Grgo Šipek Grše otkriva rap slučajno, sa sedamnaest, osamnaest godina. Donosi mu ga ulica. Prva crta Torcide koja oblikuje stanje uma većine Dalmatinaca. Nakon ranijih pokušaja s prijateljima i bendom, s dvadeset četiri objavljuje prvi samostalni album “Tilurium” (Blockstar Digital, 2019.). Vidljiv entuzijazam taman u vrijeme zrelo za promociju prekida korona. Financijski kaos, drugi posao kad nema koncerata, kolektivno ludilo izmjenjuje se s uspjehom singla s Vucinim introm, “Badr Hari”, koji će ga obilježiti u sljedećim godinama, a povremeno i živcirati. Jer za njega je, kao što će reći u podcastu Khanu, takav zvuk u 70% slučajeva preserans: “Grše pozna grad, nanjuši odma’ smrad”. Iako je vidljiv utjecaj tuzlanskog Frankieja te splitskih Dječaka i Kiše metaka u tvrdoći i flowu, ono što mu triljski reper daje, a to su zarazna sirovost, mladost i iskrenost, izmiče ga izvan uobičajene hip-hop, ali i pop priče, koja uporno želi imitirati zapad, bez da vješto reinterpretira i prisvoji različite utjecaje.

Tvrdo ili nikako igrarija riječi proteže se posebno prvim dijelom gangsta “Tiluriuma” kad u “Non stop” s Padre Pakessom Sinjska krajina u najmanju ruku izgleda kao Burtonov Gotham: “Stabljika, botanika, bunika, crna kronika; Erotika, harmonika, litra gina i tonica; Litra gina bittera, iz džipa pogled Hitlera”, da bi se u etno prožetom “Glasu ulice” s Bogom i Bobsijem ta zezancija vratila kao šamar: “Kome ostavljaš svit, kad legneš jednom u lijes? Bit će kasno za bis, a prerano za bijeg”. Nimalo plošni hip-hop ulice, kojemu ne nedostaje samosvijesti, ali i ponešto ironije i humora u samoprezentaciji, stereotipnu poetiku izvrće i dovodi do druge razine poigravanja na drugom albumu, “Platinum” (Blockstar Digital, 2021.). Prema mnogim kritičarima, album je obilježio prošlu godinu te ga je posljedično dočekala ne samo univerzalna pohvala, nego i raširene ruke, pa pitomi Stoka u maratonskom Podcast Inkubatoru neće moći skriti oduševljenje.

Ono što “Platinum” razlikuje od “Tiluriuma” jest Gršina želja za eksperimentiranjem, mekani prijelazi od gangsta rapa, trapa, poigravanja s metalom, party zezancije do emocionalnih balada. Žestoko otvaranje “Zenitom” thug life miješa s blitvom i broncom, pa i algoritmima: “Jebeš vas i vaš trending, Blockstar daje, ti jedi”, nastavlja se u “Ganglandu”: “Kuje, sise, poker stol, Grše živi rock ‘n roll”, da bi u atipičnoj “Pump it” dobio himničku agresiju Splita 3 i stalno prisutne dualitete: “Svaki vikend kilo stukli; Svaki reper isto zvuči”. S druge strane, ljetna party shema u “Highlifeu” iskorištava komercijalni potencijal i približava se široj masi, no i tu ništa bez obrata: “Ajde malo stenji, viči: ‘Skrr, skrr’ (Skrr, skrr); Napunim te barutom pa svuda pršti krv, krv”. Stalne i tvrde varijacije u instrumentalu i stilu otkrivaju mekšu Gršinu stranu, posebno u zatvaranju albuma kad u “Suzi” repa: “I pusti predrasude za seljake su kalupi; U kalupu zaglupiš, ne razvijaš se i zatupiš”.’

Impulzivan i ambiciozan svjestan je težine žanrovskih prijelaza. Kritičan prema sebi, ali i publici, koja glazbenike stavlja u nezavidan položaj bilo štancanja, bilo borbe s vlastitom profitabilnošću. Sa zadnjim puštenim singlom, “Mamba”, koji je taman fin kontrapunkt gangsta hajpu “Badr Hari”, Grše prvi put ulazi u boj s algoritmima, ali i razočaranim obožavateljima. Napokon je u trendingu. Trenutačno se dobro drži i na Billboardu, kojim bez konkurencije drmaju Senidah i Buba Corelli, a tek rijetko domaći, kamoli alternativniji izvođači. Trap zvuk naveliko se izlizao svih ovih godina, “Candy Shop” je spika na zalazu, a vanjski trendovi su tu da im se udovoljava (pa će se unutar mikrozajednice izmijeniti svi u suradnji na singlovima). No Grše ipak uspijeva iz svih tih drillova i basova oslikati Dalmaciju točno takvu kakva jest - bez poze, “Male Floramye” i suza. Agresivnu samo na asfaltu, a zapravo punu praznih priča.