Sintagmom zgražanje nad kontinuitetom mogle bi se nasloviti reakcije dalmatinskih antifašista i građanskih aktivista izazvane priopćenjem nekoliko braniteljskih udruga iz Splita čiji su predsjednici došli do ruba pameti nakon što su čuli da bi se jedan splitski vrtić opet mogao zvati po Palmini Piplović. Ne neki novoizgrađeni, nego onaj što se po ilegalki i žrtvi fašističkog terora u Drugom svjetskom ratu baš tako zvao. Dijelom zbog same Palmine, a dijelom i zbog njezinih roditelja koji su svoje zemljište, koje bi se danas nazvalo atraktivnom lokacijom, darovali gradu da tu napravi javni vrtić.

Mlađoj publici zbog strateški skučenog obrazovanja, a starijoj zbog dobrovoljne lobotomije, malo znači to relativno neobično ime kojeg su između dva velika rata dobivala ženska djeca isključivo hrvatske narodnosti. Ovoj Palmini bile su tek 22, kad je zbog rada za pokret otpora uhićena, mučena i obješena na stup. Bilo je to sredinom listopada 1944. godine, tek nešto prije nego što će u grad ući jedina prava pobjednička vojska i zauvijek otkloniti mogućnost da se on, taj grad, zove Spalato. 

Dijelu mlađe publike slučajno, te brojnijoj splitskoj i starijoj, ime Ante Zoričića je već poznatije. Ovaj gradski vijećnik, za kojega se nikako ne može reći da ima manjak novodobne pravovjernosti - bio je, naime, i u HDZ-u i u onoj komičnoj strančici Ivića Pašalića te koalirao s Kerumom - predložio je da se onaj vrtić u centru, nekad poznat po Palmini Piplović, opet zove “Palmina Piplović”. I to je, ponovimo, izazvalo očekivani verbalni plotun koordinacije udruga ratnih postrojbi Splitsko-dalmatinske županije, koordinacije braniteljskih udruga grada Splita i stradalničke udruge iz Domovinskog rata. 

“Po tko zna koji put moramo napomenuti da je temelj hrvatske državnosti Domovinski rat, što ne znači da povijest hrvatskog naroda s njim započinje i završava. Svi vrtići imaju prekrasna imena koja najmlađe korisnike vesele svojim nazivima: Bubamara, Cvrčak, Srećica, Radost, TAMARIN itd. A po inicijativi gospodina Zoričića, Tamarin bi se trebao preimenovati u ime žrtve fašističkog okupatora. 

To je čin sjećanja na hrabrost splitske mladosti koja traje 76 godina, njegova je izjava. Znači li to da smo sve činove sjećanja na hrabrost splitske mladosti ispoštovali, pa čak i ove od prije 25-30 godina, među kojima su i pojedinci koje je i on poznavao. Hoćemo li nakon ove geste preimenovati sve vrtiće, škole, javne ustanove (imamo popis 417 imena za čin sjećanja na hrabrost splitske mladosti), možda ponovno preimenujemo sve ulice“, poručili su, pored ostaloga, veterani pozivajući se, iz samo njima razumljivih razloga, na splitske komunalne propise iz vremena prije rođenja Palmine Piplović.

“Tko ste vi da tvrdite da predstavljate sve ratne veterane iz Splitsko-dalmatinske županije, zajedno s koordinacijom udruga ratnih postrojbi? Samo Vas želimo podsjetiti da 70 posto ratnih veterana iz Domovinskog rata ne pripada ni jednoj udruzi. Neobično i čudno je u proglasu koordinacije udruga ratnih postrojbi Splitsko-dalmatinske županije to što se nakon spominjanja Domovinskog rata, koji jest temelj hrvatske državnosti, preskače antifašizam, koji je isto temelj hrvatske državnosti naveden u Ustavu RH”, dio je odgovora koji su dobili iz SDP-a, poslije kojeg, naravno, neće biti ništa, točnije sve će ostati kako je i bilo u proteklih tridesetak godina. 

Uostalom, sve što je moglo biti napravljeno da se tragovi antifašizma uklone već je učinjeno različitim tehnikama, jednom uspješnijom od druge.

Prelazak iz jednoumlja u maloumlje, taj put od Palmine do tratinčice, zeke, potočića, već nečega infantilnog, imao je, i to poodavno, svoje dvije faze, dnevno-legalističku i noćno-pirotehničku. U ovoj drugoj je eksplozivom smrvljeno na tisuće spomenika partizanima i njihovoj pobjedi, dok je u prvoj, još tamo u jesen 1994., uredbom lokalnih, splitskih vlasti, uklonjeno sve ono što je govorilo da suvremena Hrvatska nije nastala u danu u kojem je Franjo Tuđman dobio jugoslavensku putovnicu.

Nije, naime, neobično to što se jedan vrtić već dugo ne zove po kćeri onih na čijoj je zemlji sagrađen, nego bi bilo itekako neobično da u Splitu - ali ne samo Splitu, sasvim suprotno, taj je grad nerijetko samo mjesto potpunog manifestiranja općeg stanja svijesti i savjesti - jedan vrtić nosi ime Palmine Piplović.  

Ideološko trovanje, kako bi to već rekli iz koordinacije koordinacija, misleći naravno na nešto drugo, dugotrajno je i uspješno provedeno, točnije dovedeno do stadija pervertiranosti u kojem je zločin na Bleiburgu značajniji od spašavanja pokreta otpora na Sutjesci, u kojem su antifašizam i fašizam tek dva kraja iste krive linije, oslobađanje od okupatora i teritorijalno ujedinjavanje Hrvatske drugo lice okupacije, Josip Broz masovni ubojica, a Ante Pavelić plod nesretne ljubavi povijesnih okolnosti i krvoločnosti svojih vojskovođa, u kojemu je petokraka simbol svog zla svijeta, dok je “za dom spremni” stari hrvatski pozdrav, stariji i od starosti same.

Kad je već tako - drukčije, znamo, nije! - onda je sasvim prirodno da se, eto, u Splitu, na Marjanu, nedaleko od onog vrtića promjenjivih imena, planira podići spomenik Frani Tenti, koji je Ustaškoj mladeži pristupio iste one godine u kojoj je Palmina uhićena, mučena i transferirana prvo na stup, pa pod zemlju. I nije, da ne bude zabune, jedan dio Splita premali za Palminu i Franu. Mali je taj grad, kao što je mala Hrvatska i kao što je ova civilizacija uska za nju i njega, za crveno i crno, za žrtvu fašizma i za onoga koji je salutirao ubojicama, žaleći jedino zbog toga što je zakasnio.