Donald Trump našao se u problemima. Tom predsjedničkom kandidatu, ogorčenom kritičaru imigranata, njegov blistav Trump Tower sagradila je cijela četa neprijavljenih Poljaka, radeći šest dana na tjedan dvanaest sati na dan, slabo ili nikako plaćena za svu tu muku. 

Istina je, “sva blaga i sve lipote” počivaju na trudu i kostima potlačenih, pa tako i samo srce europske demokracije, Bruxelles, može s ponosom reći kako je Belgija svoja bogatstva stvarala na znoju i krvi rudara u Kongu, koje bi, nakon što bi umrli od iscrpljenosti, jednostavno bacala na hrpe i u okna slala nove. 

Koliko god se slažem s time da nitko nije dužan bez kraja i konca sanirati grčke probleme koji traju još iz vremena polisa, toliko mi je simpatična Syriza, jer ipak trese i drma Europu koja je odavno zaboravila na čijim je kožama krojila svoju današnju uljuđenost. 

Smijemo li sotonizirati nečije bogatstvo, a da nas se odmah ne proglasi marksistima i komunjarama?

Još je sir Arthur Conan Doyle to rado činio, objašnjavajući potanko kojim je jezivim načinima pojedini vlasnik sanjivoga engleskog mannora došao do njega. A kako su Mamići dospjeli do svojih sanjivih mannora? 

I da li, gnušajući se nad njihovim blagom, postajemo zavidljivi zlikovci što ne priznaju kategoriju uspjeha i radišnosti, te gladno gutaju vijesti o njihovu zatvaranju, previđajući pritom da je javni dug dramatično skočio u posljednja tri mjeseca? 

Nije to tako jednostavno: od našega jada ne mogu nas spasiti svi sanaderi, vidoševići, lovrić-merzeli, mamići i slični, ali iz njihovih primjera ipak možemo naučiti da teorija “radišnosti koja vodi do bogatstva” propušta na mnogim mjestima, te želite li doista onu lijepu Bijelu kuću u Washingotnu, cijena će biti opskrba isilovaca oružjem, a želite li nešto lijepo u zoni zagrebačkih urbanih vila, i za to ima cijena, a ona se sigurno ne odrađuje poštenim radom, osim ako to nije rad za stranku.