Intimna ispovijest o posljednjim danima Ivice Račana
Prije 12 godina Ivica Račan mu je rekao: "Razumijem prijatelju. Samo ti idi i pozdravi Lucu."
Bio je to posljednji put da je Slaven Puljak, tadašnji SDP-ovac iz Pučišća, vidio Račana živoga. S predsjednikom SDP-a, možda i najzaslužnijim čovjekom za mirnu tranziciju iz jednostranačkog sustava u pluralistički, Puljak je proveo tjedne i tjedne dok je ovaj bio bolestan. I nekoliko dana uoči Međunarodnog praznika rada:
"Još je bio pri svijesti, u dobroj kondiciji. Rekao sam mu: 'Čuj, nisam još nikad slavio 1. maj izvan Brača. Idem dva dana doma, pa se vraćam.' I ja se spakirao, išao sam nekim noćnim autobusom. Čim sam stupio na supetarsku rivu, zvoni mi mobitel i vidim da me zove Dijana. Odmah sam znao da je to kraj."
Puljak ističe da Račan svoj karcinom nije tajio od javnosti kao što je, podsjetio je, tajio primjerice Franjo Tuđman.
"Sjećam se, svaki put kad bih došao u Zagreb, našli bismo se i zaigrali preferans. I taj jedan put sreli smo se kod njegovog sina Ivana, on je malo kasnio, i to je bila prva partija koju nismo završili, jer ga je rame nepodnošljivo boljelo. A imao je veliku toleranciju prema boli", rekao nam je Puljak.
Ta nesnosna bol u ramenu bio je onaj simptom koji je ubrzo doveo do dijagnoze karcinoma. Ivicu Račana poslali su na kraće liječenje u Münchenu, gdje su ga dvaput operirali.
"Išao sam tamo i ja, s Rajkom Ostojićem. On se potom vratio u Hrvatsku, a ja sam ostao skoro čitav tjedan. Šalili smo se s kirurgom koji ga je operirao, vratilo mu se raspoloženje...", ispričao nam je Puljak.
Brzo se Račan vratio u Zagreb, prijatelj iz Pučišća pričekao ga je na aerodromu, a kako je tamo bila i sva sila novinara, rekao nam je, umjesto kod sebe doma, bivši hrvatski premijer otišao je kod sina Ivana.
"Tamo je prvi put vidio svog unuka Ognjena, od ovog mlađeg sina. I nakon nekoliko dana javio mi se telefonom, da mu je opet otkriven tumor, ovaj put na mozgu. I rekao je da će biti na Rebru. Nekih 15 ili 20 dana stalno sam bio na Rebru. Tamo je napisao onu čuvenu oporuku da se povlači iz politike, neka pronađu novu snagu i tako dalje. Dok je bio tamo, uvijek je hodnik na odjelu dr. Paladina bio prepun. Svi su ga htjeli pozdraviti, stisnuti mu ruku, tako da je to postalo i malo kontraproduktivno."
Puljak kaže da se danas itekako primijeti, po komentarima, što ljudi pričaju, da je velika većina ljudi jako cijenila Ivicu Račana.
"Nakon napuštanja Kongresa, kad je već svakome bilo jasno da Jugi nema spasa, pokušao je da se barem raziđemo na miran način. Recimo, prijedlog za koji je bio i Tuđman, a Tuđman ga je jako cijenio, bio je da dogovorimo konfederaciju, što bi omogućilo razlaz bez krvoprolića", podsjetio je Puljak.
Bilo je čak i realne šanse da taj plan uspije, kazao je. U krajnjoj liniji, Račan je sa svoje strane učinio sve što je mogao kako bi spriječio vrh JNA u napadu na Hrvatsku.
"Cijela generalska vrhuška Pete armijske oblasti čitavu noć ga je lomila u njegovom stanu da dopusti zeleno svjetlo za de facto državni udar. Međutim, na kraju su njegove riječi bile: 'Samo preko mene mrtvog.' I ostalo je povijest", podsjetio je Puljak.
"Slijedili su prvi demokratski izbori na kojima je on časno priznao poraz, o čemu bi se još moglo diskutirati, a onda i prvi izbori u samostalnoj Hrvatskoj nakon kojih je SDP ostao na samo 5 posto, da bi 2000. godine opet doveo SDP na vlast. Nemojte zaboraviti da mu mnogi od kritičara prigovaraju da je previše popuštao, da je bio kompromiser, da je bio ovo, da je bio ono. Ali, da nije bilo njega i SDP-a, u ono doba nacionalističke i šovinističke euforije ne biste se mogli pojaviti niti na ulici."
Puljak kaže da je Račana jako cijenio i kardinal Franjo Kuharić, uostalom, da i on sam dandanas cijeni Kuharića:
"On je govorio: 'Ako je tebi netko zapalio dom, ja tvoj neću, nego ću ga sačuvati. Ako je tebi netko ubio oca, ja ću tvoga obraniti.' On je Račanu priznao zasluge, kad je bila gotova tranzicija, Kuharić je rekao: 'Bože moj, je li moguće? Bez kapi krvi!' Račan je imao dosta prijatelja među Crkvenim velikodostojnicima. Recimo, monsinjor Eterović. Često su se sastajali u Pučišćima i postali su pravi prijatelji."
"Znao sam im dogovarati sastanke i jako dobro znam da su u ono doba poruke iz vlade Kaptolu ili Vatikanu išle preko Eterovića", otkrio je.
Sljedeća stvar koju Puljak ističe kao veliku Račanovu zaslugu je i tranzicija nakon Tuđmanove smrti, iz Hrvatske 90-ih u Hrvatsku kojoj su se naglo otvorile demokratske i europske perspektive.
"On je nakon Tuđmanove smrti zatekao Hrvatsku znate već kakvu. Pa je njegova vlada sredila financije, otvorila se prema EU, započela je gradnju autoputa. Sasvim jedna druga država u kratkom periodu. Šteta što nije dobio drugi mandat, što nije uspio provesti sve one zamisli koje je imao, da Hrvatska postane prava socijaldemokratska zemlja nordijskog tipa."
Bilo je to vrijeme, rekao je, u kojem je Račanu bilo jasno da Hrvatskom više nijedna stranka nikada neće moći vladati samostalno, da više nitko nakon Tuđmana neće moći na takav način osvajati vlast na izborima. Samo, takvu koaliciju kao što je bila ona iz siječanjskih izbora 2000., nije bilo lako voditi.
"I ta koalicija bila je vreća rogova. Sigurno je i to utjecalo na njegovu bolest."
Prijateljstvo između Ivice Račana i Slavena Puljka razvilo se tako što su se družili u Pučišćima, gdje je jedan imao vikendicu, a drugi je domaći.
"On je bio stvarno skroman čovjek. Zavolio je ta moja Pučišća. Tu bi bio 15-ak dana ljeti, u kućici od 30 kvadrata, koju su mnogi pretvorili u vilu, a bez veze. Ali to je jedna druga priča."
Puljak se potom prisjetio i sprovoda.
"Ispraćaj je, po njegovoj želji, bio u maloj dvorani na Krematoriju, samo rodbina i uski krug prijatelja. Ostale su mi u pamćenju njegove tri omiljene pjesme: 'Potraži me u predgrađu', 'Škripi đerdan' i 'Cviće moje'. I tako...", osjetilo se da mu je glas zadrhtao.
"Sjećam se kad su donijeli kovčeg njegovi tjelohranitelji, svi u crnom. Ne mogu vjerovati da je prohujalo već 12 godina."