Nije bio ni prvi ni zadnji koji je spalivši mozak spalio i karijeru, a nije ni jedini za kojega kažemo da je to stvarno šteta. No šteta je veća i tragičnija ako znamo da je jedan iznimni talent, tzv. “American original” na kraju paljevine završio kao 68-godišnji beskućnik. Droga radi čuda: stvara glazbene klasike i evergreene, ali njihove autore često šalje ravno na groblje, doslovno i simbolički. Sly Stone je i dalje živ, ali karijera mu je pokopana. Trudio se uskrsnuti je, nekoliko puta, posljednji put 2010., kad su na sav glas najavljivali veliki come back legende. Bila je to svirka na Coachelli. Pojavio se, ali ne kao uskrsnula glazbena ikona, nego kao WTF? freak show. Nosio je plavu periku, mumljao besmislice pred šokiranom publikom i puštao playlistu s iPoda, a onda se odšetao s pozornice, kad više nije znao što bi sa sobom. Bilo je jasno da tu više nema ničega, osim zgarišta. Ostao je samo miris prošlosti i vonj kamikaze sagorjele u plamenu svake nove doze provučene kroz nos. Sly Stone bio je revolucionar moderne crnačke glazbe, vizionar koji je miješao funk, soul, pop i rock u potpuno novu zvučnu zavjesu turbulentne urbane Amerike kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih, multiinstrumentalist koji je pop hitove umatao u kompleksnost inovativnosti onoga što su nazivali progresivnim psihodeličnim soulom. Bio je pionir “psihodeličnog soula”, ali droga koja ga je uništila nije imala veze sa psihodelicima. Volio je PCP, “anđeoski prah” kao ulaznicu za pakao, no dokrajčio se kokainom. Zadržao je nos, ali mozak je otišao zajedno s karijerom. Uspomene su postale povijest. Sly Stone se oprostio od šezdesetih hvaljenim nastupom na Woodstocku i tad se činilo da je na vrhu svijeta. Onda su stigle sedamdesete i roba iz Kolumbije. Na onim svirkama na kojima bi se udostojio pojaviti znao bi padati u nesvijest, kolabirajući od predoziranja. Uhitili su ga s drogom 1983. Sljedećih deset godina se povukao iz javnosti. Kad su ga zajedno s njegovim bendom Family Stone 1993. pozvali da nastupi na svečanosti primanja u Rock & Roll Hall of Fame, došao je, ali nije nastupio. Bend je odradio svirku bez njega, a Sly se popeo na pozornicu samo da preuzme nagradu i kaže hvala. Sljedeću šansu dali su mu 2003., a prva turneja s Family Stone nakon 32 godine propala je kad se nije pojavio već na prvoj svirci. 

Zbog kokaina je prodao i prava na glazbu. Za puniti nosnice potreban je novac, a do njega je došao tako što je krajem 1980-ih menadžeru i odvjetniku prepustio zaradu od vlastitih pjesama kako bi vratio dug koji je nabio kupovinom droge. Financijski problemi počeli su se gomilati sredinom 1970-ih, kad je od prijatelja i dugogodišnjeg menadžera Kena Robertsa užicao poveću količinu novca za plaćanje dugova dilerima. Zauzvrat je prihode od izvođačkih prava dao Robertsu i njegovoj kompaniji BMI, Broadcast Music Inc. No onda mu je i porezna uprava sjela za vrat. 

