Kad novu real life krim-sapunicu dostojnu HBO-a počnu uspoređivati sa zemunskim klanom, sve je jasno - skupina nasilnih muškaraca iz male općine na jugoistoku Srijema zauvijek je ugrađena u tkivo mitologije balkanskoga kriminala. Svoje pipke imala je i u Hrvatskoj. Sretko Kalinić Zver podrijetlom je iz sela kraj Obrovca, a devedesetih se borio kao ponosni četnik, navodno pod zapovjedništvom Kapetana Dragana. Na ratištu je upoznao Milorada Ulemeka Legiju, koji mu je bio ulaznica u zemunski klan. Kalinić je odgovoran za dvadesetak okrutnih ubojstava, među kojima je skalpiranje i kuhanje gulaša od tijela svoje žrtve, ne bi li se u klasičnom postjugoslavenskom apsurdu povijesti, bježeći od srpske policije, sakrio u državu protiv koje je ratovao pa je na zagrebačkom Laništu unajmio stan i nastavio u miru, sve do konačnog uhićenja, obavljati prljave poslove. Sadizam Velje Nevolje - Veljka Belivuka - i njegova tima novih mladih mesara s beogradskog asfalta dobro je dokumentiran u srpskim medijima, koji sa strašću meksičkih tabloida sadističke metode bande navijača Partizana uspoređuju upravo s meksičkim narkokartelima. Rezali su glave, živim ljudima vadili oči, sjekli nosove i uši, tijela otapali u kiselini i sve to snimali mobitelima. 

Priča je poznata - radili su što su htjeli jer su imali zaštitu države, za koju su obavljali prljave poslove. Ali kad su državi postali veći teret nego alat, ponovilo se ono što se ponavljalo od početka devedesetih - država je hladno okrenula sklopku i ugasila ih, istom brzinom kojom ih je stvorila. Uz sve što su im natovarili na leđa, Veljine Principe optužuju i za potencijalno pretvaranje Vučića u novog Đinđića. “Šok saznanje - ista puška iz koje je ubijen Đinđić! Nevoljini vojnici krvoločniji i po broju ubistava gori od Zemunskog klana” naslov je teksta sa Srbijadanas.com, koji govori o zaplijeni puške Hekler & Koch G3, iste one kojom je 12. ožujka 2003. ubijen srpski premijer Zoran Đinđić. Policija je pušku pronašla u tajnim Nevoljinim “štekovima”. 

Kad vam u Srbiji za nekoga kažu da je “debeovac”, to nipošto nije kompliment. Služba državne bezbednosti, nasljednica ozloglašene jugoslovenske Udbe, postojala je do početka novog milenija, kad je preimenovana u BIA - Bezbednosno-informativnu agenciju. Ali opći konsenzus kaže da se unatoč promjeni imena ništa bitno nije previše promijenilo - organizacija nikad nije doživjela ozbiljniju reformu. Zadnja osoba koja je navodno pokušala dirnuti o osinje gnijezdo DB-a bio je upravo Đinđić. Poslana je jasna poruka. DB zbog toga utjelovljuje tzv. državnu mafiju, svojevrsnu “vrhovnu mafiju”, čiji su ulični asfaltni klanovi klošara i kumova, sve te silne mreže reketara, svodnika i narkotrgovaca, zapravo podređene krovnom kriminalu u organizaciji i kontroli države. 

