Nemoguće je vidjeti sve što čuvam u ovome muzeju, odmah na vratima dvorca u Svetom Križu Začretje govori nam Mirna Flögel Mršić (75). Tek nakon dva sata jasno je da je bila u pravu. 

Svaki komad namještaja, figurica, slika na zidu i posuđe - sve ima svoju priču. Vlasnik dvorca Mirnin je sin Janko, koji živi i radi u Londonu, a ona većinu vremena živi tamo. 

"Kad smo kupovali dvorac, stručnjaci su nam rekli da je u izvrsnom stanju. Tek poslije smo shvatili da to nije istina", kaže umirovljena sveučilišna profesorica i znanstvenica. 

Dodaje da su morali popraviti temelje zgrade, krovište, zamijeniti prozore, pa tek onda krenuti u unutarnje uređenje. Potrošili su cijelu ušteđevinu, a do fasade nisu ni došli. Mirna kaže kako se u dvorcu nalazi ostavština njezine obitelji unazad 400 godina, na koju je ponosna.

"Vjerujem da je jako važno poznavati povijest, posebno povijest svoje obitelji", kaže Mirna, koja zna i povijest dvorca za koji se brine. O njemu je napisala knjigu koju je sama izdala. 

"Prvi su vlasnici, tj. graditelji dvorca bili plemićka obitelj Keglević. Kao i većina hrvatskih dvoraca, i ovaj je sagrađen u 18. stoljeću. Petar Keglević posjed je poslije smrti ostavio supruzi Ani Walpurgi, kćeri grofa Janka Draškovića. Mnogi zato dvorac nazivaju Draškovićevom kurijom, a to je pogrešno", kaže Mirna.

Ona se poslije udala za Petera Troilla te je dvorac pripao plemićkoj obitelji Sermage. Oni su kuriju dogradili. 

"U najslavnijem dobu dvorac je bio vrlo raskošan, a najpoznatiji je bio po perivoju i jezeru s donje strane dvorca. Poslije su jezero zapustili", govori nam Mirna i dodaje kako su se na jezeru, na kojemu je još drveni mostić, održavale raskalašene zabave plemića.

Krajem 19. stoljeća dvorac je došao u ruke obitelji Vraniczany- Dobrinović. 

"Nakon što su Mađari višestruko povećali poreze, a to je bilo tijekom vladavine bana Khuena Hedervaryja, hrvatski su plemići uglavnom počeli prodavati svoja imanja. Nisu to mogli više financirati. No oni koji su kolaborirali s Mađarima imali su povlastice. To je bio slučaj s obitelji Vraniczany. Obogatili su se praktički preko noći", govori Mirna. 

I prije početka Prvog svjetskog rata ostali su bez svega. 

"Otišli su u Monte Carlo i u mondenim kockarnicama sve su izgubili. U trenu su prokockali nekoliko stoljeća bogatstva hrvatskog plemstva, i to zbog obijesti", kaže nam vlasnica dvorca. 

Nakon smrti supruga 1936. godine Franjica Vraniczany morala je prodati dvorac. Kuriju je preuzela općina te je tamo onda bila osnovna škola, kino, dom kulture, vojni zatvor... Zgrada je propadala, dok je 2001. godine nije kupio Mirnin sin Janko. 

"Prodao je svoju tvrtku inozemnim vlasnicima i htio je kupiti vikendicu na moru. No moj prijatelj slikar Ivan Lovrenčić, rođeni Svetokrižanin, nagovorio nas je da kupimo dvorac", kaže nam Mirna, inače umirovljena sveučilišna profesorica. 

Veći dio vremena provodi u Svetom Križu Začretje, ali na kraće periode ide i u Zagreb.

"Bila sam stipendistica, a poslije i predavačica koledža John Hopkins u SAD-u, ali sad sam uglavnom čistačica i vrtlarica", govori nam Mirna koja sama brine o unutrašnjosti dvorca, ali i o cijelom imanju koje ima oko 2700 četvornih metara. 

