da sami otkriju.

Kao polazni model za ovaj roman Mišaniju je poslužio film “Psiho” Alfreda Hitchcocka. Kao što je poznato, prvih 35 minuta ovoga filma, sve do scene pod tušem, što je jedna od najpoznatijih filmskih scena uopće, glavna junakinja filma je žrtva. Međutim, Mišani nadograđuje Hitchcockov model, vraćajući nas u poglavlju “Dva” ponovno na početak, gdje “pripovjedačku palicu” preuzima druga žrtva. Tek nakon drugog slučaja radnja teče dalje, što nimalo negativno ne utječe na dinamiku i dramaturgiju romana. 
Mišani ne krije svoju fascinaciju Hitchcockokom, pogotovo njegovim “Psihom”. Čak na jednome mjestu, u drugom dijelu romana, ispisuje izvrsnu posvetu velikom redatelju, odnosno filmu koji mu je poslužio kao obrazac za roman, kad ubojica Gil, monstruozni psihopat, kupuje potrepštine za stan i predaje ih Emiliji, drugoj žrtvi iz romana. “U vrećici koju drži u ruci dok ulazi u auto nalazi se tekućina za pranje podova i tekućina za čišćenje umivaonika i toaleta, krpe i gumene rukavice te konop za koji će poslije zamoliti Emiliju da priveže na obje strane zahrđalih željeznih prečki koje izlaze iz vanjskog zida ispod prozora kupaonice, kako bi se na njih moglo vješati rublje.” Dakle, ubojica planira da žrtva sama “izradi” scenografiju glasovitog ubojstva pod tušem. Odvjetnik Gil Chamtzani ulazi u tri veze s različitim ženama, a svaki od dijelova romana posvećen je jednoj od tih veza. U prvom dijelu, “Jedan”, Gil, preko portala za upoznavanje razvedenih osoba, upoznaje samohranu srednjoškolsku profesoricu Ornu na pragu četrdesetih, čiji sin Eran pati zbog nedavnog razvoda roditelja. Odnos između Gil i Orne pun je neke suspregnute nelagode. Gil se Orni lažno predstavlja kao razvedena osoba. Nakon što Erna sazna da je Gil oženjen, kad ga slučajno susretne u trgovačkom centru u društvu supruge i dvije kćeri, rasplet njihove priče kreće u kobnom smjeru.U književnom smislu najupečatljiviji je drugi dio romana, “Dva”, koji se odvija nekoliko godina nakon Ornine smrti, a ispripovijedan je iz perspektive druge žrtve, sredovječne Latvijke Emilije, koja je došla u Tel Aviv poslom, skrbiti se o starijim osobama.

 U rodnoj Rigi, odakle je došla u Tel Aviv, Emilija nema više nikoga. Ono što je povezuje s Gilom je to što se Emilija skrbila o Gilovu ocu do njegove smrti, nakon čega je privremeno ostala bez posla. Emilija na hebrejskom zna izgovoriti tek nekoliko riječi. Sama u Tel Avivu, bez znanja jezika i bez posla, ona je, “izgubljena u prijevodu”, idealna žrtva. Ovaj dio, koji govori o beskrajnoj ljudskoj samoći i očaju, po meni je vrhunac romana. Preko Emilijine sudbine, autor na iznimno dojmljiv način opisuje nesigurnost i nepovjerenje koji vladaju u suvremenom izraelskom društvu, pri čemu je žanr samo okvir u koji je Mišani smjestio svoju priču. Odnosi u romanu i način na koji Mišani gradi karakterizaciju svojih likova toliko su uvjerljivi i sjajno napisani da neodoljivo, osim na Hitchcocka, podsjećaju i na jednog drugog klasika kriminalističkog žanra, velikog belgijskog pisca Georgea Simenona. Kod oba ova autora sve se odvija među “malim”, “nevažnim” ljudima, čiji se banalni životi najednom pretvore u dramu, odnosno tragediju. U čemu se krije zagonetka u ovom romanu, kao nešto bez čega nijedan kriminalistički roman ne može, bez obzira na sve? I u tom segmentu Mišani nam priređuje prvorazredno iznenađenje. Ključno pitanje, koje se razrješuje tek pri kraju romana je - tko je detektiv? Svaki put kad pomislimo da nas više nema čime iznenaditi, Mišani to napravi na jedan potpuno nov i neuobičajen način. Majstorski ispripovijedan roman koji nadilazi granice žanra i koji je zbog toga, prije svega, prvorazredna književnost.