Lisa je nekad bila udana. Imala je dva posla i bila majka petero djece. Taj period svog života naziva normalnim. Danas joj je na umu samo jedna stvar, jedna stvar na koju misli od trenutka kada se probudi: heroin.

Sjedi u kući svog prijatelja i pažljivo odmotava foliju.

"0.2 grama teško, košta deset funti", kaže Lisa, dok su joj oči fokusirane na smeđi prah u foliji.

"Heroin mi je na prvom mjestu, važniji od djece."

U potpunoj tišini odmotava foliju, a potom priprema špricu. Slijedi ubod - teško diše dok si ga ubrizgava u vene.

Trenutak kasnije zatvara oči i na par sekundi je u nekom svom svijetu. To je njezin život. Ista priča svaki dan. Za par sati tražit će još. Otkud joj novac, novinari BBC-a ne pitaju. Tko zna...

Lisa opisuje kako se osjeća bez heroina.

"Bole me noge, tijelo mi se znoji, imam halucinacije, proljev, bolesna sam. Sve što trebam da bi mi bilo bolje je heroin."

Taj očaj ne prestaje. Unatoč tomu što na recept dobiva metadone, koji ovisnicima trebaju pomoći da postanu stabilniji, još uvijek je 'žedna prave droge'. Lisa takav život vodi već 12 godina. Opisuje svoju paniku koju prolazi svako jutro kad se probudi.

"Samo razmišljam gdje ću naći novac za današnju dozu. Heroin kontrolira svaku sekundu mog dana,to je bolest, kao i svaka ovisnost. Na zavodu za zapošljavanje sam rekla ženi da nemam vremena raditi jer je ovisnost posao s punim radnim vremenom. Užas."

Osim ovisnosti prošla je svašta: nasilje, borbu za opstanak, alkoholizam i najgore od svega - gubitak kćeri.

"Izgubila sam najstariju kćer i nikad se nisam posve pomirila s njenom smrti. Ljudi koji me ne znaju ne mogu vjerovati da sam nekad imala normalan život. Ništa ne želim više nego imati taj nekadašnji dosadan život, da se jedno jutro probudim i da sve bude kao nekad."

Kuća u kojoj živi s prijateljima je u neredu, prljavo mjesto s ostacima nepojedene hrane posvuda. Njeni prijatelji se droksaju u kuhinji, neki samo puše travu.

Spremaju se za izlazak, a jedini znak normalnosti u kuću je pas, mali kućni ljubimac koji bezuspješno traži neki znak pažnje.

Lisa nije stalno kod njih. Često mijenja kuće, traži bilo koji slobodan kauč kod nekog prijatelja. Uglavnom živi u Durhamu u Velikoj Britaniji, koji ima najveći broj smrti od predoziranja heroinom.

Smrt zbog heroina

Heroin je droga koje su se najviše bojali osamdesetih godina. Upotreba heroina tada je praktički bila prava epidemija, a reklame na televiziji su upozoravale "Heroin će vas sjebati". Neki danas heroinsku pošast povezuju s filmom Trainspotting, a Engleska nikada ranije nije imala toliko broj umrlih zbog heroina.

U zadnjih pet godina brojke su se udvostručile na cijelom otoku, a 2016. godine u prosjeku je svakih pet sati u Velikoj Britaniji netko umro zbog heroina ili morfija.

Britanska vlada kaže kako su razlozi kompleksni, ali ističu prije svega stare ovisnike o heroinu, koji su tu drogu počeli koristiti osamdesetih i devedesetih. Ti su ovisnici, navode, danas pod velikim rizikom predoziranja nakon više desetljeća drogiranja.

S druge strane, kritičari sustava navode kako je povećan broj smrti od predoziranja heroinom porastao nakon što je vlada liječenje i tretmane odvikavanja prepustila lokalnim zajednicama, koje za to nemaju dovoljno novca.

Sve to je poznato i Lisi, koja spada u tu skupinu dugogodišnjih ovisnika koji imaju preko 40 i 50 godina. Ona je kako kaže, do sada izgubila preko dvadeset prijatelja koji su umrli od predoziranja.