Unutrašnjost dvorca prepuna je stilskog namještaja koji je uglavnom naslijedila. Na zidovima su slike Ivana Rabuzina, Slavka Kopača, Dragana Melkusa, Ljube Ivančića, Ivana Lovrenčića, Slavka Šohaja, Josipa Biffela, Zlatka Šulentića... 

Na stilskim regalima i ormarima su skulpture Vanje Radauša i Oscara Nemona te izrazito cijenjena mađarska ukrasna i uporabna secesijska te nevjerojatno raskošna keramika Zsolnay.

"Moji su to čuvali i znali čuvati. Ja sam to naslijedila i žao mi je da sve nije u nekom širem krugu ostalo. Moje obitelji više nema, ja sam posljednja koja živi u Hrvatskoj, a za moje sinove mjesta u ovoj zemlji nema. Obojica rade u Velikoj Britaniji", kaže Mirna. 

Posebno je ponosna na veliku kolekciju slika njezina prijatelja Slavka Kopača.

"Kad je živio u Parizu, htio je zagrebačkoj Modernoj galeriji pokloniti većinu svojih djela. No iz političkih razloga oni su ga 70-ih godina prošlog stoljeća odbili. On je bio moj bliski prijatelj i uvijek sam bila uz njega. Kad je iz Pariza dolazio u Zagreb, uvijek bi prespavao u našem stanu. Moderna galerija ga je odbila kad je on već poslao slike prema Zagrebu. Plakao mi je na telefon, pa sam mu rekla da ne brine i da ću ja uzeti sve što je poslao. Zato ga sad imam kao u priči", smije se Mirna te počinje recitirati Kopačevu pjesmu “Ti si vrijeme”, koju je napisao za nju. 

Na zidu je i njegova slika posvećena Mirni, a pored stoji skupltura koju je Kopač izradio za njezina sina. Dok pokušavamo zapamtiti svaku priču, Mirna u jednom od dvadeset salona u svojem dvorcu odjednom sjeda za klavir i počinje svirati Beethovenovu “Za Elizu”. 

Istodobno nam objašnjava kako je riječ o antiknom klaviru Ibach. Takav mehanički tip glasovira proizvodili su do prije nekoliko godina još samo u Sjedinjenim Američkim Državama.

"Ovo je svjetski raritet", objašnjava profesorica dok nastavlja pričati o svojim precima koji su joj iznimno važni u životu. 

Na njihovu ostavštinu pazi i svima koji žele slušati priča o njima. 

"Silno sam ponosna na to što sam donijela svoje gene u ovaj prostor. Puno je životnog iskustva i umjetnosti ovdje", rekla nam je. 

Jedan od članova njezine obitelji bio je poznati pjesnik Dobriša Cesarić. On je bio Mirnin stric. Da ga je obožavala, jasno je po tome što je mlađeg sina nazvala upravo po njemu. No kad o njemu govori, vidi se da ga je iznimno cijenila. 

"Bio je predivan čovjek. Nije znao povisiti glas ni na koga i u svakome je vidio nešto dobro. No politika je njegovu poeziju svela na ‘Slap’, a imao je tako strastvenih domoljubnih pjesama za koje nitko ni ne zna", kaže Mirna, koja u svojem dvorcu čuva cijelu Cesarićevu ostavštinu. 

Pokazuje nam uvezenu zbirku dječjih pjesmica njezina strica koje nikad nisu objavljene. 

"Pjesmice su uglazbljene, ali nitko ih nikad nije pjevao", tužno nam govori Mirna. 

Nastavlja o nepoznatim detaljima života njezina strica. 

"Cesarić je uveo Dragutina Tadijanovića u svijet pjesništva, no ovaj je bio ljubomoran. U to je vrijeme Cesarić bio jako popularan, a i Tadijanović je to htio. Planirao ga je zato izbaciti iz JAZU kako bi mogao nametnuti svoj stil pjesama i postati popularniji od Cesarića", govori nam Mirna.