Niti jedno visokoprofilno ubojstvo, od novinara Slavka Ćuruvije i partijskog političara Ivana Stambolića do Zorana Đinđića, nije moglo proći bez blagoslova i kontrole barem dijela DB-a. Samo je pitanje kakve su se igre prijestolja u tom trenutku održavale i tko je bio favorit u utrci za privremeni tron, a tko je bio osuđen na dekapitaciju i popišan u bazenu. Doslovno - jedna od najpamtljivih scena u prvoj epizodi srpskog TV serijala “Klan” upravo je ona u kojoj dva glavna antijunaka završe u bazenu lokalnog narkobossa, koji im pišanjem po glavi sačuva život. Pišanje je u ovom slučaju i neka vrsta mafijaškoga krštenja, jer nakon simboličkog urina u kosi, popišani kreću u svoju transformaciju, skok s puta uličnih klošara koji preživljavaju krađom automobila u ešalon pa onda i vrhušku srpskog organiziranoga kriminala. Jedinice za specijalne operacije MUP-a Srbije, Legijine Crvene beretke, koje su od 1998. do 2002. bile pod DB-om, djelovale su doslovno kao najsnažniji mišić zemunskoga klana. Nakon što su posijali smrt u Hrvatskoj i na Kosovu, dobro trenirani i s amenom države sudjelovali su u ubojstvima Stambolića i Đinđića. Crvene beretke u “Klanu” nose crne fantomke na glavi pa vojničkim vještinama čiste i pripremaju teren za kriminalce, usput grickajući svoj dio kolača. Sâm Legija u seriji je utjelovljen u ćelavom nasmiješenom nabildanku po imenu Francuz. Legiju, pardon, Francuza, glumi Dejan Karlečik, koji se pametno ogradio od povlačenja paralela između televizijske fikcije i povijesti: “Mogu razumjeti publiku koja stvara svoje aluzije. Ovi likovi su plod fikcije. Ja se nijednog trenutka nisam vodio time da glumim tog čovjeka nego sam s redateljem i cijelom ekipom kroz scenarij stvarao lik. Prije svega, mislim da Legija nije jedini koji je bio kriminalizirani zapovjednik neke policijske formacije u našoj suvremenoj povijesti.

Francuz je vrlo cijenjen u tim policijskim krugovima, a bavi se i djelatnostima s druge strane zakona. Ne mora biti aluzija na njega, niti na bilo koga. Radnja se odvija u sadašnjosti i nijednog trenutka nismo htjeli raditi heroje od njih”. “Klan” tako nije serija o zemunskom klanu, iako jest serija o zemunskom klanu. Tekst na kraju svake epizode savršeno objašnjava situaciju: “Zasnovano na nestvarnim likovima i neistinitim  događajima. Svaka različitost je namjerna”. Koncipirana je kao “serija pod ključem”, dakle dovoljno “zaključana” da izbjegne sudske službe i ozbiljnije probleme, a zauzvrat dobije priliku kreativno se osloboditi, otključati i skinuti okove faktografije pa odstupiti od stvarnosti tamo gdje je to dramaturški potrebno. Ali hajde da se ne pravimo glupi: svakom tko je upoznat s krvavim kabareom beogradskoga kriminala jasno je u čiji je komad mračnog svijeta zapravo zakoračila. Ova autentična srpska verzija talijanske “Gomore” prodavala se i s pametnim marketinškim trikom, tj. najavljivala kao “serija s Arkanom”. 