Kriminal zbog heroina

Kako bi financirala svoju naviku Lisa posuđuje novac, ali često i krade. Priznaje da je okorjela kradljivica, ali da je nekad bila spretnija, dok danas više nije tako dobra u krađama.

Zbog krađe, vožnje pod utjecajem droge, posjedovanja droge i sličnih prekršaja do sada je uhićivana više od sto puta. Prema podacima policije, ova kaznena djela najčešće počine ljudi poput Lise - više od trećine, u što su uključene i provale.

Policija kaže da je jednostavno prepozna kada su krađu počinili ovisnici

"Uđemo u opljačkani dom i vidimo da nedostaje frižider, pećnica i perilica, koja je bila gotovo nova. Sva bijela tehnika iz kuhinje je ukradena, a ništa drugo nisu ni taknuli. Iz frižidera su izvadili sve što se može razbiti, poput jaja i samo su sve isključili iz struje i iznijeli kroz stražnji ulaz u kuću", priča policajac.

Nema ovisnika koji ne ponovi jedno od ovih kaznenih djela, tako da ih policija već poznaje. Policija ističe kako se ponekad drogiraju u provaljenim domovima, prije nego iznesu stvari koje namjeravaju ukrasti. Ukratko, veći broj ovisnika povećava i broj kaznenih djela.

Nastavak na sljedećoj stranici.

Ovisnicima nabavljanje heroina ne predstavlja neki problem, isto im je kao da odu u neki dućan. Ono što je malo teže je kako doći do novca. Heroin u Veliku Britaniju dolazi uglavnom iz Afganistana i sve je čišći. 

Proizvodnja opijuma u Afganistanu je prošle godine porasla za nevjerojatnih 43 posto.

Heroin koji se do 2010. godine prodavao po ulicama bio je vrlo niske kvalitete i miješao se sa svačim, uglavnom paracetamolima i kafetinom. Do 2014. godine heroin je imao i do 40 posto čistoće, dok je danas ta brojka čak 60 posto. Zbog svega toga stari su ovisnici pod sve većim rizikom predoziranja, a načini kako suzbiti zlouporabu droga sve su neefikasniji.

Kako to rade Švicarci?

U jednoj maloj uličici u Ženevi nalazi se neugledna zgrada. Chantal ulazi i ide prema recepciji. U ovu je zgradu ušla na stotine puta. Ovisnica je već 30 godina, ima 53 godine, a tu dolazi kako bi dobila heroin. Zaustavlja se na recepciji kako bi malo popričala s medicinskom sestrom. Ona je pita kako je, a chantal potom nastavlja hodati niz hodnik.

Na zidu su obješene plastične čašice u raznim bojama, a na svakoj piše nečije ime: Mario, Michel, Helene, Alfred... I Chantal. U čašici se nalazi sve što joj treba kako bi si složila dnevnu dozu heroina. Sve se odvija pod budnim okom medicinske sestre.

Ona joj je zapravo podrška dok Chantal sjeda i traži mjesto na nozi gdje će se ubosti, jer na ruci više nema mjesta. 

Svaki pacijent u ovoj klinici dobiva svoju dozu, a uvijek mogu reći da im treba manje ili više, ovisno o tome kako se osjećaju.

Prva klinika za podršku ovisnicima o heroinu u Švicarskoj je otvorena 1994. godine. Prvenstveno su posvećene višegodišnjim ovisinicima koji su probali sve moguće oblike liječenja, ali nisu uspjeli. Filozofija klinike je da je ovisnost bolest koju treba liječiti.

Chantal je heroin prvi put probala kada je imala 20 godina.

"Najgore mi je gledati ljude koje volim kako zbog mene pate. Gledaju me kako se uništavam. Ali, to je bio moj izbor. Moja majka mi puno pomaže, ne samo novčano, već na sve moguće načine", rekla je Chantal.

Njezina kćer ima samo deset godina i ne zna da joj je majka ovisnica. Živi s ocem, što je i bolje jer je Chantal bila nekoliko puta blizu smrti zbog predoziranja.

"Jednom su mislili da sam umrla, čak su i mojoj majci javili", rekla je.