Tko je Vladimir Putin? Već 16 godina odgovor na to pitanje traže političari, novinari, politolozi i mnogi drugi. Ponuđen nam je u brojnim izjavama, člancima i prilozima, knjigama i dokumentarnim filmovima. Mnoge sam pročitala i pogledala, ali Putina u njima nisam našla. 

Zašto? Zato što to nije on. Takvoga ga ne bi ni 3,2% građana podržavalo (toliki mu je bio prvi rejting u Rusiji nakon što je 9. kolovoza 1999. postao v.d. premijera), a kamoli 89,9%, kako pokazuju posljednje ankete.

Prvi je na to pitanje javno pokušao odgovoriti bivši američki predsjednik George W. Bush na Brdu kod Kranja, na prvom summitu s Vladimirom Putinom, 16. lipnja 2001.

"Pogledao sam tom čovjeku u oči, vidio sam da je izravan i da mu se može vjerovati, osjetio sam njegovu dušu", izjavio je tad na konferenciji za medije, nasmijavši nas novinare pred njim do suza. 

Zbog čega ljudi vjeruju Putinu? Pa i strani lideri, među njima i onaj koji je za predsjednika SAD-a i izabran baš na račun vanjskopolitičkog programa koji se temeljio na strahu od Putina i države kojoj je on na čelu. Dakako, ne pretendiram na davanje potpunog i kategoričnog odgovora na ovo pitanje. 

Pokušat ću prikazati one njegove osobine zbog kojih ga podržava i vjeruje mu ogromna većina od 140 milijuna stanovnika Rusije te ih suprotstaviti s onim njegovim karakteristikama kojima mediji plaše svoju publiku. I pritom ću nastojati otkriti neke nepoznate činjenice o ruskom predsjedniku.

Pregledavala sam ovih dana brojne dokumentarce o njemu i naletjela na izjavu neke Oksane, koju su anketirali na ulicama nekog ruskoga grada:

"Putinu vjerujem jer je pošten i principijelan, jer je čovjek. Ono što Vladimira Putina uvelike definira kao čovjeka je vjera. Naime, on je veoma religiozan. Vjeri se obraća i u teškim trenucima, privatnim ili nacionalnim. Dakako, takav nije bio u vrijeme službe u KGB-u, a vjeri se vratio ‘90-ih. “Vratio” jer je kršten i odgojen u vjeri u svojoj obitelji.

Svojom vjerom se ne hvali, na pitanja o njoj odgovara da ne želi o tome govoriti, da svoju vjeru zadržava za sebe. Ali pažljivijima nije promaknulo da, za razliku od svog prethodnika Borisa Jeljcina i nasljednika, pa opet prethodnika Dmitrija Medvjedeva, zna se ne samo prekrižiti ili ponašati se u crkvi nego i moliti. 

Sadašnji patrijarh Ruske pravoslavne crkve Kiril, tad metropolit, izjavio je 2007. godine kako “to što je Vladimir Putin vjernik ja ne samo vjerujem već i osjećam”. 

No do tada se, neupućenima nevjerojatna, priča o susretu Ivana Pavla II. i ruskog predsjednika, 5. studenog 2003. u Vatikanu, proširila izvan njegovih granica. 

Mediji su prikazali snimku dočeka gosta kojeg je Papa pozdravio na ruskom jeziku, kao i tzv. vatikansku ikonu Kazanske Majke Božje, najštovanije ikone u Rusiji, koja je na inzistiranje Svetog Oca stajala iza njega. Kasnije je iza zatvorenih vrata održana audijencija s delegacijama, a onda su nazočne zamolili da izađu. 

Papa je ostao sam s ruskim liderom, mediji su izvijestili kako su razgovarali u četiri oka. Ustvari su se najviše molili, zajedno, klečeći pred ikonom. Molili su se na ruskom jeziku, Sveti Otac je ponekad zapinjao na tekstu molitve, pa mu je Vladimir Putin pomagao.

Vatikanska “Ikona Kazanske Majke Božje” ustvari je nastala precrtavanjem originalne ikone, naslikane nakon ukazanja Bogorodice u Kazanu 1579., a koja je 1904. ukradena i spaljena. Pregovori o povratku “vatikanske” ikone, koja se do 1993. nalazila u Fatimi, u domovinu do povijesnog susreta u Vatikanu vođeni su deset godina, ali bez značajnijih pomaka. 

Niti pola godine kasnije vraćena je Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Kad govore o Putinu, zapadni mediji ga često karakteriziraju kao hladnog i bezosjećajnog čovjeka. Medijska stvarnost nije realna stvarnost i na primjeru ruskog lidera također možemo potvrditi tu tezu. 

Naime, on je po prirodi daleko osjetljiviji, a teške trenutke, pogotovo one s tragičnim epilogom, emocionalno vrlo snažno proživljava.

Njegovi suradnici shvatili su to nakon tragedije u Beslanu u Sjevernoj Osetiji, gdje je nakon trodnevne talačke krize izazvane napadom čečenskih terorista 1. rujna 2004. na lokalnu školu ubijeno 314 talaca, od kojih su 186 bila djeca. 

