Španjolska senzacija Rosalíja - senzualnost s mirisom tamjana

Gtres/PIXSELL
Međunarodni uspjeh prati osam Latino Grammyja, Billboardovo priznanje za rastuću zvijezdu i prva nominacija u povijesti Grammyja za novog izvođača, a da nije s engleskoga govornog područja
Vidi originalni članak

Rosalía je istodobno svjetska superzvijezda, a i nije. Izvan TikToka, Instagrama, gdje će Kim Kardashian pozirati s kacigom kako bi namignula zadnjem albumu, izvan cijele te opsesije traženja pozornosti, inače školovana pjevačica flamenca postaje ono što je u književnosti bio James Salter - pisac pisaca. U današnjoj kulturi, influencer influencera. Kad svjetska prepoznatljivost napada s različitih uređaja i platformi, a načini zarađivanja nisu više ni prodaja albuma ni gažersko tesanje, rađa se posve novi nišni fenomen koji će inzistirati na okrupnjivanju postojeće ne baš malene zajednice. Nekim će generacijama s druge strane interneta te zvijezde ostati potpuno nevidljive. Svaka nova kantautorska akvizicija pop-industrije zvala se Billie Eilish, Olivia Rodrigo, Charli XCX ili u ovom slučaju Rosalía imat će naslovnice ženskih časopisa i milijunske preglede. Odanu bazu fanova, na čemu su nekoć inzistirali alternativni izvođači.

Dvadesetdevetogodišnja Rosalía ipak je atipična priča o uspjehu iznikla na tradicijskim temeljima. Odrasla je na andaluzijskom flamencu u golferskoj oazi nedaleko od Barcelone, u mjestu Sant Esteve Sesrovires. Tijekom studija u Centru za izvedbene umjetnosti snima najavnicu za Desigual i podučava druge pjevanju. S dvadeset četiri nakon zapaženih gaža po flamenco barovima potpisuje ugovor s izdavačkom kućom u Španjolskoj, Universal, no ipak se seli u Kaliforniju. Godinu poslije snima album “Los Angeles”. Bez pomaka, tugaljiv, vokalno čist, vrteći se tematski oko žaljenja i smrti. Izbor punk-rock producenta Raüla Refreeja već tad sugerira da je ne zanima folk-etno karijera. S drugim albumom, crossoverom “El Mal Querer” (Sony, 2018.) diplomira i izvrće flamenco. Pjesme nastaju po uzoru na poglavlja iz srednjovjekovne romanse, dok megasingl “Malamente” pljesak miješa s popom i elektronikom, izbacujući akustičnu gitaru i uvodeći rap višeglasje u visoke vokalne dionice. Počinje i poigravanje s ikonografijom te vizualnim pripovijedanjem u spotovima.

Sad već solidan međunarodni uspjeh prati osam Latino Grammyja, Billboardovo priznanje za rastuću zvijezdu i prva nominacija u povijesti Grammyja za novog izvođača, a da nije s engleskog govornog područja. Te 2020. nagradu uzima Billie Eilish, od koje će sve do izlaska novog albuma “Motomami” (Columbia, 2022.) preuzimati strategiju puštanja i zarađivanja na singlovima bez da ih poslije uvrsti na album. Jedna od takvih megauspješnica sigurno je “A Palé”. Nižu se dueti sa svim živima, poznatim i nepoznatim izvođačima, čineći pop industriju teško uhvatljivom običnom smrtniku otkad je proglašena smrt konceptualnog albuma. “Lo Vas A Olvidar”, koji snima baš s Eilish, jedna je od tipično marketinški promišljenih suradnji za koje nam je jasno zašto funkcioniraju (jer su u seriji “Euforija”), no bez kapitalističke voćarice ostaje mutan odgovor tko i što dobiva od takvih kupaža. S “Motomamijem” Rosalía u kolažiranju stilova i upijanju svih žanrova ide korak dalje. U vrtuljku od 42 minute, ovisno o trenutačnom raspoloženju, stvari se odvijaju jako sporo ili brzo, ali nipošto dosadno. Izmjenjuju se jazz, bachata, karipski zvukovi, trap, autotune, sampleovi od bogzna kud (tu su i TikTok, ali bogme i Kate Bush), dramatični prijelazi jer izvođačici obrat sam po sebi ne znači ništa ako ga ne začini još jednim. Na sve to još su nalijepljene japanska i korejska kultura. Stoga ne iznenađuje njezina izjava kako je peglanje zvuka ne zanima, htjela je snimiti stvari koje prije nije čula. Da bi se to ludilo doživjelo u punini, ključan je nimalo slučajan redoslijed. Koliko singl poput “La Fame” s Weekndom može zvučati ziheraški, toliko je puniji kad prije njega slušamo požudni midtempo reggaeton “Candy”, a poslije flamenco feministički “Bulerías” u kojem će odati almodóvarovski počast uzorima: “Que Dios bendiga a Pastor y Mercè; A la Lil’ Kim, a Tego y a M.I.A.; A mi familia y a la libertad”.’ Nema senzualnosti bez mirisa tamjana.

Naglašavanje tenzija sažeto je u dvojnosti samog imena, “moto” kao snaga i “mami” kao ranjivost. Pratimo slavu, romantičnu strast i nju samu tijekom redanja ikonografije motocikla, benzinskih postaja, vrućih hlačica, krvi i hladnog oružja. Eksperimentiranje naglašuju raspršeni producenti od Tainyja, El Guicho (koji je s njom surađivao i na prethodnom albumu), Michaela Uzowurua, Skyja Rompienda do Pharella. U tom paštroću postoje čvrsti temelji. Jazz otvaranje u “Saoku” prekida klavirska solaža, jednostavna “La Combi Versace” s dominikanskom repericom Tokischom u minimalističkom dembowu otkriva drsku prpošnost i samopouzdanje, ali i ponovno poigravanje seksualnošću i automobilskom industrijom: “Con la tanga Gucci en una cola de motor; Me llevo todo el mall montao’ en un camión”. Najlošiji moment albuma je iritantni reggaeton “Chicken Teriyaki”, koji piše s partnerom, suludo popularnim u latino svijetu, Rauwom Alejandrom. Slava je tu kao i u “La Fami” zatvor, iako manje introspektivan, obojen šalama i humorom. Nešto lošija je i prividno provokativna “Hentai”, koja podsjeća na zamornu kršćansku erotiku Katy Perry. Aluzija na porno anime u visokim tonovima na zelenim livadama opjevava žudnju i fetiše te možda zbunjuje tinejdžerske fanove. Rosalía voli disonance. Latino zviždači kažu da voli i prisvajati. Prilično nategnuta tvrdnja u vremenu internetske kakofonije gdje svatko neprestano uzima od svakoga, a Spotifyev vlasnik Daniel Ek mirno izgovara da je umjetničko djelo ionako precijenjeno. U kontekstu građenja novih nišnih pop-zvijezda zanimljiv je i njihov razvoj. Ekonomija stalne pozornosti brižljivo gradi mitomaniju poput manikure u videospotovima. No ona malo toga, baš kao kod Billie Eilish, Olivije Rodrigo i Charli XCX, u tekstovima i promidžbenim materijalima, ostavlja misteriji, iznenađenju, nepredvidivosti. Stavljanje sebe ispod svih mogućih reflektora, cijepanje albuma do atoma, privatnost čine uzaludnim, neutrživim trudom. A upravo je ona jedna od tema koja se unutar tzv. visoke i niske umjetnosti čini izgubljenom utopijom. Njome se zapravo nitko ni ne želi baviti dok striptiz vrti klikove i pare.

Posjeti Express