Ali Željko Ražnatović Arkan, koji u “Klanu” nosi “kodno ime” Tigar, pojavljuje se samo u prvoj epizodi prve sezone, kao dio spektakularnog malog trilera na samom počeku. Za razliku od stvarnosti, u kojoj je još jedan ratni zločinac i kriminalac završio izrešetan malokalibarskim oružjem, na televiziji su mu smrskali lubanju aparatom za gašenje požara, u sceni koja bi se svidjela i Gasparu Noeu. Usred pucačine pri bijegu ubojica iz hotela pokošena je i novinarka, koja je samo pokušala odraditi intervju s Tigrom - moguće je da se ovdje radi o svojevrsnoj blagoj posveti Maji Pavić, novinarki i Cecinoj kumi na Arkanovu vjenčanju, legendarnom spomeniku megalomanskog balkanskoga kvazisofisticiranog seljakluka. Iako se ubojica Maje Pavić vodi kao nepoznat, pretpostavlja se da je riječ o Voji Raičeviću zvanom Voja Amerikanac, o čijoj se sudbini do danas ništa ne zna. Ono što se zna jest to da je bio vođa klana Amerikanci, poznat kao najveća psihopatska mašina za ubijanje Beograda devedesetih. Priče na ulici kažu da je upravo on 1997. godine ispraznio spremnik Kalašnjikova u automobil Radeta Ćaldovića Ćente, najbližeg suradnika Ljube Zemunca, jednog od “kumova” YU mafije sedamdesetih i osamdesetih, čovjeka koji je stvorio i Arkana i Legiju. Mlada novinarka bila je kolateralna žrtva egzekucije jer je sjedila na suvozačkome mjestu. Ali kako u Beogradu svaka birtija ima svoju verziju istine o svemu i svakome, svaku sličnu informaciju valja uzeti s paketom soli. Kad se ovako pobroje samo neki fragmenti srpskoga kriminalnog bestijarija, jasno je zašto su “gangsterske” teme s “bliskog istoka” toliko atraktivni sadržaj za crne kronike, ali i za audiovizualne medije, prije svega njihov žanrovski output, koji se hrani pričama o antijunacima i ratovima za moć, novac i teritorij. Beogradski asfalt je žanr sam po sebi, a zemunski klan u njemu se našao kao komparativna točka, epizoda koja upozorava na to što se sve može dogoditi kad mafija dobije svoju državu. 

Ludilo srpskog mafijašenja devedesetih briljantno je zarobljeno u klasiku “Vidimo se u čitulji” (1994), dokumentarcu čiji je protagonist i mladi Kristijan Golubović, jedan od preživjelih učenika Ljube Zemunca, a danas superzvijezda reality televizije, slikar, reper, MMA fajter i stroj za stvaranje bajki o vlastitoj prošlosti. Kako je kroz godine otvoreno svojevrsno natjecanje u iznošenju “insajderskih” analiza fenomena zemunskoga klana, tako je i Golubović za Balkan info svojom specifičnom vrstom gangsterske elokvencije iznio vlastito mišljenje: “Jedino što je spajalo Legiju i zemunski klan u početnom kontekstu bilo je to što se Čume financijski odvojio od bande i htio je iskoristiti, da kažem u legalne poslove prljavo zarađeni novac. A Dušan Spasojević nije imao kočnicu. On je imao tu seljačku alavost, da kažem, misleći da sve može trajati vječno. Što nije bio šlif. Jer je bio zanos, dečko se zanio. Znate ona narodna pjesma: ‘Opila me svjetla velikog grada’. I onda nemate kočnicu i morate završiti onako kako su oni završili. Zato ne bih bio grub pa rekao - indijanci zemunskoga klana. To je bila jedna grupa dobro organiziranih i potkovanih ubojica, pljačkaša, otimača, narkodilera. Ljudi koji nisu prezali od nikoga i od ničega, naravno uz blagoslov državnih službi, državnog aparata i cijelog sistema koji je, da ne kažem tolerirao, ali je išao u prilog.” Aleksandar Saša Jovović Jovke, još jedan relikt kriminala devedesetih, za Kurir iznosi radikalniju kritiku pa zemunski klan naziva “elementarnom nepogodom”. Kaže da su u Beograd došli “iz pičke materine”, spavali u automobilima i mijenjali heroin za hranu. “Oni niti su Zemunci niti Beograđani, došli su negdje iz okoline Medveđe i pobili ovdje mnogo momaka koji im ništa nažao nisu učinili nego su im u tom trenutku smetali. Bili su na sve spremni, ali trajali su kao poplava, napravili tešku glupost, pobili mnogo ljudi i onda nestali, kako su došli, tako su otišli, trajali su kratko, ali iza njih je ostala pustoš i ugašeni životi, baš kao velika poplava (...) Oni su jedna bruka Beograda i Zemunci se njih stide.” 

