Otok na East Riveru, između Bronxa i aerodroma La Guardia, 167 hektara, to je Rikers Island, jedan od najvećih svjetskih zatvorskih kompleksa i jedan od najgorih u SAD-u. "Najgore mjesto za biti u njemu", posebno za žene, mikrokozmos svega lošeg za 10.000 zatvorenika, mjesto kulture silovanja, napada zatvorenika na čuvare... Gradonačelnik New Yorka ove je godine najavio da će ga zatvoriti u roku od 10 godina ako u gradu razina kriminala ostane niska. New York magazin objavio je ispovijest četiriju žena koje su prošle kroz taj zatvor.

Tyisha Jackson (38), od 1999. do 2000.

"Još dok sam izlazila iz autobusa, primala sam prijetnje. Prvih tjedana te ispituje jesi li u bandi, voliš li djevojke. Žene vidjeti kakva si, a to se uvijek izrodi u tučnjavu. Ispituju te. Zbog tučnjave sam u prva dva tjedna završila u samici na 30 dana. Kad sam izašla, okružile su me i stale ispitivati gdje sam bila, s kim sam sad. Znala sam da će me napasti, ali se nisam preplašila. Rekla sam im: 'Prebit ću vas sve.' Znala sam da su iz bande Blood. Otada sam i ja bila u Bloodu", opisala je.

Nije puštala da je itko zafrkava, bila je svjesna da i ona sa svojim glasom može djelovati gadno. "Bilo je tamo puno starijih osoba. Kad sam bila dijete, poštovali smo starije. Ali u Rikersu gledala sam kako ih maltretiraju. Mlađi su ih tjerali da im peru rublje ili bi im krali stvari. Bilo je to tako ponižavajuće. Počela sam braniti starije, bolesnije", nastavila je. Priznala je da je još neko vrijeme nakon izlaska zadržala zatvorski mentalitet. Nikome nije vjerovala. Da bi vremenom u New Yorku otvorila sklonište za siromašne i slabe.

Priscilla Gardipee-Lopez (36), od 2014. do 2017.

"Uhitili su me jer sam bila putnica u automobilu u kojem su bile neke ukradene stvari i zato su me zatvorili u Rikers. Bila sam u općem odjelu, bila sam neko vrijeme u samici, bila sam u praktično svakom dijelu koji možete zamisliti. Obitelj me je tjerala da priznam samo kako bih se vratila kući. Baka mi je pazila na jedno dijete, obiteljski prijatelj drugo. Konačno su mi našli novog odvjetnika, priznala sam krivnju i dobila tri do sedam godine. Sve samo jer sam bila u nečijem tuđem automobilu.

Nisu mi dopustili da šaljem mlijeko za dojenje 11-mjesečnog djeteta. Jedno od dvoje djece vidjela sam dvaput u 15 mjeseci, a potom bez ikakvih posjeta do izlaska. Umalo sam izgubila skrbništvo nad kćeri", nizala je ova žena. Radila je kao medicinska setra u zatvoru, a kako ju je netko u naletu gnjeva tada napao, branila se i završila je tri mjeseca u samici. "Vrijeme provedeš nastojeći zadržati zdrav razum.

Čitala sam knjige i pokušala spavati", opisala je. Smatra da je u zatvoru toliko tučnjava jer su ljudi frustrirani. Što se dogodi ako je u sobi 50 ljudi i jedan se naljuti? A kapaciteti su prepunjeni, stalno si pod stresom. "Čak i kad ideš na sud. Pun si očekivanja, nade da bi mogao doma, a onda ne ideš doma. Ideš nazad na to mjesto."

Kathy Morse (57), od 2006. do 2014.

Ona je 1981. diplomirala kazneno pravo, radila je na Manhattanu godinama, sve dok nije nešto ukrala poslodavcu. Jer, tek joj se rodila kći, bili su u užasnoj financijskoj krizi. "Uhitili su me na semaforu. Kći mi je bila u sjedalici i vrištala je, plakala. Zavezali su me lisičinama za klupu, tako da sam je mogla držati samo jednom rukom. Tada su me premjestili u Rikers", opisivala je svoju dramu. Druge kažnjenice su je u prva dva tjedna seksualno napale pod tušem.

"Pretpostavljam da su me htjele naučiti lekciju. Molila sam odvjetnika svaki put kad bih išla na sud, vrištala i plakala: 'Ne mogu se tamo vratiti! Molm vas ne dajte da me tamo vrate!' Rekla sam im da ću se ubiti ako be vrate u Rikers, pa su me smjestili u jedinicu za duševno oboljele, što je još i gore. Bilo je kao u gimnaziji, skupa s još oko 60 žena. Kretanje je ograničeno. Liječnici i psiholozi ti dolaze, jer se ne možeš micati. Odlaziš na zahod, a netko sjedi pored tebe", pričala je. Bila je pod minimalnim nadzorom, ali skupa s ljudima koji su počinili ubojstvo ili zlostavljali djecu. Osobe koje su samo nešto ukrale..." Priznala je da ima PTSP. Pustili su je 1. travnja 2014.

Donna Hylton (52), od 1985. do 1986.

Uhitili su je 1985. i odveli u Rikers, skoro odmah i u samicu. Smjela je jedino ići pod tuš. "Rekli su mi da je to zato kako ih gledam, a meni nije bilo jasno. Nikad prije nisam bila uhićena, nikad u nevolji. Nisam znala ništa o sustavu. Što su mi rekli, ja bih poslušala", pričala je. Imala je noćne more, pričala je savjetnicima o tegobama i dobila lijekove. Jezik joj je natekao, nije mogla držati glavu uspravno, govoriti, na sudu je bila sva smetena. Sretala je u zatvoru žene koje su bile njene mlađe i starije verzije, o kojima nitko nije vodio brigu. "Bile su u sustavu jer je to bilo jedino mjesto gdje bi dobile hranu, odjeću, trenutak za odmoriti", ispričala je. Ona se ruga planovima da zatvore Rikers. Zašto radije, kaže, ne uvedu uličnu rasvjetu u siromašne četvrti, da poprave asfalt po ulicama...