Već u predsezoni, u staroj se jezgri Splita predosjeća turistička navala - tek desetak kilometara sjeverno od gradskog središta, u Solinu, slika je potpuno drugačija. To i ne bi bilo za čuditi se, jer Solin je tek mali grad u zaleđu Splita, nema uređenu obalu, nema plaže, štoviše uvala uz ušće rijeke Jadro potpuno je neugledna sa željeznicom u pozadini i zaista ne bi bilo čudno da turisti ne hrle tamo, kad već imaju Split, da taj današnji Solin nije izgrađen nad jednim od najvećih rimskih lokaliteta uopće. I dok se ulice Dioklecijanove palače iz dana u dan zagušuju, u Saloni je moguće sresti tek nekolicinu turista, toliko da ih možete pobrojiti na prste. Možda neke lokalce dok istrčavaju psa od bazilike do gradskih termi.

Nekad se upravo ovdje nalazilo središte rimske provincije Dalmacije. Naselje su prije dolaska Rimljana osnovali ilirski Delmati, kao trgovačku luku s Grcima, na čije prisustvo na ovom prostoru upućuju pronađeni predmeti, kao i tehnika gradnje ostataka bedema. U 2. stoljeću pr. n. e., porazivši Ilire, naselje zauzimaju Rimljani. Status kolonije dodjeljuje mu Cezar 48. godine pr. n. e., nakon pobjede nad Pompejom. Gradi se novi, rimski dio grada uz postojeći grčko-ilirski, a društveni, gospodarski, a time i graditeljski razvoj počinje mirnodopskim razdobljem na pragu nove ere, nakon gušenja ilirskog ustanka. Salona tako postaje trgovačko i vojno središte. Godine 245., pretpostavlja se rođenje cara Dioklecijana upravo u Saloni, da bi početkom 4. stoljeća dao izgraditi glasovitu palaču na samoj obali te otvorio put razvoju samog Splita, tad luke Spalato, koji do danas gravitira upravo njegovoj palači, toj sublimaciji rimskog urbanizma, vojne organizacije, inženjerstva i svakako - umjetnosti. U vrijeme njegove vladavine izvršen je posljednji i najokrutniji progon kršćana u Rimskom Carstvu, koji je crkvi dao brojne svece i mučenike, a među njima i sv. Dujma - budućeg zaštitnika Splita. Dioklecijanov mauzolej tako će prigodno postati crkvom upravo sv. Dujma, pokopanog u Salonskim Manastirinama, na jednom od privatnih posjeda koji su imućni građani darovali mučeniku, ne bi li posmrtni ostaci voljenog sveca bili što bliže njihovima.

Manastirine možda i jesu najintrigantniji dio cijelog kompleksa, onaj što ga čini neusporedivim s drugim rimskim nalazištima u Europi te što svjedoči o razdoblju oslobađanja, procvata i naposljetku prevlasti kršćanske nad poganskim vjeroispovijestima, koja je Salonu učinila središtem, sa salonitanskim biskupom kao metropolitom provincije Dalmacije. Prva je kršćanska bazilika na ovom području podignuta ipak u istočnom dijelu grada. Tamo su se vršila prva tajna bogoslužja, u blizini kršćanskog oratorija, ustvari preuređene kupaonice jedne privatne kuće nekog od prvih kršćana. U 4. stoljeću, nakon dugo očekivanog Milanskog edikta, gradi se nekoliko bazilika na gradskom području, uključujući i onu u sklopu Manastirina.

Smještene izvorno izvan gradskih zidina, Manastirine danas čine ostaci bazilike i groblja. Prije doseljavanja kršćana na ove prostore, na prostoru Manastirina u 1. se stoljeću osniva prva poganska nekropola. Do danas je otkriveno više od tisuću grobnica na ovom groblju, a istraživanja i dalje nisu konačna, kako na Manastirinama, tako i na prostoru cijelog antičko-ranokršćanskog lokaliteta Salone. Kompleks Manastirina razvijao se oko groba salonitanskog biskupa i mučenika Domnija, za kojega se, prema nekim izvorima, smatralo kako je u Salonu stigao iz Antiohije u Siriji, iako novija istraživanja upućuju na vjerojatnije italsko podrijetlo prvog kršćanina pokopanog ovdje (Mirja Jarak, "O porijeklu salonitanskog biskupa i mučenika Domnija", Filozofski fakultet u Zagrebu). O točnom datumu njegova smaknuća svjedoči nadgrobna menza, prema kojoj je pogubljen 11. travnja 304. godine nasred amfiteatra u Saloni. Prema procjenama danskog istraživača Enjara Dyggvea, jednog od prvih koji su počeli podrobna istraživanja lokaliteta, njegovoj je nasilnoj smrti pod Dioklecijanovim ediktom moglo svjedočiti do 18.000 ljudi - toliko ih je, tvrdi Dyggve, moglo primiti gledalište. Oko biskupa pokapani su kasnije i njegovi nasljednici na biskupskoj stolici, da bi u vrijeme slobode kršćanstva, krajem 4. stoljeća, oko grobova bila podignuta memorijalna kapela. Da bi i bogati građani Salone imali dostojan ukop poput njihovih duhovnih vođa, grade se i privatne memorijalne kapele za njihove grobnice i sarkofage, niču ukrug oko Domnijeva groba.

