Država na Arapskom poulotoku napravila je malo u pogledu radničkih prava migranata, unatoč obećanjima da će popraviti radne uvjete, ističe Amnesty International. No Katar poriče ove optužbe, te vlasti tvrde da su učinjena neka poboljšanja.

Evo što je troje građevinskih radnika ispričalo o uvjetima rada za BBC, pa vi sami donesite zaključke o radnim uvjetima.

30-godišnji Frank iz Kenije došao je u Katar prije točno godinu dana. Posao je dobio preko agencije te mu je kad je došao plaća bila 350 dolara, iako mu je obećano puno više. Napominje da uz to ovdje ima velike troškove, koje iznose i po više od 1.000 dolara.

Glavno gradilište na kojem je radio proziva lošim okruženjem. "Većina radnika bila je neobrazovana. Poslodavci bi ih iskoristili, a oni ne bi znali pregovarati. Oni služe samo kao ispomoć i slabo su plaćeni. Mnogi jednostavno prihvate posao, jer se ne mogu vratiti kućama budući da uzdržavaju svoje obitelji. I ja šaljem novce obitelji. Oni se svi pouzdaju u mene, ali ne mogu im reći kako je ovdje, jer bi mi rekli da se vratim kući."

Kad je došao, Franku je rečeno da će raditi kao električar, iako nije te struke. Udarila ga je struja na terenu, a i ostali uvjeti su izuzetno loši. "Radite cijeli dan na otvorenom po velikoj vrućini. Počnete u četiri sata ujutro i radite cijeli dan. Nema hladne pitke vode, samo tople. 

Nitko ne uvažava vaše žalbe. Jednom smo započeli štrajk jer nismo dobili plaću mjesec dana. Nakon nekog vremena su nam platili, ali šefove nije briga za naše pritužbe", priča Frank očajnim glasom.

Oduzmu im putovnice pa ne mogu nikuda

"Život u Kataru je jako skup. Iako je osiguran smještaj, hrana i drugi troškovi su izrazito visoki, pa je nemoguće uštedjeti. "Kad smo kod smještaja, uvjeti su patetični. Na prvom mjestu na kojem sam odsjeo, živjelo nas je 10 u jednoj maloj sobi, s pet kreveta na kat i bez ikakvog mjesta za stvari. Zahodi su bili vani", prisjeća se dalje Frank.

Pri dolasku radnici moraju predati putovnicu kako ne bi mogli otići. Naravno da su se ljudi zato osjećali kao da su u klopci, kao zatvorenici.

Frank trenutačno živi u industrijskoj zoni gdje su jako loši higijenski uvjeti i gdje je smještena većina migranata. Pet osoba je smješteno u jednoj sobi, što je malo bolje nego prije, ali nema odgovarajućih higijenskih uvjeta. 

Također je promijenio posao i radi kao prodavač u trgovačkom centru. Premda je bolje nego na građevini, i dalje nije sjajno. "Ovdje je jako teško. Volio bih da se životi radnika migranata poboljšaju, jer je ovo čisto mučenje. Treba poboljšati sigurnosne uvjete, plaće i smještaj."

Prašina i pijesak lebde poput snijega

John iz Gane je vozač kamiona koji radi na gradilištu nove luke. Došao je ovdje prije godinu i pol, te tvrdi da se svi radnici dosta muče, pogotovo po ljeti. "Temperatura bude između 40 i 50 stupnjeva Celzijusa, a nemate klimu u kolima i dišete zrak pun pijeska. Ponekad prašina i pijesak lebde zrakom poput snijega", opisuje John.

Nema nikoga tko bi se borio za prava radnika, koji već dva mjeseca nisu dobili plaću. "Moja plaća od 550 dolara jako je niska za vozača poput mene. Nemamo slobodnih dana za odmor. Počinjem u pet sati ujutro i radim do 19 sati, s tim da me još dva sata prevoze do posla i natrag, svaki dan."

Katar ima Zavod za zapošljavanje, ali svi se boje prigovoriti jer je rašireno vjerovanje da svakoga tko progovori protiv poslodavca automatski šalju natrag u njegovu zemlju. "Ja sam siroče iz siromašnog doma. Nisam završio ni srednju školu. Živim u kolibi u kampu, napravljenoj od šperploča. Gotovo svi radnici stanuju u ovim kampovima, siromašni su i dolaze iz Afrike ili azijskih zemalja poput Nepala, Indije, Bangladeša i Šri Lanke", objašnjava John koji bi volio da može uštedjeti dovoljno da može otići u Europu ili SAD, što mu je krajnji cilj.

Stephen Ellis iz Velike Britanije radio je na gradilištu koje se mora izgraditi zbog Svjetskog prvenstva u ožujku. Nakon dva tjedna odlučio je napustiti posao jer su uvjeti bili očajni. 

Iako je radio na gradilištima diljem svijeta, tvrdi da nigdje nije bilo tako strašno kao ovdje. "Većina radnika na mojem gradilištu bili su Indijci. Jako su loše postupali s njima, a uvjeti u kojima žive i rade su užasni. Nema pitke vode, klima uređaja u kolibama (i to pod temperaturom od 45 stupnjeva Celzijusa), prljavi su sanitarni čvorovi, a hrana je nalik onoj iz Olivera Twista.

Ali ono što je još gore jest pitanje sigurnosti na gradilištu, točnije nedostatak iste. Svakodnevno strahujete za svoj život. Prije nego smo počeli raditi rečeno nam je da je tamo poginuo jedan Indijac."

Iako Stephen tvrdi da se prema Indijcima i Britancima postupalo jednako loše, Britanci su bili puno bolje plaćeni. Dok su Indijci zarađivali oko 50 dolara tjedno, Britanci su dobivali 33 dolara na sat.