Tri godine prije Titove smrti, a samo pet godina nakon njegova brutalnog obračuna s Hrvatskim proljećem i liberalnim pokretom u Srbiji, američka CIA izradila je elaborirani dokument, najvišeg stupnja tajnosti, pod naslovom "Potencijali Varšavskog pakta za invaziju Jugoslavije". Washington je, u preambuli tog top-secret izvještaja, procijenio da bi Sovjetima bilo potrebno oko 50 divizija za napad na Tita i oko dva tjedna ubrzanih priprema.

Glavni udar išao bi preko teritorija Hrvatske. "Sovjetski Savez već dugo ima svoje interese u SFRJ i za očekivati je da bi Sovjeti pokušali iskoristiti nestabilnu situaciju u slučaju Titove smrti ili njegove trajne nemogućnosti da obavlja svoju funkciju....", pišu analitičari CIA-e u ožujku 1977. Dokument SR 77-10027 napisan je za najviše političke i vojne dužnosnike u Bijeloj kući i Pentagonu.

Šokantno 'Tito, Papa i ja dogovorili smo zapadne granice Hrvatske'

Napominje se korisnicima kako se temelji na procjenama ranije uporabe snaga Varšavskog pakta, topografije područja predviđenih vojnih operacija i kopnenih komunkacija na istom području. U razjašnjavanju političkog i vojnoga konteksta u kojem je sastavljen ovaj američki tajni izvještaj nužno je napomenuti nekoliko bitnih stvari. Josip Broz Tito je u vrijeme pisanja ove analize CIA-e bio pri kraju života. Slab i bolestan, opadajućeg utjecaja na zbivanja u SFRJ.

Veći dio svojih ingerencija prebacio je na Stanu Dolanca. A ovaj je u nizu javnih istupa, kao autentičan tumač Titove politike, naglašavao animozitet prema Sovjetima. Pogotovo u sklopu moskovskog načela ograničenog suvereniteta proglašenog za države članice Varšavskog pakta, koje je uveo Leonid Iljič Brežnjev, tadašnji šef SSSR-a. Devet godina ranije, 1968., zbog liberalnog ustanka Sovjeti su tenkovima pomeli Čehoslovačku.

Praško proljeće zaustavljeno je vojnom intervencijom u prvoj provedbi teorije ograničenog suvereniteta. Jugoslavensko vodstvo takav scenarij nikad nije isključilo. "Ne vjerujemo da bi Sovjeti posegnuli za vojnom intervencijom kao što je to bio slučaj u Čehoslovačkoj", mišljenja su analitičari CIA-e. "Postoji analogija, ali postoje i bitne razlike koje ukazuju da Sovjeti neće napasti Tita i Jugoslaviju". Po njima dva su najvažnija strateška razloga protiv intervencije:

SSSR ne graniči sa SFRJ niti ima prevlast nad njom. Drugo, Jugoslavija ne leži na strateškom pravcu kojim bi Zapad mogao ugroziti SSSR. Štoviše, vojna intervencija velikog intenziteta izložila bi Moskvu značajnim rizicima. Jugoslavija bi, gotovo sigurno, pružila oružani otpor, a produžena borbena djelovanja otvorila bi mogućnost vanjske intervencije na strani SFRJ. Ipak, upozoravaju Amerikanci, to ne znači da bi Brežnjev i SSSR odustali od vojne intervencije.

Takva odluka bi bila bez presedana i zahtijevala bi najmanje 50 divizija iz država istočnog lagera uz mobilizaciju 500.000 ljudi", stoji u spomenutom dokumentu. "Ako SSSR odluči napasti, vjerojatno bi brzo osvojio ravnice na sjeveru SFRJ, ali ne bi uspio okupirati cijeli teritorij u kratkom razdoblju. Situacija bi ubrzo prerasla u gerilski rat, sličan onom koje se zbivao u Drugom svjetskom ratu uz sve političke, vojne i gospodarske rizike za Moskvu. Uz mogućnost intervencije Zapada."