Kompleks je djelomično porušen tijekom gotskih prodora, da bi sredinom 5. stoljeća nad grobljem bila podignuta trobrodna bazilika dužine 42 metra s 20 metara ukupne širine brodova, što je obuhvatila te postojeće grobove smještajući tako grob mučenika biskupa u samo svetište bazilike. U kasnijim stoljećima bazilika se u nekoliko etapa dograđuje, unutrašnjost se raskošnije oprema. Ne zadugo, jer u 7. je stoljeću bazilika ponovno opljačkana i uništena, nikad nije u cijelosti obnovljena. Od ostataka građe sagrađena je manja bazilika izvan samog kompleksa u koju su prenesene i kosti mučenika s obližnjih groblja na Marusincu i Kapljuču, također unutar Salone i vjerojatno jednako devastiranih u to vrijeme.

Arheološka istraživanja nisu još ni približno gotova, toliko je toga što o tom gradu i dalje ne znamo. Grad koji, sudeći prema nedavnim otkrićima gradskih zidova daleko izvan očekivanog perimetra lokaliteta, površinom nadrasta i same Pompeje. Ema Višić Ljubić iz Arheološkog muzeja u Splitu, savjetnica priručne zbirke lokaliteta Salona, govori nam o projektu istraživanja i konzervacije transepta bazilike na Manastirinama, koji je upravo u tijeku.

Rad na projektu započet je prošle godine, kad je istražen južni dio transepta. Upravo se na tom dijelu nalazi grob mučenika sv. Dujma, što je arheolozima poznato još od kraja 19. stoljeća, kad su i započela istraživanja lokaliteta, pa je i 1894. godine upravo na prostoru Manastirina počeo djelovati Prvi međunarodni kongres kršćanske arheologije.

"Vremenom se ta arhitektura oštetila i nužno je ponovno pristupiti konzervaciji kako bi se spriječilo daljnje propadanje", pojašnjava Višić Ljubić.

U blizini groba sv. Dujma nađen je i sarkofag njegova nećaka i nasljednika biskupa Prima, koji je zbog lošeg stanja u kakvom je zatečen izvađen s lokaliteta kako bi se prenio u muzejsku radionicu, gdje je provedena restauracija, a sarkofag naposljetku vraćen na svoje mjesto. Uslijedilo je istraživanje same grobnice.

"Nađeni su ostaci žbuke, dijelovi mramornih oplata... Ta je grobnica specifična, razlikuje se od drugih grobnica u Saloni po tome što ima tri kata, odvojena međusobno mramornim pločama. Nadsvođena je, poput drugih grobnica na lokalitetu, ali nijedna nema katove. Na donjem katu su pronađene te mramorne oplate - tu pretpostavljamo da se nalazio grob sv. Dujma. Grobnicu smo dosad očistili, istražili i konzervirali. Žbuka i mramorne ploče učvršćene su i konzervirane kako bismo ih prezentirali u stanju u kojemu smo ih našli", govori nam te najavljuje nastavak istraživanja i rada na transeptu bazilike. Pronađeni su sarkofag biskupa Gajana i nadgrobna menza s uklesanim njegovim imenom te samo nadgrobne menze biskupa Hezihija i Simferija, zbog čega je moguće zaključiti kako su i oni bili tamo pokopani, no ne može se znati točno u kojem sarkofagu, s obzirom na to da ih je mnoštvo bez natpisa.

"Sad krećemo na istraživanje i konzervaciju sjevernog dijela transepta. Prvi korak bit će dizanje svih sarkofaga, kako bi se mogli i oni očistiti i restaurirati. Cilj je provesti još arheoloških istraživanja na tom dijelu Manastirina", približava nam Višić Ljubić proces radova. Naglašava kako su neki od zidova sjevernom dijelu transepta u izuzetno lošem stanju, tako da postoji potreba da se i oni razlože na dijelove i ponovno zidaju. S obzirom na to da je lokalitet dugo plavio, visoka razina vode uvelike je utjecala na statičko stanje zidova.

