Velika Britanija uporno je tražila oslobađanje Rudolfa Hessa, zamjenika Adolfa Hitlera, iz samice u zatvoru Spandau prije njegovog samoubojstva 1987. godine. Otkrivaju to nedavno objavljeni dokumenti britanskog ministarstva vanjskih poslova na koje se poziva ugledni Guardian.

Dokumenti su ostavština britanskog vojnog upravitelja zatvora Spandau, nedaleko od Berlina, i otkrivaju da su barem trojica ministara vanjskih poslova tražila puštanje Hitlerovog prijatelja zbog humanitarnih razloga. Jedno, nikad poslano, pismo složeno je u ime premijerke Margaret Thatcher 1982. godine. Primatelj je trebao biti sovjetski čelnik Leonid Brežnjev.

"Uvjerena sam da nema nikakvog opravdanja za nastavak Hessovog zatočeništva. Ima 88 godina, a u zatvoru je proveo već četrdeset. Čitavih šesnaest godina nema nikakvog društva u zatvoru. Humanitarna pravila nalažu da se prema nikome ne smije tako postupati", stoji u tom pismu.

Britanci su uputili ukupno 11 unilateralnih molbi, a poslali su i 14 molbi poslale su i američke i francuske vlasti. Sve to su sovjetske vlasti jednostavno odbile zato što su uvjereni da bi puštanje zamjenika nacističkog vođe bila uvreda desecima milijuna mrtvih sovjetskih civila i vojnika. Postojali su i opravdani strahovi da bi Hessovo puštanje izazvalo novi val neonacizma.

Hess je počinio samoubojstvo 17. kolovoza 1987. godine nakon što je bio jedini zatvorenik sve od 1966. godine i puštanja Alberta Speera, nacističkog arhitekta, i Baldura von Schiracha, nekadašnjeg šefa Hitler Jugenda i guvernera Beča. 

Nakon njegove smrti uništen je čitav zatvor Spandau kako ne bi postao hram neonacistima kakav je s vremenom postala Hitlerova rodna kuća. 

Zanimljivo je spomenuti da su Spandauom zajednički upravljali saveznici, a većina nedavno objavljenih dokumenata pripadalo je posljednjem britanskom guverneru zatvora pukovniku Tonyju Le Tissieru.

Interni dokumenti ministarstva vanjskih poslova više se tiču brojnih kontroverzi koje su pratile Hessa posljednjih desetljeća. Stoji da nije bilo nikakve zavjere o njegovom bijegu u Škotsku. Hess je, naime, uhvaćen u Škotskoj 1941. godine gdje je planirao susret i pregovore s vojvodom od Hamiltona, inače pravim pionirom letenja. Htio je Hess dogovoriti suradnju između Velike Britanije i nacističke Njemačke kako bi zajedno vladali svijetom. Istraga britanskog ministarstva vanjskih poslova pokazala je da je Hess samostalno odlučio doći u Škotsku, a u zatočeništvu nije otkrio nikakve njemačke vojne tajne iako je operacija Barbarossa, propala invazija Sovjetskog saveza, počela tek mjesec dana nakon njegovog dolaska.

Nikada nije Hess dobio službenu dijagnozu mentalne nestabilnosti, iako su liječnici redovito izvještavali da je sklon histeričnoj amneziji, deluzijama i paranoičnim psihozama.

Neki dokumenti pokazuju i da su vlasti ozbiljno shvatile optužbe bivšeg zatvorskog liječnika Hugha Thomasa koji je u knjizi objavljenoj krajem osamdesetih godina tvrdio da su nacisti ubili pravog Hessa i podvalili lažnjaka. Tvrdio je Thomas da zatvorenik broj sedam nema ožiljke koje je Hess dobio nakon ranjavanja u Prvom svjetskom ratu, a da Hessov Messerschmitt Me-110 uopće nije mogao doletjeti do Škotske.

Britanske vlasti su šturim priopćenjem za javnost odbile sve navode iz knjige, ali iza kulisa su pokrenuli čak četiri istrage da bi se ustvrdila istina. Zaključili su da je Thomasova knjiga prepuna neistina i fabrikacija. Toliko su se sprdali s Thomasovim navodima da je Hessova supruga Ilsa jednom prilikom pozdravila Le Tissiera pitanjem: "Kako je lažnjak danas?"