Kardinal Stepinac danas, snažnije nego ikad u proteklih pola stoljeća, ima simboličku snagu u političkom, ideološkom, vjerskom, pa čak i diplomatskom ili pravosudnom smislu. Oklijevanje Vatikana i pape Franje da okonča njegovo proglašenje svetim, poništenje presude iz 1946. godine, zatim napadi iz Beograda, pa na kraju i prosvjedna nota hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova, govore u prilog svima onima koji smatraju da se o Stepincu i njegovu djelovanju ima još puno toga za reći. U prilog tome govori i sjajna knjiga publicista i istraživača Gordana Akrapa “Kardinal Stepinac u dokumentima Gestapa i OZN-e”.

U knjizi je Akrap na temelju autentičnih dokumenata rekonstruirao djelovanja nacističkih i komunističkih tajnih službi kojima je Stepinac itekako smetao. Osobito su interesantne nikad viđene fotografije sa Stepinčeva sprovoda na Kaptolu. Udba je pomno pratila cijeli sprovod, čitav prostor unutar i izvan katedrale, snimljene su brojne fotografije, koje su kasnije pomno analizirane. Jasno, Udba je nastojala identificirati i potom obraditi sve one koji su došli ispratiti Stepinca na posljednji počinak, ali zna se da su bilježene čak i izjave samih vjernika na sprovodu. Akrap u knjizi detaljno piše i o samoj Stepinčevoj smrti te opisuje aktivnosti komunističkih vlasti oko priprema sprovoda:

“Dana 10. 2. 1960., u 14.30 sati, u župnom dvoru u Krašiću, preminuo je zagrebački nadbiskup, kardinal dr. Alojzije Viktor Stepinac. Preminuo je nakon odležanih 14 godina zatvora i internacije, tek dvije godine prije kraja izdržavanja kazne na koju je bio osuđen.
UDB-a je, kao i druge jugoslavenske izvještajne i sigurnosne službe, odmah dodatno pojačala svoju djelatnost i represivno djelovanje prema svećenicima i biskupima, zaprijetivši im rigoroznim represivnim mjerama u slučaju da se smrt kardinala Stepinca počne obilježavati na način na koji su u UDB-i smatrali neprimjerenim: ...organi SUP-a posjetili su 11. 2. uglavnom sve jugoslovenske biskupe i skrenuli im pažnju da neće biti dozvoljene nikakve javne manifestacije niti kolektivne posjete Krašiću u Zagrebu, kao i to da od njih očekujemo da poduzmu odgovarajuće mjere kako ne bi došlo do nepoželjnih ispada među podređenim klerom ili vjernicima”.

Isti dan uvedene su stroge mjere kontrole prilazima Krašiću tako što su sva vozila, osobna i autobusi, zaustavljana, a putnici pregledavani. Svećenici koji su se uputili u Krašić, kao i druge osobe koje nisu bile iz Krašića, bili su izdvojeni i onemogućen im je ulazak u Krašić.

Međunarodni tisak je, uz emigrantski tisak, za koji je to bilo očekivano, u superlativima počeo pisati o kardinalu Stepincu i njegovu mučeništvu.
Stoga Udba pokreće i medijsku akciju, a Akrap ovako citira jedan njihov dokument:

“U cilju paraliziranja tendencioznog pisanja povodom Stepinčeve smrti poduzete su mjere da se međunarodnoj javnosti pruže što točniji i objektivniji podaci o njegovu vladanju i razlozima suđenja. Zbog toga je dopisnicima stranih agencija dat sažet tekst Stepinčeve političke djelatnosti za vrijeme njemačke okupacije, uvjeti pod kojima je živio poslije suđenja na uvjetnom otpustu, mogućnosti liječenja itd. Ovakvi podaci servirani su stranom tisku koji ih je rado prihvatio, a na istoj liniji i sa sličnim komentarima na stranim jezicima nastupio je i Radio Beograd 12. veljače u emisijama za inozemstvo. Ovo je imalo pozitivne rezultate pa su znatno smanjeni negativni napisi u međunarodnom tisku”.