A nakon što se istraživanja i konzervatorsko-restauratorski radovi privedu kraju? Razlog svjetske prepoznatljivosti Pompeja i velike posjećenosti daleko manjeg površinom (iako nimalo po važnosti) lokaliteta u Akvileji, između ostalog, je i prezentacija. Koliko god bilo neprocjenjivo šetati u tišini kroz tek utabane putove i visoku travu kroz Salonu, na dijelovima susresti tek stanovnike koji unutar lokaliteta održavaju vrtove na privatnim parcelama, činjenica je kako uloga ovakvih prostora nije tek ambijentalna, nego prije svega obrazovna. Adekvatna prezentacija povijesti i komunikacija s posjetiteljima neodvojivi su dio očuvanja baštine. Izučavamo povijest, najprostije rečeno, zbog vlastite budućnosti. Uvijek ostaje pitanje kako pomiriti potrebe suvremenog doba i čovjeka sa samim karakterom onog povijesnog, odnosno kako provesti prezentaciju i omogućiti lokalitetima da budu aktivnim dijelom turističke ponude, bez da se dogodi eksploatacija i posljedično narušavanje izvornog sloja (kao što i je upravo u slučaju spomenutih Pompeja)? Ante Jurčević, ravnatelj Arheološkog muzeja u Splitu, naglašava kako su sredstva koja dobivaju za istraživanje i prezentaciju lokaliteta od Ministarstva kulture i medija daleko od potrebnih za cjeloviti pristup. Zarada od ulaznica također ne uspijeva pokriti troškove. I tu nastaje krug - turizam ne donosi dovoljan profit za daljnje ulaganje, a bez ulaganja nema ni razvoja turizma - bez daljnjih istraživanja nema osnove za prioritiziranje lokaliteta.

"Upravo krećemo s dizanjem sarkofaga. Pretpostavljamo da ćemo do jeseni završiti s istraživanjima, kad započinjemo s konkretnim radovima po pitanju konzervacije i restauracije. Nakon toga započinjemo s projektom prezentacije", najavila nam je sugovornica.

Zasad je na južnom dijelu, gdje su istraživanja i radovi provedeni, postavljen šljunak na tlu kako bi se posjetitelji mogli lakše kretati. Postavljene su i nove informativne table. Na isti način planiraju pristupiti i sjevernom dijelu transepta. Arhitektonski projekt prezentacije lokaliteta trebao bi omogućiti mapiranje puta kretanja posjetitelja, postavu laganih stubišta za pristup razinama različite visine, kao i prilagođavanje osobama smanjene pokretljivosti postavljanjem rampi te označavanje dijelova bazilike legendama.

Mogućnostima prezentacije Manastirina na nešto drugačiji način bavili su se i dr. sc. Nataša Jakšić, izvanredna profesorica te docent dr. sc. Davor Andrić s Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Rad pod nazivom "Adaptive Pneubotics in the Service of Heritage Presentation: the Cemetery of Manastirine, Salona" predstavili su na međunarodnoj konferenciji u Veneciji 2018. godine, a radi se ukratko o eksperimentu prezentacije arheološkog nasljeđa pomoću pneubotskih konstrukcija.

"Riječ je o tipu konstrukcija koje nastaju združivanjem pneumatskih struktura i kompjutorski aktivirane robotike te formiraju meka arhitektonska tijela sposobna promijeniti oblik i čvrstoću", pojašnjavaju nam autori.

Projekt nije proveden fizički, nego je izrađena virtualna simulacija takvih struktura na ostacima bazilike i groblja u Manastirinama. Simulirali su prvu fazu groblja iz 1. stoljeća, potom drugu fazu privatnih ranokršćanskih memorijalnih kapela iz 4. stoljeća izgrađenih u neposrednoj blizini groba glavnog mučenika Domnija te konačno grobnu baziliku iz 5. stoljeća s narteksom iz 6. stoljeća. Autori su prilagodljive pneubotske konstrukcije oblikovali sukladno osnovnim razvojnim fazama i modificirali ih u odnosu na postojeće arheološke ostatke. Svaka jedinica pratila je osnovni oblik prostora, dok se prilikom ispuhivanja sklapala na postojeće zidove. Tako, potpuno neinvazivno prema sačuvanom izvornom sloju, ponovno oživljava prostor u cjelini - tako bi bilo moguće stati pod napuhani pneubotski svod, u prostor u kakvom su tiho molili prvi kršćani, u kojem su brižno pokapali svoje svece. Arhitektura je ipak igra volumena.

Ovakav pristup nasljeđu vjerojatno još dugo neće zaživjeti u Hrvatskoj, no otvara prostor razmatranju prezentacije u budućnosti, kako Manastirina, pa i cijele Salone, tako i drugih lokaliteta, od kojih je i dalje većina slabo, ako i uopće, vidljiva. Interakcija ne mora biti ograničena na format informativne table. Ipak, i to je početak. Za kraj, Ema Višić Ljubić iz Arheološkog muzeja naglašava nam kako se usporedno provode istraživanja ne samo na Manastirinama, nego i na drugim lokacijama u Saloni uz suradnju s Restauratorskim zavodom i Filozofskim fakultetom u Zagrebu te se planira ujedinjenje projekata u jedinstvenu povijesnu cjelinu i turističko odredište. Ostaje pratiti razvoj tog neizmjerno važnog i jednako toliko previđenog dokumenta naše povijesti.