Nisu sve iseljeničke priče bajne. Ponekad planovi o boljem životu u iseljeništvu padnu kao kule od karata. Portal Croexpress donosi priču Hrvatice na privremenom radu u Njemačkoj koja trenutno živi u začaranom krugu kredita, dugova i neimaštine. Željela je ostati anonimna, a ovo je njena priča.

'U Njemačkoj sam godinu i pol. Sve je išlo svojim tokom; radila sam sve i svašta za tu plaću, koja mi je bila sigurnost za moju djecu koja su u Hrvatskoj. Kada sam postala kreditno sposobna, dignula sam kredit koji bi pokrio ono što je zaduženo u Hrvatskoj, iz vremena kada sam radila mjesecima bez plaće. Svi koji su to prošli znaju o čemu govorim; djeca, škola, računi, karte, ostalo da ne nabrajam.

Moji problemi počinju kada sam prije pet mjeseci promijenila posao.

Radni dan mi je dotad trajao od 6 ujutro do navečer, kako koji dan, ali prije 20 sati nije završavao. Između smjena pauza od sat ili dva (ali to nije pauza kao svuda nego drugi posao jer firma tako zahtijeva), bez ijednog slobodnog dana ili, ne daj Bože, vikenda. Došla sam u fazu da spavam sjedeći, a posao je bio takav da sam morala biti koncentrirana maksimalno. Nekada sam uspjela skuhati onu juhu iz vrećice i to ako sam imala snage nakon posla. Pretežno gladna, nenaspavana, slomljena i psihički i fizički, to sam trpjela do unazad pet mjeseci kada sam dala otkaz.

Tu kreću moje muke.

Bivša firma je poslala dopis da će mi uplatiti plaću koja, naravno, nikada nije sjela na moj račun niti mi je vratila moju diplomu. Ali ja sam u roku pet dana počela raditi u drugoj firmi. I sada je trebalo raditi dva mjeseca bez eura. Stan u kojem sam bila do unazad mjesec dana redovno sam plaćala dok su i moja primanja bila redovna, da bi vlasnik stana nakon saznanja da sam dala otkaz u toj firmi rekao da moram van ili da će mi povisiti stanarinu, jer je znao da izlaza nemam. Na to sam i pristala. Stanarina se treba platiti, kući u Hrvatsku treba poslati, kredit čeka, karta za S-bahn... O hrani nema ni govora, a moje plaće, koju sam krvavo i pošteno zaradila, nema.