Godine 1980. država je zakucala na vrata s pitanjem: “Gdje je naš dio?”, točnije: “Gdje je nekoliko milijuna dolara koje nam duguješ za porez?”, a jedini odgovor koji je Sly mogao dati bio je: “Evo ga u pjesmama”. Nakon što se 1970-ih odrekao izvođačkih, 1980-ih se odrekao i ostalih prava koja je imao kao autor brojnih klasika, pa je do 1995. godine doslovno svaki dolar zarađen od opusa Sly and the Family Stone išao državi. Čak je i Michael Jackson uzeo komad, kad mu je Sly 1985. za milijun dolara prodao prava na svoje instrumentale, ali i to je kasnije završilo u rukama države. Prije desetak godina pokušao je vratiti novac sudskim tužbama. Natovario ih je svima redom, od Sony Music preko Warnera do bivšeg menadžera, a tužba se zasnivala na kontroverzi iz 1989. godine, kad je nakon 20 godina poznanstva Stone počeo vjerovati prijatelju Jerryju Goldsteinu, taman dovoljno da mu povjeri ulogu novog menadžera. Goldstein je, pisalo je u tužbi, s odvjetnikom Glennom Stoneom čitavu godinu servisirao Slya Stonea novcem za koku - pa čak i samim kokainom, a da bi se to nastavilo i 1990-ih, ucijenili su ga potpisivanjem kontroverznog ugovora. Zbog ovisničkog potpisa je na kraju izgubio sve. Ne samo prava na svoje pjesme, nego i izdavačku kuću i naposljetku - dom. Na vrhuncu slave Sly je imao svojih 500-tinjak kvadrata, vilu na Beverly Hillsu opremljenu čistim luksuzom. U njoj je organizirao legendarne tulume čiji su gosti bili prijatelji i poznanici iz glazbene industrije: Stevie Wonder, Jimi Hendrix, Janis Joplin, Etta James i Miles Davis sjedili su na njegovu namještaju, dijelili šank, ogledala, igle i zahodske školjke, svaki po svom nahođenju i autodestruktivnom ukusu. Sly Stone je tad zarađivao taman dovoljno milijuna dolara da si je, pored ovisnosti o skupim narkoticima, mogao priuštiti i ovisnost o drugim statusnim simbolima pa je tako skupljao automobile. U svojoj je zbirci imao ljubičasti Jaguar XK-E, jedno od najljepših prijevoznih sredstava na svijetu, u garaži je držao nekoliko Hummera, pa čak i londonski taxi. Vilu je prodao kad mu je trebao keš. Nakon što je zaradio nešto novca na europskoj turneji 2007., jednom od pokušaja reanimacije novčanika, unajmio je kuću u Napa Valleyu, kalifornijskoj vinskoj regiji, ali vrlo brzo je shvatio da nema za stanarinu pa je počeo životariti po jeftinim hotelima. Sve dok se 2009. nije preselio u kombi, bijeli kamper postavljen na ulicama Los Angelesa. Iako je dobar dio vremena parkiran, zbog same prirode nastambe na kotačima tješio se da mu paše “nomadski život” - ili barem njegov potencijal. Kad je u kombiju ugostio novinare 2011., objasnio je: “Ne želim se vratiti u kuću. Ne mogu podnijeti biti na jednome mjestu. Moram se kretati”.

Uvijek je bio takav. Od malih nogu se kretao, doduše prije svega u ritmu glazbe. Mali Sylvester Stewart, rođen 1943. u bogobojaznoj srednjoklasnoj obitelji u Teksasu, prozvan je glazbenim genijalcem još na početku osnovne škole. Roditelji su mu pripadali COGIC-u - Church of God in Christ, pentekostalnoj denominaciji s većinskim afroameričkim sljedbenicima, koji su bogu služili pjevanjem gospela. Sylvester je kao sedmogodišnjak postao majstor klavira. Do 11. godine već je naučio vladati gitarom, basom i bubnjevima. Sve je manje razmišljao o svojim dječjim planovima da postane propovjednik. Prvim se bendovima bavio kao srednjoškolac, svirajući gitaru na opskurnim doo-wop pjesmicama, a jedan od takvih bendova bio je i The Viscaynes, kojemu se pridružio kao 17-godišnjak. Ostavili su ponešto diskografskog traga početkom 1960-ih, ali možda najvažnije naslijeđe grupe bila je njezina multietničnost - Sylvester, kojega su već tad svi zvali Sly, uz Filipinca Franka Arellana bio je jedini “ne bijeli” član The Viscaynes. Kombinacija različitih rasa i kultura svidjela mu se na ljudskoj i kreativnoj razini pa ju je kasnije iskoristio za osnivanje Sly and the Family Stone, prvog spolno i rasno mješovitog američkog benda, s muškim i ženskim članovima, crncima i bijelcima. Prije lansiranja ključnog projekta svoga glazbenog života zarađivao je na radijskoj postaji KSOL, gdje je sredinom 1960-ih radio kao elokventni, zabavni DJ, miješajući soul i R&B repertoar s hitovima Beatlesa i Stonesa. Sly and The Stoners bio je njegov prvi ozbiljniji glazbeni početak. Ekipu je okupio 1966., kad je njegov brat Freddie napustio svoju grupu Freddie and the Stone Souls i udružio se u novi obiteljski biznis. Vrlo brzo postali su Sly and the Family Stone. Klavijature je svirala treća članica obitelji Stone, sestra Rose Stone. Pridružila se još jedna žena, Cynthia Robinson na trubi. Prva trubačica primljena u Rock & Roll Hall of Fame jedina je članica Family Stone koja je ostala uz Slya i nakon raspada grupe 1975. Do tada imali su dobrih osam godina za okretanje čitave scene naglavačke. Repertoar Sly and the Family Stone u početku se svodio tek na radiofonični funk i soul, ali vrlo brzo se proširio svježim kombinacijama ritma, bluesa, rocka, psihodelije, funka i soula. Bila je to fuzija svega, postavljena na funku, a dolazilo je s novim fenomenima na sceni, Jamesom Brownom, zvijezdama Motowna i Parliament-Funkadelic, suborcima i suvremenicima u kolektivnom buđenju novog “crnog zvuka”. Prvi album Sly and the Family Stone bio je “A Whole New Thing” (1967.) i nije pretjerano uspio, kreativno, a još manje komercijalno, ali već do četvrtog LP-a pronašli su recept - snimili su materijal koji se danas unisono proglašava jednim od najboljih albuma 20. stoljeća.

 “Stand!” (1969.), objavljen ususret nastupu na Woodstocku, s hitovima poput “I Want to Take You Higher” i “Everyday People”, bio je beskompromisni soundtrack nove Amerike u doba velikih previranja, kontrakulturne revolucije, vijetnamskog rata i rasnih tenzija, jedan od najprodavanijih albuma desetljeća. Dogurali su daleko, a dani kad su počinjali kao bend koji je obradama soul i R&B hitova zabavljao posjetitelje barova u predgrađima San Francisca činili su se kao neki drugi život. Sly kao frontmen, Freddie kao gitarist, Rose na klavijaturama, Cynthia s trubom i Larry Graham na bas gitari stali su uz bok bubnjaru Gregu Erricu i saksofonistu Jerryju Martiniju, “bjelačkom dijelu” Family Stone, grupe koja se 1971., barem u intervjuima, ponosila svojim veličanstvenim zajedništvom. “Ako oko nečega treba biti sretan, onda smo svi sretni. Ako treba pjevati puno pjesama, onda svi pjevamo. Ako postoji nešto zbog čega patimo i križ koji moramo nositi - to podnosimo zajedno”, izjavio je Sly za magazin Rolling Stone. Ali nije bilo baš tako bajno. Iako je iste te 1971. godine objavljen još jedan hvaljeni klasik, glasni politički album “There’s A Riot Goin’ On”, problemi su već mahali s horizonta. “There’s A Riot Goin’ On” bio je izravni odgovor na nevini upit seksi-pacifizma Marvina Gayea i njegova albuma “What’s Going On” (1971.), objavljenog šest mjeseci ranije. Mračni, pesimistični, militantni odgovori na pitanje “Što se to, pobogu, događa?” bili su zapravo uglazbljeni ogledi o razočaranju američkim snom djece cvijeća šezdesetih. Album je zvučao kao da su Crne pantere sjedile u studiju. Prodaja je počela padati, a do kraja 1971. napušta ih bubnjar Errico, koji odlazi svirati sa Santanom, The Grateful Dead i Davidom Bowiejem. 