Napad na Tita i Jugoslaviju započeo bi napredovanjem šest do osam operativnih armija Varšavskog saveza, tvrde američki obavještajci. To je sastav od 20 do 30 divizija s pratećim postrojbama i između 4000 i 7000 tisuća tenkova. Broj vojnika koji bi u prvom valu krenuli na Jugoslaviju dosegao bi 400.000. Uglavnom iz vojnih okruga Kijeva, Odese, Karpata. Zračno-desantne postrojbe stigle bi iz vojnog distrikta Odesa i dijelom iz drugih padobranskih divizija razmještenih u dubini teritorija SSSR-a.

Velika Jugoslavija Ovako bi SFRJ izgledala da se ostvario Titov plan

Sovjetski vojni planeri, otkrivaju Amerikanci, ne bi posegnuli za popunom postrojbi potrebnih za okupaciju SFRJ iz središnje Europe. Time bi oslabili obranu glavne fronte prema NATO savezu. Od istočnoeuropskih armija, Bugari (tri do četiri divizije) bi bili najvažniji partneri zbog poznatih prijepora oko teritorija sa SFRJ i dubokih etničkih tenzija. Mađari (tri do četiri divizije), prema procjenama CIA-e, ne bi bili previše oduševljeni i vjerojatno bi samo pružali logističku podršku.

Rumnji ne bi ni to. Štoviše, CIA tvrdi da bi Moskva razmjestila vojsku uz granicu osiguravajući njihovu neutralnost. Taktičke zračne snage Varšavskog pakta u operacijama u zračnom prostoru SFRJ, uglavnom iz mađarskih i bugarskih baza, brojile bi oko 500 različitih tipova letjelica. Njima bi se, po potrebi, dodala i elitna bombarderska avijacija iz baza u SSSR-u. Time bi, gotovo sigurno, bila osigurana zračna premoć snaga Varšavskog pakta nad ratnim zrakoplovstvom SFRJ", procjenjuju američki eksperti.

U Jadransko more, sudeći prema CIA-i, uplovila bi ojačana Sredozemna flota: najmanje tridesetak ratnih brodova, oko 25 podmornica i još osam desantnih brodova. Amerikanci su bili uvjereni, prema razmještaju snaga Varšavskog pakta, da invazija na Jugoslaviju nije moguća u sasvim kratkom roku. "Samo jedna divizija sovjetske armije, ona u Mađarskoj, stacionirana u radijusu od 100 kilometara od granice SFRJ.

Moskva nema svojih divizija u Rumunjskoj i Bugarskoj te bi većinu invazijskih snaga trebalo pomaknuti barem 1000 kilometara da se dosegnu granice SFRJ." To bi značilo sljedeće: južna grupa sovjetskih armija iz Mađarske mogla bi zauzeti polazne položaje u razdoblju od tri dana. Rumunjskim i bugarskim divizijama trebalo bi između jednog i tri dana dulje. Dakle, unutar 10 do 20 dana. Pravi problem nastaje kod transporta dijelova invazijskih trupa iz Vojnog okruga Odesa.

Oni bi morali koristiti cestovne komunikacije preko Bugarske i istočne Rumunjske, koje im nisu uvijek dostupne zbog posebnog državnog ugovora između Moskve i vlade u Bukureštu. "Sovjeti bi zbog toga mogli postrojbe prevoziti morskim putem. Tad će im trebati dva tjedna za popunu četiri divizije s ljudstvom, transport do pogodnih luka, ukrcaj na brodove, navigaciju preko Crnog mora i konačno iskrcaj u Bugarskoj".

Najvažniji i najsigurniji indikator da se Sovjeti spremaju udariti na bivšu Jugoslaviju i s kolikim brojem vojnika, po mišljenju Washingtona, bile bi takve aktivnosti. No nema jamstava da bi to značilo da su Sovjeti odlučili pokrenuti invaziju ili tek pokazuju snagu kako bi pritisnuli jugoslavensku vladu da postignu političko riješenje. Takvo stanje bi moglo trajati mjesecima i dovesti SFRJ u težak položaj. "Uspješan otpor sovjetskoj invaziji uključuje moblizaciju jugoslavenske teritorijalne obrane.

