Povjesničari hrvatskog filma jednom će otkriti koji su to briljantni umovi i zašto, zaboga, odlučili kako HAVC ne treba financijski podržati dokumentarni film Nenada Puhovskog i Danila Šerbedžije – “Ivo i Čedo”. 

Znanost će, uz čuveni vremenski odmak, uspjeti, valjda, shvatiti način razmišljanja koji je ili, nazovimo ga, domobranski – pa se svaki mogući rizik akontativno minimizira - ili je posljedica specifičnih opijata, pa mu je nedokučivo ostalo da je priča o odvjetniku Čedi Prodanoviću i njegovu najpoznatijem branjeniku, bivšem predsjedniku HDZ-a i hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu, jednostavno toliko dobra, velika i važna da mora biti ispričana.

Nenad Puhovski, dokumentarist i direktor izuzetnog Zagreb Doxa, spada u ljude koji imaju toliko pristojnosti da za sve mogu naći razumijevanje.

Tako je u nedavnom intervjuu t-portalu, uz ostalo, rekao: “Mogu razumjeti da je HAVC u ovom trenutku kad ga se napada sa svih strana oprezan i to poštujem. Užasno je važno da HAVC preživi. 

Drugi problem je vrlo praktične naravi, a to je da nam je potrebna golema količina arhive. Po pravilniku HTV-a, filmovi koje financira HAVC imaju pravo na 70 posto popusta na cijenu arhive. 

Ako ne budemo financirani od HAVC-a, arhivu ćemo morati plaćati 70 posto skuplje“. Za razliku od stručnjaka iz nekakve Hribarove komisije, redatelju Rajku Grliću trebao je, otprilike, jedan TV “Dnevnik” da shvati kako će se pred domaćim sudovima procjenjivati krivnja jedne od najzanimljivijih i najintrigantnijih političkih i javnih ličnosti Hrvatske u ovom dijelu 21. stoljeća. 

Iskoristio je, u najkraćem, poznanstvo s Prodanovićem i prije pet godina je započelo snimanje storije o dvojici ljudi, ali i svima onima, a bilo ih je, hvala na pitanju, koje je naočiti Dalmatinac visokih ambicija i velikih potreba zaveo. 

Nakon što su on, Grlić i mlađi Šerbedžija snimili na desetine sati videomaterijala, rad na filmu prepušten je Nenadu Puhovskom, uz kojega je Danilo Šerbedžija i ostao, ali i Prodanoviću i Jadranki Sloković: oni su, naime, koristili poziciju da bi kamerom bilježili trenutke kojima filmska ekipa nije mogla svjedočiti.

Film o Prodanoviću i Sanaderu jeste, naravno, a kako bi drugačije moglo i biti, priča o njima, o dvojici ljudi čiji su svjetonazori, izbori i uloga u društvu posve različiti, ali je u većoj mjeri priča o jednoj zemlji i mentalitetu njezinih ljudi, kako je to precizno detektirao i odlično opisao Puhovski: “Fascinira me to što su ljudi bili njime fascinirani. Voljele su ga bakice iz nekih starih vremena koje su vidjele čovjeka koji zna nositi odijelo i jesti beštekom, nije bio slika nekog ruralnog ili zapjenjenog nacionalističkog tipa. 

S druge strane, voljeli ili podnosili su ga i ljudi drugačijih svjetonazora. Ono što je tu zanimljivo je da je Sanader u jednom trenutku predstavljao ono što su Hrvati i građani Hrvatske htjeli misliti o sebi.

Intrigira me ta kombinacija građanskog, pristojnog, civiliziranog, kultiviranog s jedne strane i onoga što se, barem po optužnicama, iza toga dešavalo“.

Prve prave mirnodopske hrvatske godine, one dvijetisućite, doktor Ivo Sanader u ovdašnjoj politici, kulturi – to mu je, naime, struka – i, općenito javnom životu nije imao nikakvu ulogu. 

Malo kasnije, uz izdašnu pomoć Branimira Glavaša, osvojio je, bukvalno osvojio, više kao u ratu nego kao na izborima, vlast u HDZ-u, pa krenuo u pohod na onu državnu.

Urlao je s Rive okupljajući oko sebe tipove kakvi su nedavno išli grupno pozdraviti Mirjanu Rakić ustaškim pozdravom, zapjenjeno je prijetio, histerizirao kao da je Karamarko... 

I postao je premijer. E, onda su se na startne pozicije, u zadimljene veteranske klubove i na Thompsonove koncerte, vratili Mirko Čondić i ekipa, Branimir Glavaš je izbačen iz HDZ-a, bageri su počistili ustaške spomenike, premijer je s prijezirom, dakle kako treba, progovorio o NDH-a, “Hristos se rodi” su prestale biti zabranjene riječi, Oliver Frljić je od splitskih cenzora dobio zaštitu iz Zagreba, iz Ureda premijera, koji je stizao, uz ostalo, rješavati stambene probleme sugrađana i kolega one nacionalnosti koja je u desetljeću prije bila poput optužnice.

Da, bio je zavodljiv do one mjere da se sve što se moglo činiti suspektnim zanemarivalo u ime njegovih manira i vanjštine: i kapilarna korupcija, i premijerov vidljivo skupi, preskupi način života, i autokratske metode vladanja, i Tuđmanovska akumulacija moći, i sve što smo polako počeli zaboravljati.

Američki scenarist i filmolog Andrew Horton u knjizi “Likovi, osnova scenarija” citira Johna Forda, redatelja s četiri Oscara za režiju, koji je rekao: “Dajte mi zanimljive likove, njima će se već nešto dogoditi”. 

Ivo Sanader kao da je u hrvatsku stvarnost istrčao iz ove sentence. No nije, on je bio i ostao zbilja stvaran, toliko da, zapravo, na film i ne može drugačije nego kroz insiderski dokumentarac.

To nije trebalo objašnjavati ni Grliću, ni Šerbedžiji, ni Puhovskom, ali je, eto, nekako ostalo nejasno onima što im nisu dali potporu. 

Takvi, očito, ne razumiju kako filma nema od Mesića koji se razvlastio, rasturio vođe vojne hunte i posvetio šarmiranju susjeda, od beskrvnog, principijelno neodlučnog Ivice Račana, Zorana Milanovića - Blaira za siromašne ili, to pogotovo, Tomislava Karamarka, čiji su kapaciteti bili obrnuto proporcionalni izuzetno skromnim mogućnostima i radnim navikama. 

Oni, što da se radi, više vole financirati igrane filmove u kojima izuzetno važnu ulogu igraju vrata, psi laju do iznemoglosti, glumci šute i iz ruke se snima pripremanje punjenih paprika u real timeu.

“Ivo i Čedo” je, međutim, toliko dobra, velika i važna priča da će biti snimljena i prikazana, ma koliko je netko ne htio. 

Istina, ići to sve skupa teže, skuplje i sporije nego što je moglo, ali će ići. I, na kraju, otkriti nam koliko njega, njih točnije, a toliko, pa i više, nas.