U izoliranoj i međunarodnim sankcijama pokošenoj Srbiji devedesetih više je šansi svakako bilo u Beogradu nego u provinciji. S juga središnje Srbije, iz općine Medveđa, u glavni grad 1993. seli se Dušan Spasojević, bivši nogometaš rođen u selu Retkocer. Mile Luković, Dušanov prijatelj iz susjednog sela Donji Gajtan, pravio mu je društvo na putovanju, nakon što je ostavio posao zatvorskog čuvara u Prištini. Spasojevića su zvali Duća, iako je medijima poznatiji kao Šiptar, po svom kodnom imenu u policijskim dosjeima. Lukovića su zvali Kum. U tipičnom usponu od trnja do zvijezda pa ravno do groblja, krenuli su obijanjem automobila i krađom kasetofona, koje su preprodavali za preživljavanje u pljesnivom stanu, kupnju trenirki i pokoji posjet folkoteci. Kad su krenuli krasti cijele automobile, zamjerili su se dizanjem vozila bez “selekcije”, pa su tako i uhićeni kad su 1995. maznuli automobil ispred vojne bolnice, uz zgražanje “domoljubnog” življa koji ih je optužio da okradaju ranjenike s hrvatskih i bosanskih ratišta. Dvije godine kasnije ostavljaju se automobila pa kreću u ozbiljniju igru: spajaju se sa surčinskim klanom, a mentor im postaje njegov vođa Ljubiša Buha Čume. U seriji Čume je Bubon i glumi ga sjajni Feđa Štukan, a upravo je on taj koji nakon krštenja urinom uposli mladi dvojac, Šoka i Pašu. Aleksandar Dimitrijević kao Šok i Nadim Nezirović kao Paša nemaju gotovo nikakvog ozbiljnijeg prethodnoga glumačkog iskustva, pa je gotovo nevjerojatno koliko su dobro odradili svoje uloge. Šiptar je, dakle, u “Klanu” postao Šok, a Kum nosi nadimak Paša. Nakon što Šok i Paša greškom ukradu VW Bubu Bubonovoj ženi, završe prebijeni i zapišani, ali onda i regrutirani u postrojbu uličnih dilera. U stvarnosti, priča je  - a s obzirom na to da zvuči više kao “film” od snimljene, pitanje je koliko je istinita - išla navodno dijametralno suprotnim tonom: legenda kaže da su se Šiptar i Kum spojili sa surčincima tako što im se pokvario Yugo na ulazu u Surčin, a jedini koji se zaustavio bio je Čume u svojem crnome Mercedesu. Izašao je gospodin u odijelu i šokirao ih kad je takav upicanjen legao ispod Yuga pa im pomogao s alatom u rukama. Prije nego što je postao kralj heroina, Čume je bio limar. Momci mu kasnije dolaze zahvaliti na kućni prag i kreću stvarati povijest podzemlja, polako ali sigurno razvijajući svoj autonomni položaj u kriminalnoj mreži. Ulična inteligencija je odradila svoje pa su Šiptar i Kum brzo počeli kontrolirati tranzit tona teških droga od Turske do Europe. Osim dilanja, biznis su proširili na otmice i otkupninu. Žrtva je bio i sin Lepe Brene.

