Krećem pisati ovaj tekst debelo svjestan činjenice da bi čitatelj u nekom trenutku mogao reći “nije napravio svoj novinarski posao, zašto sad o tome filozofira?!”. 

A opet, i to što netko nije odradio posao koji je namjeravao, može se uobličiti na takav način da bude zanimljivo i da se iz te pričice izvuče neka pouka. 

Uostalom, i nisam baš neki novinar, počeo sam pisati debelo poslije tridesete, i nemam usađen onaj element voajerizma koji (pretpostavljam) tjera novinare naprijed, i samo naprijed, u nove radne pobjede, kako bi plasirali čitateljima fragmente tuđih života, onih života koji su zanimljiviji od novinarskih, dovoljno zanimljivi da bi se čitatelji zainteresirali.

Nemam, rekoh, usađen taj element, nisam ga s vremenom ni razvio, pa sam sklon odustajanju kad potencijalni sugovornik izbjegava sjesti sa mnom tete-a-tete. Možda je to, pojednostavimo, samo linija manjeg otpora koju pokušavam zamaskirati i tako opravdati sam sebe… No, dobro, krenimo…

Slavka Goluže se, pretpostavljam, sjećate. Barem onako, kroz maglu; dugo je vremena prošlo otkako je posljednji put bio u medijima. Upravo zbog toga mi i jest zanimljiv - imao sam ideju bivšeg izbornika naše rukometne reprezentacije predstaviti kao osobu koja ima svojih želja, strahova, ambicija, radosti, baš kao što ih ima i svatko od nas.

Kao osobu koja nije zaslužila progon kakav je doživjela nakon SP-a u rukometu, gdje je hrvatsku reprezentaciju u četvrtfinalu porazila Poljska, pa potom i Danska u utakmici za peto mjesto, te je na kraju završila kao šesta. 

Ta je tekma, dakle, tekma za peto mjesto, igrana posljednjeg dana siječnja, i bilo je jasno kako su Golužini izbornički dani odbrojeni. Tja, svi smo navikli na kontinuitet medalja od rukometaša, malo je koga zanimalo to što je tim plasmanom izboren nastup na olimpijskim kvalifikacijama. Pitajte košarkaše koliko je to važno uoči Eurobasketa koji predstoji!

Postoji nekoliko divnih citata koji mogu apsolutno sve objasniti, sve u sportu. A, bogami, i ponešto u ostalim sferama ljudskih djelatnosti. Recimo, Steffi Graf je rekla “tek kad izgubiš, počinješ shvaćati koliko je teško pobijediti”. Recimo, Oscar Wilde je rekao “kritičar je onaj koji zna cijenu svemu, i ne zna vrijednost ničemu”. A omiljena mi je ona iz filma “Bull Durham”, “nekad pobijediš, nekad izgubiš, a nekad pada kiša”. 

Odnosi se na bejzbol, doduše - u slučaju rukometa nikad ne pada kiša. Ali valjda vam je jasna… Eto, tim sam tragom želio ići u nerealiziranom razgovoru s Golužom. 

Jasno, veliko je pitanje jesu li te izreke uopće primjenjive u našim uvjetima, kad cijela nacija drhti pred televizorima obojena u crveno-bijele kockice dok hipnotizirano čeka da naši sportaši pronesu slavu domovine diljem planeta, potpuno identificirana s njima. No mislio sam, i još mislim, da vrijedi pokušati…

Bivši sportaš, tip koji je prevalio preko glave sve što se može prevaliti, i velike pobjede i velike poraze (porazi se pamte isto kao i pobjede, vjerujte mi…) razgovara s izbornikom koji je živio, i živi, javni progon s nacrtanom velikom metom na leđima.

Pričekao sam pristojno vrijeme nakon spomenutog 31. siječnja, povukao sam čak i neke privatne veze, došao do pravog broja i krenula je prepiska. Odgoda jedna, odgoda druga, odgoda treća, posljednja je poruka stigla “nađemo se kad se naši ponovno okupe”.

Ok, našli su se, izgubili i dobili Norvešku s novim izbornikom, poslao sam poruku “čekam, okupili su se”, ali odgovor nisam dobio. I odustao sam. Razgovarat ću službeno negdje, nekad s novim izbornikom Babićem.

Njegov je brat - Don Ivica - vjenčao mog sina u jednom malom mjestu na Hvaru. Krasna priča, kako je braću život odveo na toliko različite strane… I kako smo svi, zapravo, spojeni u nekom neobičnom tangu sudbine.

U međuvremenu je Goluža podnio ostavku na mjesto izbornika (6. veljače), u međuvremenu je za njegova nasljednika izabran Željko Babić (27. veljače), ako sam dobro shvatio, Goluža je ostao u Savezu, gdje su mu se priključili i drugi bivši reprezentativci, sve je otišlo u fade out. 

Kao i moja želja za razgovorom u kojem bih Slavku Goluži skinuo stigmu. Koja i dalje postoji, bez obzira na dječju igru “tko se nije skrio, magarac je bio”. Nije da me nešto naročito boli ignoriranje, kao novinara koji ima obraze debljine đona (barem bih ih trebao imati) ne smeta mi nimalo, kao osobu me ponešto i smeta. 

Tijelo će s vremenom samo izbaciti taj trn iz pete, kao što to tijela obično i rade. Ali, kvragu, čovjek koji radi javni posao, posao koji se (dobrim dijelom) financira i javnim novcem, trebao bi smoći snage da se pošteno obrati javnosti. 

I u dobru i u zlu. I zbog sebe, i zbog poslodavaca, i zbog javnosti, i zbog prethodnika, i zbog nasljednika. Ovaj se dio ne odnosi samo na Slavka… Sa mnom to, očito, Goluža neće odraditi, ali morat će s nekim drugim. Prije ili kasnije.