Račanovo - ne Drama: Svi su na TV-u gledali kako se Juga raspada

S gospodarskog i psihološkog stajališta potpunu mobilizaciju postrojbi vojske i teritorijalne obrane, što uključuje šestinu ukupnog stanovništva SFRJ, teško bi bilo održavati tijekom dužeg razdoblja. Naoružavanje civila moglo bi povećati rizike građanskog rata različitih etničkih skupina." CIA tvrdi da bi, unatoč svemu, Varšavski pakt imao mogućnost iznenađenja s obzirom na vrijeme, mjesto i način napada na Jugoslaviju.

Sovjetska vojska, prema ovoj analizi invazije na SFRJ, pokušala bi postići sljedeće ciljeve u prvim satima napada. Brzi upad preko granice, odsijecanje vojnih postrojbi JNA koje bi se suprotstavile napadu, izbijanje na zapadne granice SFRJ kako bi se osigurali od mogućeg upada NATO-a, zauzimanje ključnih političkih, administrativnih, gospodarskih središta te najvažnijih komunikacijskih centara i cestovnih raskrižja.

Preko teritorija tadašnje Socijalističke Republike Hrvatske, a iz pravca Mađarske, razvili bi se glavni napadni pravci postrojbi Varšavskog pakta. To je najpogodniji teren za masovni napad oklopno-mehaniziranih postrojbi i pješaštva. Cestovna mreža dobro je razvijena i može se koristiti kroz cijelu godinu, a izvan cesta promet je moguć od sredine travnja do druge polovice studenog. Napadni pravac iz Bugarske nije tako pogodan zbog specifičnog terena.

Analitičari CIA-e obradili su i mogućnost iznenadnog napada sovjetske vojske i satelitskih snaga Varšavskog pakta na Jugoslaviju s teritorija neutralne Austrije. "Takav smjer pružio bi tek ograničenu stratešku prednost uz veliki politički rizik šireg sukoba zbog upada u Austriju", napisano je u dokumentu. U prvom valu sovjetska vojska i njihovi sateliti koncentrirali bi se na zauzimanje velikih gradova: Zagreba i Beograda.

Drugi dio udara krenuo bi iz Bugarske, otvorenim koridorima, prema Nišu i Skoplju. CIA kaže da ne bi trebalo očekivati isto tako snažan napad na jugu (lakše je braniti obalu) i središnjem planinskom dijelu države. Sovjetska mornarica koncentrirala bi se na zaštitu strateših položaja u Otrantskim vratima od ulaska NATO brodova i eventualne vojne intervencije s talijanske obale. Zanimljivo, CIA je predvidjela djelovanje prosovjetske pete kolone u SFRJ.

Ona bi se uključila u diverzantske i subverzivne operacije u pozadini, gdje bi postrojbe Varšavskog pakta pokušale izvesti velike padobranske desante na ključne jugoslavenske civilne i vojne aerodrome (pogotovo Zagreb i Beograd), koji će im poslužiti kao središta logističke podrške i dopremu materijala. U isto vrijeme sovjetska avijacija izvela bi masovna elektronička djelovanja kako bi paralizirala jugoslavenske radare, protuavionske sustave i urušila zapovijedni lanac.

Hrvatski emigranti Pisma Brune Bušića: "Pazi se onih koji ti govore da si pametan..."

Stvorili bi se i uvjeti za uspostavljanje zračne superiornosti i jednostavnije zaštite desantnih zrakoplova s padobrancima koji bi sigurnije letjeli u dubinu jugoslavenskog teritorija. Amerikanci tvrde da bi Sovjeti, ako računaju na uspjeh invazije, morali osigurati brzo spajanje padobranskih postrojbi s mehaniziranim i oklopnim divizijama koje napreduju iz smjera mađarske i bugarske granice.

Američki obavještajni analitičari nisu sigurni da bi, nakon relativno uspješnog prvog udara, snage Varšavskog pakta uspjele tako jednostavno konsolidirati svoje pozicije. "Više od 80 posto teritorija SFRJ nije pogodno za djelovanje masovnih oklopno-mehaniziranih postrojbi i velike padobranske desante, odnosno konvencionalni rat." Naglasak je stavljen na brda jer usjeci i nepristupačan teren ograničavaju mobilnost vozila na mali broj loše održavanih cesta.

