Šuti i pjevaj nije za arenu, već za malu sobicu, sebi dovoljnu

Sara Renar ništa ne prepušta slučajnosti pa se tako u art pop albumu ‘Šuti i pjevaj’ isprepliću kazališno iskustvo te odjeci poetske repetitivnosti Ivane Sajko i začudni radiofonijski svjetovi Vedrana Peternela
Vidi originalni članak

Život prije bio je ispresijecan jurećim električnim romobilima, svim tim svirkama i promocijama koje izmiču gotovo jednako brzo poput hrpe obavijesti na društvenim mrežama. Albumi su izlazili često, bivali sve kraći. Vremena nije bilo, a onda je stalo. U prvom redu za živu umjetnost. Stoga ni ne čudi da su se kantautori jednom nogom u mainstreamu poput Sare Renar među prvima nešto glasnije počeli baviti sveopćim ekonomskim i društvenim raspadanjem te i dalje nešto stidljivije vlastitom nutrinom. Renar definitivno posjeduje, kako će ustvrditi Karlo Rafaneli, teatralnost koja odbija ili privlači. Ta je dihotomija prisutna i u promišljeno izabranim singlovima od ukupno njih devet, a riječ je o “Šuti i pjevaj” (tako se ujedno i zove njezin osmomartovski, treći studijski album) i “Kapital” s Playground Hustle. 


Prvi je singl izašao dok je pandemija još bila mlada. Pratio ju je stilizirani videospot u bojama “Los Angelesa” od St. Vincent i koketiranje sa ženskim pokretom preko himničkih, ponavljajućih povika u maniri vježbi iz statistike (“ja nisam bitna”) i retoričkog pitanja (“zašto si do sada šutjela”). Dok se feminizam sedamdesetih u američkom Timeu kitio parolama poput “manje pelena, više Dantea”, tu je sažet u buntu protiv kolektivnog shvaćanja i tipičnog stereotipiziranja bilo ženskog pisma ili instrumenta koji svira. Ako je nekome parolaštvo prvog singla bilo pomalo previše, “Kapital” kao uvjerljivo najlošiji, ali ekonomski najosvješteniji singl na čitavom albumu s teško probavljivim rapom Playground Hustlea: “E sveti kapitale nešto bi te zapitale, ak za sreću sve bi dale, zaš’ za sreću trebam - pare”, pokazuje da se aktivistički zaokret može napraviti u potpuno drukčijem registru, no ne nužno i dobrom.
Stvaralačke razloge Renar propituje u “Držali smo se za ruke” kad recitalom odjekuje “ja nisam pisac, ja nisam pjesnik... ja sam ovdje da nešto kažem”, ali i u “Epilogu”, gdje samosvjesno ustvrđuje da je čovjek ono što pjeva. Spajanje elektronike, loopera i živih instrumenata najmekše se osjeti u klavirskom završetku “U što ti vjeruješ” te puhačkim intermezzima u “Hana je već dugo budna” i “Mlad kao mi”. Ima tu nešto ljubavi, klasne izdaje, angažiranosti, ali i za Renar svojstvene hermetičnosti te distance čak i kad hini emocionalnost pa u jeci odjekuje “tko zna gdje si (...) a vani je opet rat”. Muzički najzanimljivija stvar na albumu sigurno je “Medeja”, čiji tekst odbija, čak i kad proziva okrenutost sebi, no zato kombiniranje snažnih rifova i elektronike potiho zaziva moguće progresivne momente u budućnosti.


Sara Renar ništa ne prepušta slučajnosti pa se tako u art pop, eksperimentalnom albumu “Šuti i pjevaj” isprepliću kazališno iskustvo te odjeci poetske repetitivnosti Ivane Sajko i začudni radiofonijski svjetovi Vedrana Peternela. Ali i ambicija da se snažno, u vlastitom stilu pošalje poruka (iako je ona u slučaju njezina menadžmenta dugo već potpuno promašena). Problem je kad ta poruka, za razliku od Stevena Wilsona, koji u “The Future Bites” (2021.) briljantno izvrće kapitalizam u korist pop rocka, izgubi put do slušatelja zbog nedostatka snage i strasti da bude nešto više od odavno izlizanih pokliča. Nije to glazba za bučne arene, intimni koncert, a ni prozor automobila. Ona je za malenu sobicu. Samo sebi dovoljnu.

Posjeti Express