Udba je u potpunosti preuzela kontrolu nad svim vrstama pismenih pošiljki najviših crkvenih velikodostojnika u Jugoslaviji. Ne samo da je sva pošta bila kontrolirana, nego Udba posebno ističe da je “9 telegrama zaplijenjeno zbog neprijateljskog sadržaja (politička emigracija)”, a to znači da ti telegrami nisu stigli onamo kamo su bili upućeni.

Iako je Udba inzistirala da se kardinal pokopa u obiteljskoj grobnici u Krašiću (čak im ni ukop u župnoj crkvi u Krašiću nije bio prihvatljiv), nadbiskup Šeper je vještim manevrima pozitivno riješio pitanje mjesta ukopa. Ivan Krajačić Stevo, iako na dužnosti izvan Udbe, dao je odobrenje da Katolička crkva sama odluči gdje želi pokopati kardinala Stepinca, pa bilo to čak i u zagrebačkoj katedrali, ali uz što manje buke u javnosti te uz isključivo vjerske aktivnosti unutar katedrale.
Uoči pokopa u Zagrebu Udba je, piše Akrap, pritvorila oko deset osoba (bivši križari, istaknuti klerikalci, ustaše i sl.), a isto toliko upozorila i pustila. Istodobno je politički dio vlasti upozorio strane diplomatske predstavnike da “njihovo moguće službeno sudjelovanje u sprovodnom obredu neće smatrati prijateljskim činom prema FNRJ”.

Tijekom prijevoza mrtvog tijela kardinala Stepinca u vozilu kojim je voženo na obdukciju u Zagreb, na povratku u Krašić i ponovno iz Krašića u Zagreb na sprovod, cijelo vrijeme nalazio se i “službenik Državnog sekretarijata unutrašnjih poslova (DSUP-a)”.

Nakon sprovodnih obreda koji su počeli 13. 2. 1960. u 10 sati, kardinal Stepinac pokopan je u katedrali. Katedrala je bila prepuna (prema nekim procjenama Udbe, oko 6000 vjernika), dok se na prostoru izvan katedrale nalazilo još između tri i četiri tisuće vjernika. Udba iznosi da je, prema “gruboj procjeni od večeri kad je Stepinac dopremljen u Zagreb (u večernjim satima 11. 2. 1960.), pa do završetka sahrane, kroz crkvu prodefiliralo oko 20.000 vjernika. Međutim, za čitavo vrijeme nije zabilježen ni jedan incident niti provokacija, bilo od strane svećenika, bilo od nazočnih vjernika”.

Savezna i hrvatska Udba izradile su kasnije podrobne analize o mogućim posljedicama smrti kardinala Stepinca.

Udba je “nekoliko puta upozoravala funkcionara zagrebačke nadbiskupije na političke aspekte u kampanji oko Stepinca poslije njegove smrti, a posebno u vezi Stepinčeva groba. Čak je predloženo da se odgovorni kaptolski funkcioner za uređenje i vođenje Stepinčeva groba administrativno goni zbog remećenja javnog reda i mira”.

Naime, Udba u svojim izvješćima često upućuje na to da se “odmah ispod maske nalazi vijenac s hrvatskom trobojnicom bez petokrake zvijezde”, a to smatraju ozbiljnom provokacijom.

Jedan od Udbinih dokumenata, u kojemu se upozorava na akcije za beatifikaciju Stepinca, završava riječima: “Odmah bi trebalo zabraniti i ukazati kao na provokativno posebno uređivanje u katedrali Stepinčeva prostora sa slikom na mjestu gdje se nalazi njegov grob tim više što je u zagrebačkoj katedrali pokopano oko 60 biskupa i nadbiskupa, a niti za jednog nema okićenog prostora cvijećem, slike i paljenje svijeća”.