Sly i Graham sve manje razgovaraju i sve se više ne podnose, a polaganom raspadu sistema prethodila je teška godina početka udara kokainske ovisnosti na profesionalnost. Tijekom 1970. Sly and the Family Stone otkazali su čak 26 od 80 koncerata, jer glavna zvijezda nije bila u stanju nastupati. Na nekim je koncertima Sly otišao u pola svirke pa bi izbili neredi u publici, koja je bijes praznila na inventaru. Do 1975. jedva su mogli naći nekoga tko bi im organizirao nastup, a kad im nije preostalo ništa drugo nego da bookiraju sami sebe za svirku u Radio City Music Hallu, popunili su tek osminu dvorane pa od prijatelja žicali novac da plate povratak kući. Svima je lagano bilo dosta mučenja. Sly je nastavio solo (iako je većinu samostalnih albuma mrtvo-hladno nastavio potpisivati kao Sly & The Family Stone), probijajući se nekako kroz silne nedaće koje su mu u drugoj polovini desetljeća dodatno pogoršavale život: vlastiti pas napao je i umalo mu ubio sina, ostavila ga je žena, a novca je bilo sve manje jer solo albumi nisu bili hitovi. U novom mileniju pokušali su ga “oživjeti” nekoliko puta. Grammy 2006. bio je njegov prvi nastup od 1987. godine, kad je na klavijaturama, gotovo nečujno pjevajući u mikrofon, izvodio “I Want To Take You Higher” s Family Stone i Stevenom Tylerom, njišući golemi bijeli irokez na glavi. Otišao je u pola pjesme, sjeo na svoj motocikl i odvezao se kući. Kad je bilo jasno da su fanovi spremni uzeti ono malo što im se da, 2011. izlazi “I’m Back! Family & Friends”, pokušaj izdavanja “novog albuma”. U stvarnosti, dobili smo obrade starih hitova Sly and the Family Stone, u kojima je Sly tek usputni putnik kroz vlastite pjesme, a kormilo preuzimaju gosti, kao što su Ray Manzarek (The Doors), Bootsy Collin i Jeff Beck. Questlove je jedan od onih koji nikad nije dobio priliku surađivati sa svojim idolom, iako je odrastao na glazbi Sly and the Family Stone. Ahmir “Questlove” Thompson je čovjek u čije su se bubnjanje fanovi hip-hopa zaljubili 1990-ih slušajući organski live hip-hop bend The Roots, a ostatak svijeta od 2014., kad je s Rootsima postao maskotom “Tonight Showa” Jimmyja Fallona. 

Zadnjih dvadeset godina Questlove je punokrvna novomilenijska glazbena ikona, čovjek koji je surađivao s najvećim imenima modernog soula, funka i hip-hopa, dakle onima kojima su upravo Sly Stone i Obitelj utabali put. A odnedavno je postao i redatelj, koji sad želi odati počast glazbi na kojoj je odrastao. Od 2000. pa do danas uglavnom je glumio i skladao za holivudske projekte, a onda je 2021. proširio svoju filmsku djelatnost na režiju. Potpisao je “Summer of Soul (...Or, When the Revolution Could Not Be Televised)”, audiovizualni dokument zaboravljenog Harlem Culture Festivala iz 1969., na kojemu su nastupali Nina Simone, Stevie Wonder, Gladys Knight & the Pips i Sly and the Family Stone. “Summer of Soul” više je koncertni film, restaurirani povijesni dokument, nego tipični dokumentarac, ali svejedno ga je uspio prodati Disneyjevim streaming kanalima za 12 milijuna dolara, što je rekord za dokumentarni film kojim se trgovalo na Sundanceu. Zato bi njegov novi redateljski pothvat, za sada neimenovani dugometražni film o Sly and the Family Stone trebao biti tipični dokumentarac o čovjeku i fenomenu, nešto što su do sada pokušavali drugi, u dokumentarcima “Coming Back For More” (2009.) i “On the Sly: In Search of the Family Stone” (2017.). “Ne trebam ni govoriti da je kreativno naslijeđe Slya dio moje DNK”, objasnio je svoje motive Questlove, koji smatra da je danas posebno važno sagledati život i opus jedne takve ikone: “Sly je rušio sva pravila u doba kad je to bilo iznimno teško, čak i opasno. Njegov utjecaj na popularnu glazbu je nemjerljiv”.