U raskošnoj knjižnici mnoštvo je raritetnih knjiga. Među njima se izdvajaju svesci priručnika “Prudentia aeconomica” koji su tiskani početkom 18. stoljeća. 

Riječ je o uputama za održavanje kućanstava koje je imala svaka plemićka kuća. 

"Bili su nevjerojatno precizni. Pogledajte, imaju detaljne izračune o tome koliko vode se troši godišnje, koliko na hranu, sve je navedeno", govori nam Mirna dok prelistavamo dragocjenu knjižicu. 

Hvali i prijašnje vlasnike dvorca, odnosno gospodarice, jer je svaka od njih dobila odličje Sternkreuz, odnosno Križ zvijezde. 

"Carica Eleonora počela ih je dodjeljivati 1678. godine za uzorne velikašice koje promiču skromno upravljanje gospodarstvima. I ja se trudim da ga zaslužim, no to i nije teško jer živim od svoje profesorske mirovine", rekla nam je Mirna.

Profesorica u knjižnici čuva i dva nekrologa s kraja 18. stoljeća, jedan napisan u povodu smrti Friedricha Velikog iz 1786. godine te u povodu smrti cara Josipa II. iz 1790. godine. 

Na zidovima dvorca naišli smo i na slavnu flamansku tapiseriju te nekoliko baroknih škrinja bogato ukrašenog i izrezbarenog drva. Čuva se i nekoliko antiknih radnih stolova, kao što je onaj bivšeg varaždinskog župana i narodnjaka Ognjeslava Utješinovića. 

U salonu pored knjižnice dolazimo do regala s antiknim staklom i ukrašenim čašama. Neke od njih su djelo pjesnika Zvonka Milkovića. Uz njih su dvije male čaše oslikane s jedne strane šahovnicom s krunom, a druge strane natpisom “Živila domovina”. 

Pitam profesoricu odakle potječu te ukrasne čaše, a ona mi odgovara vrlo mirno, kao da je riječ o svakodnevnom predmetu. 

"Ma, to je Ante Starčević dijelio svima na osnivanju svoje stranke u Zagrebu. Ne sjećam se točno tko je od mojih bio tamo, ali to je naslijeđe moje obitelji", kaže. 

Starčević je Hrvatsku stranku prava osnovao u Zagrebu 1861. godine. U istoj se sobi nalazi mali drveni stol jedinstven po načinu izrade i dekoracije. 

"Uzorak ruža napravljen je od prirodno obojenog furnira. To je zapravo mozaik", pokazuje nam te dodaje kako je takav način dekoriranja predmeta iznimno rijedak i posebno cijenjen.

Profesorica Mirna Flögel Mršić često posuđuje predmete i umjetnine iz svojeg dvorcamuzeja drugim muzejima i galerijama za izložbe. 

U spomen na njezine pretke, njihovu tradiciju i ostavštinu, Mirna Flögel-Mršić i njezin sin Janko zamislili su da dvorac u Svetom Križu Začretju bude mjesto u kojemu će se promovirati umjetnost, kultura i znanost te gdje će se spajati prošlost i sadašnjost. Nažalost, sami ne mogu. 

"Što se tiče vanjskog uređenja, novca za novu fasadu, postavljanje crijepa i uređenje perivoja nemam. Kredit ne mogu podići jer imam previše godina. Obiteljsku smo ušteđevinu potrošili. Na natječaje Ministarstva kulture smo se javljali, ali svaki put su nam samo poručili da dvorac nije javna potreba u kulturi",  rekla nam je Mirna. 

A dvorac je, napominje, spomenik kulture prve kategorije. 

Profesorica napominje kako želi da dvorac bude što više u upotrebi. Zato često organizira glazbene večeri, izložbe, konferencije i slične manifestacije. Dvorac mora živjeti u sadašnjosti kako bismo znali sve o njegovoj - ali i o našoj - prošlosti.