Cestovne komunikacije imaju lošu podlogu, oštre zavoje, opasne kosine i uske mostove te bi tražile stalno održavanje da bi ostale otvorene za promet vojnih vozila. Takav teren, u isto vrijeme, otežava pristup helikoptera za prijevoz vojske i materijala. Ukratko, savršena situacija za gerilski rat. "Koliko je nama poznato, vojni stratezi i planeri u Moskvi nisu detaljno razradili probleme vođenja vojnih operacija na takvom terenu i urbanim područjima.

Nadalje, gotovo smo sigurni da bi sovjetska invazija dovela do ozbiljnog civilnog otpora, puno snažnijeg nego u vrijeme intervencija u Mađarskoj 1958. i Čehoslovačkoj 1968., što je ozbiljna prepreka i problem za konsolidiranje stanja u Jugoslaviji", zaključuje CIA uspoređujući invaziju s napadom Wermachta na Kraljevinu Jugoslaviju. "Koristili su iste pravce glavnog napada, u tjedan dana zauzeli su Zagreb i Beograd, napredovali važnim komunikacijskim koridorima u dubinu teritorija i uz obalu te prisilili tadašnju kraljevsku vojsku na kapitulaciju", opisuju početak Drugog svjetskog rata na Balkanu.

Postupno su gerilska djelovanja rasla u opsegu i snazi. Okupacijske snage držale su pod kontrolom nizinska područja na sjeveru zemlje s dobrim komunikacijskim pravcima. U brdovitoj unutrašnjosti Nijemci su se koncentrirali na obranu industrijskih središta, vitalnih komunikacija, a u velikom ostataku države kontrola je bila u rukama pobunjenika. "Na vrhuncu okupacije Sile osovine odvojile su između 30 i 35 divizija uz značajne policijske snage kako bi situaciju u Jugoslaviji držale pod kontrolom", konstatiraju američki obavještajci.

U političkom kontekstu spominju se još neki rizici: Moskva bi udarom na SFRJ stvorila veliku krizu u odnosima s tzv. Pokretom nesvrstanih i vjerojatno bi se stvorio veliki antisovjetski blok zajedno sa Zapadom. "Vlada SFRJ, bez sumnje, drži kako su nabrojeni faktori dovoljni da Sovjeti ne pokrenu invaziju. Moskva, pak, mogla bi uzeti u obzir sve benefite vojne intervencije na SFRJ (ili rizike kojima se izlažu ako odustanu od napada) da bi opravdali moguću štetu i gubitke tijekom same vojne operacije.

Ako donesu odluku o početku invazije, Moskva ima mogućnost izvesti napad s velikom vojnom silom. Za pripremu invazije snagama Varšavskog pakta bi bilo potrebno najmanje dva tjedna.", bitan je zaključak iz dokumenta. Jačina otpora protiv Sovjeta ovisila bi i o ratnim zalihama u SFRJ i mogućnosti korištenja drugih resursa, poput hrane i lijekova u uvjetima gerilskog ratovanja.

Amerikanci nemaju precizne podatke o tome, no ističu da se ne može očekivati dugotrajna kampanja gerilskog ratovanja. "Osim ako SFRJ osigura značajne linije opskrbe izvan granica države", a njih bi Sovjeti jako teško mogli potpuno zatvoriti zbog vrlo duge morske i planinske granice s Italijom, Austrijom i Grčkom. Ne postoji trunka sumnje da bi intervencija Istočnog bloka u bivšoj Jugoslaviji dovela do potpunog rušenja postojećeg odnosa snaga u Europi.

Teško je reći bi li NATO intervenirao i izravno branio Jugoslaviju. Brežnjev i Jimmy Carter, tadašnji predsjednik SAD-a, nisu željeli širiti sukob i riskirati nuklearni globalni rat. Jugoslavija je preživjela, baš kao SSSR, još 15-ak godina i raspala se. Na nešto nasilniji način nego SSSR.