Na vijest o krvoproliću jako se uznemirio, potom i rasplakao, dugo su ga smirivali, a prije nego što je duboko u noći otputovao u Beslan, svratio je u crkvu, pomolio se i zapalio svijeću za poginule. 

U lokalnoj je bolnici posjetio ozlijeđene, a potom se susreo s rukovodstvom republike, posjetio školu br. 1 te se po povratku u Kremlj obratio naciji. 

Nakon toga je otišao u crkvu, gdje je ostao gotovo dva dana moleći se. U filmu “Predsjednik”, koji je na 15. godišnjicu prve Putinove inauguracije emitirala državna RTR televizija, predsjednik Kazahstana Nursultan Nazarbajev prisjetio se kako je ruski kolega reagirao na vijest o gruzijskom raketnom napadu na Južnu Osetiju i Abhaziju u kolovozu 2008., uoči otvorenja Olimpijskih igara u Pekingu.

"Sjedili smo u hotelu u Pekingu. Zazvonio mu je mobitel. Zamro je i promijenio izraz lica. Glas mu je drhtao, pomislio sam da se nešto loše dogodilo nekome iz njegove obitelji. U istom filmu i Putin je priznao da su mu najteži trenuci kao predsjedniku bili baš napad na Beslan i onaj na moskovsko kazalište na Dubrovki. 

Vjerojatno će na taj popis dodati i nedavno rušenje ruskog putničkog aviona nad Sinajem ISIL-ovih terorista. Tresao mu se glas kad je, nakon što ga je šef FSB-a izvijestio da su na prtljazi i dijelovima olupine aviona pronađeni tragovi eksploziva, bliskim suradnicima pred kamerom naredio pokretanje odmazde protiv terorističke organizacije Islamska država. 

Poslije je utjehu i mir potražio u crkvi. Kao političara mediji nam prikazuju Putina kao lidera koji pošto-poto želi vratiti Rusiji status velesile, pa i teritorijalnom ekspanzijom po svaku cijenu. Pri tome ga ocrtavaju kao agresivnog i neumoljivog. 

Rusi ga smatraju odlučnim i upornim. Nedavno je u Sočiju, u svom govoru pred članovima međunarodnog političkoga kluba Valdai, rekao da je kao tinejdžer na ulicama Lenjingrada preživio jer se pridržavao one maksime “najvažnije je udariti prvi”. U jednom intervjuu objasnio je zašto se počeo baviti džudom: 

"Kao dijete vrijeme nakon škole provodio sam u dvorištu s prijateljima. S 5-6 godina svi smo bili isti, ali s 13-14 postali smo različiti. Samo karakter više nije bio dovoljan za očuvanje svog liderstva i krenuo sam tražiti instrumente koji bi mi pomogli uspravno očuvati svoj položaj. Premda se džudom više intenzivno ne bavi, premda rado sudjeluje u njegovoj javnoj promociji, uključujući borbe, uvijek ističe važnost sporta.

"Veoma je važan za formiranje karaktera, usmjerenost u dostizanju postavljenog cilja, sve to daje sport. Tu usmjerenost njegov prijatelj, kolega iz KGB-a te jedan od najbližih suradnika Sergej Ivanov (glasine će reći i jedan od favorita za budućeg nasljednika) naziva tvrdoglavošću. - On je vrlo tvrdoglav. Sve što zamisli ostvari, pritom ulažući golem trud", izjavio je u filmu “Predsjednik”, diveći se Putinovu napretku od kada je na vlasti.

"Kad to uspijeva, nije mi jasno, njegov je dan prepun obaveza, jedino po noći", dodao je.

Pri tome je Ivanov mislio na sve ono novo što je njegov šef naučio, od engleskog jezika, preko klizanja i igranja hokeja, do sviranja klavira. Engleski je počeo učiti na vlastito inzistiranje kad je dogovoren summit na Brdu kod Kranja.

"Moram tog čovjeka pozdraviti na engleskom", govorio je svojim suradnicima.

Ne samo da je predsjednika Busha pozdravio, nego je summit G8 u St. Peterburgu 2006. otvorio na engleskom jeziku. Predsjedničke obaveze nisu mu ostavljale previše vremena za druženje s prijateljima, a oni s kojima je služio u KGB-u sastajali su se svaki tjedan i igrali hokej. 

Još su i osnovali svoju ekipu, Tigrovi. A on nikada nije klizao. I svaku večer nakon posla odlazio je s osobnim trenerom na malo klizalište u Novo Ogorjevo, podmoskovsko mjesto u kojem živi, i trenirao.

Najprije stajati na klizaljkama, pa klizati, a onda igrati hokej. Satima. Danas se ne samo igra s prijateljima nego i sudjeluju na raznim dobrotvornim turnirima, revijama… A svijet je šokirao u prosincu 2010. kad je na jednoj dobrotvornoj večeri izišao na scenu, sjeo za klavir i zapjevao “Blueberry Hill”.

Dakako, svirati i pjevati vježbao je privatno, noću. Ne treba zato čuditi što su dvije osobe u njegovu okruženju zadužene za njegovo buđenje.