Život leti, kapetane! Ova će se prelijepa pjesma klape Kampanel slušati danas u hrvatskim domovima, dijelit će je na Facebooku, a sve u sjećanje na našega košarkaškog Mozarta. I mnogi će zaplakati, baš kao što su i mnogi plakali tog nesretnog 7. lipnja 1993. godine.

Nesreća u kojoj je Dražen poginuo bila je na kišnoj autocesti A9, kraj gradića Denkendorfa, dvadesetak kilometara sjeverno od bavarskoga grada Ingolstadta. Dražen se vozio u crvenom Volkswagen Golfu, spavajući na suvozačkom sjedalu, a automobilom je upravljala njegova djevojka Klara Szalantzy, njemačka manekenka i košarkašica.

Na stražnjem sjedalu bila je Hilal Edebal, mlada turska košarkašica, koju su usput povezli.

Iz suprotnog je smjera dolazio kamion, koji je, pokušavajući zaobići jedno vozilo, izgubio kontrolu, probio središnju ogradu i ispriječio se na cesti. 

Vidljivost je bila vrlo slaba i Golf je udario u kamion, tako da je Dražen poginuo na mjestu nesreće. Ta je vijest u crno zavila hrvatski sport, ali i našu domovinu i hrvatski narod. 

Domovinski rat bio je u punom jeku i Draženova pogibija teško je pala našem narodu. Koliko je Draženu značila Hrvatska, dovoljno govori i činjenica da je igrao u nevažnoj utakmici protiv Slovenije. Već smo bili izborili plasman na EP, ali Dražen je svejedno htio igrati tu utakmicu u Poljskoj.

Nije trebao biti tamo, ali htio je biti, htio je igrati za svoju državu. Europsko prvenstvo nekoliko tjedana kasnije nije dočekao.

U Frankfurtu je dugo razmišljao hoće li s ostatkom momčadi sjesti na avion ili ipak krenuti automobilom. Odlučio se na drugu varijantu, nažalost, to je za njega bila kobna odluka.

"Nisam se ni okrenuo, a već je prošlo 25 godina bez Dražena. I sad kad hodam, okrenem se u nadi da ću ga vidjeti. Uvijek sam govorio da su neki imali privilegij što su igrali s Draženom Petrovićem, a ja sam imao privilegij i živjeti s njim. Kad se samo sjetim naše četiri godine u Ciboni, pa zajedno smo provodili 18 sati na dan. Kad je otišao, stalno smo bili u kontaktu. On je bio velikan", rekao nam je Franjo Arapović, bivši suigrač i veliki prijatelj pokojnoj Dražena.

Pamtim još naš odlazak u Frankfurt. Smijali smo se, družili. Sve je izgledalo tako normalno, priča nam Stojko Vranković prisjećajući se kobnog 7. lipnja, kad su hrvatska i svjetska košarka ostali bez istinskog virtuoza Dražena Petrovića. 

Njegovi suigrači i danas govore kako im je teško prisjećati se dana kad je košarkaški Mozart otišao zauvijek.

"Sjećam se kako smo bili skupa na Tenerifeu pa u Poljskoj. Družili smo se dvatri tjedna, smijali se. Igrali smo tu utakmicu sa Slovencima. Nije bila važna neka i izgubili smo. No sve je izgledalo normalno. Kad sam čuo vijesti, onda više ništa nije bilo normalno. Teško mi je opisati kako sam se osjećao tad. Ostao sam bez dobrog prijatelja", dodaje Vranković.

Gubitak suigrača i dragog prijatelja, ni nakon četvrt stoljeća, ne može prežaliti niti Dino Rađa. Ispričao nam je kako je imao trzavicu s Draženom tijekom njegove posljednje utakmice, ali sve su izgladili osmijehom i zagrljajem.

"Dan prije njegove smrti imali smo utakmicu i nešto smo se porječkali zbog toga tko nije zatvorio a tko je. Nismo htjeli razgovarati jedan s drugim. Sjećam se kako smo sjedili u kafiću na aerodromu. Stojko je bio između nas i onda smo razgovarali preko njega jer nismo htjeli jedan s drugim. Onda bismo se nasmijali i zagrlili. Ne mogu vam opisati kakvo je to prijateljstvo bilo", kaže Rađa i dodaje kako se umalo srušio kad je doznao da je Dražen poginuo.

"Bio sam već u krevetu navečer kad me nazvao Mirko Novosel. Rekao mi je da je poginuo Dražen. Da nisam sjedio, pao bih u nesvijest tad. Naježim se kad pomislim na to. Bio mi je vrlo dobar prijatelj i vrlo dobar čovjek", dodaje Rađa.