Obogatili su se i kupili vilu u Šilerovoj ulici u Zemunu, centar carstva koje su pohodili gangsteri, političari i cajke. Monumentalno zdanje okruženo zidovima od sedam metara imalo je vlastiti olimpijski bazen i stolce presvučene dlakom ponija, kao i obaveznu komoru za srednjovjekovna mučenja u podrumu. Šiptar i Kum su vezama s Legijom postali apsolutni vladari Srbije početka novog milenija, ali samo četiri dana nakon raspuštanja Crvenih beretki izgubili su glavno zaleđe i dobili metu na čelo. Policija ih je pronašla i izrešetala. Država kaže da su pružali otpor, a teorija urote da su smaknuti kako bi Đinđićeva vlada prikrila sve svoje prljave veze i dilove, poput angažiranja zemunskoga klana na operaciji uhićenja Slobodana Miloševića. Zemunski klan cijelo je vrijeme operirao pod kišobranom i patronatom surčinskoga klana, što jasno pokazuje i njemu posvećena televizijska epopeja. Surčinski klan bio je jedan od najvećih na ovim prostorima, navodno umiješan i u ubojstvo Ive Pukanića. Ali kad je Čume odlučio, baš kao i svaki inteligentni kriminalac kroz povijest, svoj krvlju zarađeni novac uložiti u legalni biznis, krenuli su obračuni. Zemunski klan pokušava ga smaknuti čak dva puta, jednom u Beogradu i jednom u Istanbulu, sve dok Čume nije ušetao u srpsku ambasadu u Ankari i pokušao svjedočenjem spasiti glavu. Čume je bio prvi svjedok suradnik Specijalnog tužilaštva Srbije u istrazi atentata na Đinđića. Legijina Jedinica i zemunski klan minirali su mu poduzeće za asfaltiranje cesta i dali sve od sebe da ga izbrišu iz postojanja, a 2007. su ga namjeravali ubiti u Sinju na konjičkim utrkama. Ipak, Čume je ne samo strpao Legiju iza rešetaka te poslao Šiptara i Kuma na groblje, nego je i danas od cijele te ekipe ostao jedini živ i na slobodi. Vlasnik je rudnika boksita u Srebrenici, preko firme koju vodi njegov odvjetnik. “Klan” je vrhunac duge karijere Slobodana Skerlića, redatelja koji je obilježio srpske filmske devedesete jednim od atraktivnijih komada niskobudžetnog žanra s društvenom kritičkom oštricom, hibrida kojim se srpska filmska i TV industrija nametnula kao najkomercijalniji kulturni proizvod postjugoslovenskog teritorija. Godinu dana prije Dragojevićevih “Rana” (1998), filma u kojem su Pinki i Švaba simbolizirali beznađe i nihilizam tinejdžerskih snova s mecima utopljenima u testosteron, Skerlić snima “Do koske” (1997), kombinaciju crne komedije, torture porna i platforme za nezaboravne izvedbe dvije velike, tad mlade glumačke zvijezde, Nikole Đurička (Mali) i Nebojše Glogovca (Simke). 

“Do koske” je bio simbolički krik nove generacije zlostavljane ludilom rata i tranzicijskim lopovlukom, priča o dva ambiciozna klinca koji otimaju i muče bivšega gangstera i uglednog poduzetnika. Dvadeset godina kasnije (i svega godinu do dvije nakon režiranja sapunice Jelene Veljače), Skerlić se vraća starim motivima s “Klanom”, koji je i prije emitiranja najavio kao “u osnovi dramu”, ali dramu s “ironijskom distancom u odnosu na vlastite junake, ali i u odnosu na crnobiserno romantiziranje kriminalnog polusvijeta. Ono što je mene, prije svega ostalog, zanimalo jesu mehanizmi koji omogućuju uspon u tome miljeu, kao i uloga policije i politike u tom procesu. Korupcija, dakle.” U razgovoru za srpske Novosti dodatno je objasnio:  “Kriminalni bosovi se mogu razlikovati u koječemu, skrupuloznosti, sreći, krvoločnosti, ali jedno je svima zajedničko: bez podrške struktura, sigurnosnih i političkih, od njihovog bosovanja nema ništa”. Serijalom od osam dijelova, koji će uskoro dobiti svoju drugu, pa i treću sezonu, Skerlić kao scenarist i redatelj uspijeva povezati humor i nasilje, dramu i povijest, sjajne glumce, odličnu kameru, vrhunske lokacije, kostime, retro-estetiku i modernu poetiku u long-form putovanje kroz bračnu ljubav i svađu države i kriminala. “Klan” je ogledalo sadašnjosti gurnuto u drveni okvir prošlosti, vrhunski gangsterski TV ep koji upravo zato što se to ne trudi biti, opušteno postaje “balkanskom” verzijom “Narcosa”, “Gomore” i “ZeroZeroZero”.