Netko je jednom rekao da starimo čim prestanemo otkrivati novu glazbu. To novo u eri disperzirane pažnje, eri zvijezda koje svoj imidž i zadržavanje statusa više ne izgrađuju nužno na hitovima (jer njih nikad dovoljno pohlepnom, ''sve džabe'' potrošaču), nego i na različitim sponzorskim ugovorima, postalo je kudikamo kompliciranije. Ono što je nekad formirao radio, a kasnije televizija (komercijalni uspjeh) i potvrđivalo tesanje na gažama (prijemčivost i odana baza fanova), danas kroje algoritmi, sheme brižljivo građene reprezentacije i ukusi prevrtljive generacije. Izostanak nekadašnjih filtera, bilo uredničke politike ili gonzo reportaža, stvari prepuštaju u našem kontekstu dirigiranom tržištu. Bez sustavnijih ulaganja, promišljanja o dometima pop kulture i njezinim lekcijama, možemo tek slegnuti ramenima jer smo u tridesetak godina samostalnosti uspjeli od susjednih zemalja sličnoga govornog područja napraviti tešku egzotiku. I time u divljim streaming vodama, između ostalog, stvoriti plodno tlo za postojanje i milijunske preglede queer balkanske trap dive, Senidah.

Milijunski pregledi u tim mutnim algoritamskim vodama nisu slučajnost. Rezultat su s jedne strane utjecaja beogradske produkcije, konkretno videokanala IDJ (na kojem će se zavrtjeti In Vivo, Sandra Afrika, MC Stojan, Severina, Coby, ali i stvarati u talent showovima nove pop-folk ikone), a s druge izdavačka i medijska kuća, uglavnom usmjerena na hip-hop i trap, Bassivity Digital, koja je uz Senidah i Sara Jo, izdala albume Marčela, Ede Maajke, ali i novijih trapera Kuku$a. Tu je i iznimno jaka sarajevska Imperia, iza koje su valjda najveće gastarbajterske, veće od Balkana zvijezde, Jala Brat i Buba Corelli. Utjecaj susjednih produkcija tu je da kroji naš Billboard. Njegov vjerni kroničar, Zoran Stajčić s portala Ravno do dna s cinizmom i gorkim humorom ustvrdit će da je trap, odnosno glazba globalnoga geta, našla svoju nišu u Srbiji i BiH te da je formiranje liste pomoću MRC Data potvrdilo ono što odavno znaju pratitelji trendinga - živimo u eri Jale i Bube, koju tek kratko poremeti stara rock garda (npr. Red Hot Chilli Peppers s ''Unlimited Love'') ili megazvijezda poput Harryja Stylesa.

Senidah od početaka u Ljubljani s grupom Muff naginje R'n'B, trapu i modernom zvuku. ''Naj sije v očeh'', pjesma godine u Sloveniji 2012., primjer je čistog, mekanog popa, no ipak ograničena dosega. Odlaskom u Beograd s Muffovim producentom Anzeom Cazzafurom događa se ''Slađana'' s više od 60 milijuna pregleda samo na YouTubeu. Tad tridesetdvogodišnja pjevačica i autorica postaje zvijezda koja se u 72 države vrti na Spotifyu. Snima debitantski i jedini album ''Bez tebe'', na kojemu će s gotovo svakim singlom zapaliti streaming - ''Mišići (76 milijuna), ''100 %'' (79 milijuna), ''Kamikaza'' (108 milijuna) i ''Replay'' (30 milijuna). Spotove će nerijetko snimati mobitelom, mijenjati imidže od trenirki, blinga do potpunog otkrivanja. Multižanrovski će koketirati sa sevdalinkom, rockom, folkom, R'n'B-jem pa i Rihanninim imidžem. Snimit će singl i na engleskom ''Ride'' te od nekoga tko je prve turneje odrađivao po klubovima u nedodžijama postaje ikona Zagreb Pridea, ali i headlinerica alternativnijih festivala, poput našeg Sea Stara u Umagu. ''Glas koji probudi svaku emociju'', reći će fanovi.

Balkanska verzija moderne pop zvijezde superiorna je u autorskom izrazu koju je mišljen regionalno, ali potpuno izvan nacionalnog okvira. To pokazuju i novi singlovi poput ''Behute'' (21 milijun), ''Fama'' (prilagođenije, prisnije, prizemnije ''džaba svi novci, svi žestoki novci; dok kelner mi toči, haos u glavi, tama'' od svjetskih megazvijezda) i trap balada ''Jadnaja'' (22. u trendingu), gdje romantično, mazno, u duhu Balkana završava s ''verujem u lepše krajeve, jadnaja''. Bez obzira na vrtoglave brojke, rekorde slušanosti, o Senidi izvan pokoje trač rubrike znamo vrlo malo. Tek crticu o crnogorskom podrijetlu, talentu koji je otkrila njezina sestra, zapaljenom automobilu i suzavcu u Prnjavoru. Vješto korištenje androgene estetike, koketiranje s biseksualnošću, dovodi do brižljiva građenja mitomanije i stavlja je u poziciju nekadašnjih zvijezda - otkrivanja i fingiranja, zadržavanja pozornosti mistikom.

Dopaminsko ludilo generacije Z zamjerat će joj što baš svaka pjesma nema potencijal hita, dok će se po društvenim mrežama drugih generacija nerijetko provlačiti teza da takva glazba ne zahtijeva komentar niti raspravu. No brojke se neumoljivo vrte, prave kritičke recepcije nema, pa ono što mladi osjećaju kao svoje, a to je podnošljivost života u šarenim videospotovima trap regionalnih zvijezda, potvrđuju i istraživanja, odnosno njihovi neartikulirani stavovi i uopće govor o kulturi. Neuspjesi i sustavna nebriga dok latino folk trap divlja i napada. Ali i neprihvaćanje da zvijezde takvog kalibra već imamo i u svojem dvorištu, iako se na radijskim postajama uvijek vrte iste, stare stvari. Senidah nije ni ''kriva ni prokleta'', što prepoznaje duh vremena, unosi ga u moderni zvuk, vješto ga prilagođava okružju i plasira na tržište. Računica je uostalom u kapitalizmu jasna - ako nećeš ti, ima tko hoće.