Čim je zazvonio telefon, znao sam da se radi o Danijelu, zapravo sam u tom trenutku pomislio na njega. Danijel je bio moj prijatelj iz rata. 

Tamo smo se upoznali, iako smo rođeni i živjeli do rata u istom gradu. Čak smo rođeni isti dan. Doduše, naš grad je velik, tako da je to normalno. Danijel je nepokretan. Ima invalidska kolica kojima nije zadovoljan. 

Morao je sam, rukama, okretati kotače i tako ih pomjerati, kao u filmovima. Htio je neka bolja, s akumulatorom. Obećali su mu ih još poodavno, međutim nešto je s tim kolicima zapinjalo. 

U zimu 1992. ranjen je gelerima srpske granate i bio je u jednom trenutku dobro, počeo se oporavljati, hodati, dok mu se nije pokrenuo geler uz kralježnicu koji mu liječnici prilikom operacije nisu smjeli ukloniti, i Danijel je završio u kolicima.

Jednom mi je pokazao rendgensku snimku fatalnog gelera iz vremena dok se nije pokrenuo. Bilo je tu još gelera i taj je bio naknadno zaokružen narančastim markerom. Podsjećao je na odsječeni dio nokta.

“Hej!” rekao je Danijel. “Hoćemo li im to jebat mater!?”

Znao sam da misli na Srbe.

“Kako misliš?”

“Dobio si poziv?”

“Jesam.”

Nisam znao kako je Danijel doznao za to. Tisuće nas je dobilo vojne pozive. Rat je trajao više od četiri godine. Bio je ćudljiv. Rasplamsao bi se u jednom trenutku, pa prestao, kao kiša, a posljednjih godinu-dvije trajala je pat pozicija. Sve dok nismo dobili pozive. 

Javili smo se i rekli su nam da se ne udaljavamo od kuća. I kako nikome ne smijemo o tome pričati. Spominjali su zatvor i visoko novčane kazne za svakoga tko o tome bude pričao, kako će se to smatrati činom izdaje. 

Ni sami nismo znali što se događa, iako smo pretpostavljali. Ipak, Danijel je to nekako saznao.

Danijel mi je koncem 1991., na Staru godinu, spasio život. Barem on tako tvrdi. Ja mislim da to nije točno, ali, eto, pretvaram se da je to u redu. Sjećam se eksplozije tenkovske granate koja je pala negdje u blizini. I šoka. 

Zapravo se šoka najbolje sjećam. Danijel je tvrdio da nas je oborio na zemlju kada je čuo zvižduk granate. Da se bacio na mene i obojicu nas oborio. Ja nisam čuo zvižduk. Uvjeren sam da ga nije bilo. Znam da smo obojica poslije toga dugo tu ležali, u šoku, i da je zemlja mirisala na raspalo lišće, iako je bila smrzla i tvrda kao kost. 

Pretpostavljam da nas je eksplozija bacila na tlo, a ne Danijel. Početkom 1994. na svoj sam zahtjev demobiliziran. Kako se kod nas rat primirio, prije toga odlazili smo povremeno u Bosnu i Hercegovinu, boriti se. 

Tamo su naši, Hrvati, ratovali s Muslimanima i Srbima. Ponekad s jednima, ponekad s drugima, a ponekad i s jednima i drugima istovremeno. 

Tamo je ratovao svatko protiv svakoga, kao u nekoj krvavoj nogometnoj ligi. Otkako sam demobiliziran, ja i moja supruga Branka dva puta mjesečno odlazimo kod Danijela i Sanje, njegove supruge. Sanja je bila šutljiva, ispijena žena. 

Bilo je u njoj nešto tužno. Veselila se našim dolascima. Vjerojatno zbog Danijela, bilo je, pretpostavljam, naporno živjeti s njim. 

Postao je težak, pretežak, što je, opet, na svoj način u redu. Trebalo se samo zamisliti u njegovoj koži. Sve ga je ljutilo: kiša, snijeg, Dinamovi porazi, Dinamove pobjede, sunce, ljeto, psi lutalice, mraz... 

Pogotovo su ga ljutili Srbi. Njih je zapravo mrzio. Iako ne mrzim nikoga, shvaćao sam Danijelovu mržnju: zbog Srba je završio u kolicima.

“Dođite večeras kod mene, ti i Branka. Imam nešto za tebe. Obavezno dođite!” rekao je.

“Doći ćemo”, rekao sam.

Ne znam zašto sam mu obećao. Mogao sam pronaći bilo kakvu izliku. Kako se, na primjer, ne smijemo udaljavati od kuća, jer nas u svakom trenutku mogu pozvati. I tako, sjeli smo u automobil i krenuli Danijelovoj kući. Usput smo na jednoj benzinskoj crpki kupili dvije boce jeftinog crnog vina. 

Danijel je živio u predgrađu, u novoizgrađenoj obiteljskoj kući koja je bila prilagođena invalidima, imala je posebne ulazne rampe i vrata bez pragova. Kuća nije bila ožbukana. 

Sanja nam je jednom rekla kako to planiraju uraditi sljedeće ljeto. Branka je bila ljuta na mene. Nije joj se išlo. Pogotovo stoga jer smo šest dana ranije bili kod njih. 

Ta večer je ružno završila. Pili smo domaću žlahtinu i razgovarali o ratu. A onda je Danijel u jednom trenutku razbio bocu vina. Sanja je nešto rekla, nevezano za dotadašnji razgovor, htjela je da pričamo o nečemu drugom, i Danijela je to naljutilo.

“Spasio mi je život”, rekao sam.

“Svejedno”, rekla je ona. “Žao mi je Sanje. Samo zbog nje pristajem na ove gluposti.”

Branki nikada nisam ispričao što se tada dogodilo. Ona je vjerovala u to da mi je Danijel spasio život. U par navrata htio sam joj reći istinu. Međutim, bilo me je stid. Postojalo je još nešto: nakon tri i pol godine počeo sam i sam pomalo vjerovati u to.

Popili smo obje boce vina koje smo ja i Branka donijeli. Uz vino smo jeli paški sir. Sanja je bila s Paga i uvijek su u kući imali paškog sira. Otac joj ga je redovito slao autobusom. Pili smo svi. Spremali smo se krenuti i tada je Danijel spomenuo dar. Dao mi je tri metka.

“Ovo je za tebe”, rekao je. “Ispali ih u moje ime. Al u metu.”

Vidio sam mu suze u očima. Bilo je dozlaboga ružno i patetično. Branka je u nelagodi gledala kroz prozor. Nisam joj vidio lice, ali sam pretpostavljao da je bijesna, dok je Sanja zbunjeno gledala u pod. Bilo joj je neugodno.

“Zašto tri?” rekao sam.

“Trojstvo”, rekao je. “Sveto Trojstvo.”

Mislio sam kako se šali. Međutim, bio je smrtno ozbiljan. A uz to, Danijel se nikada nije šalio.

Uzeo sam metke, stavio ih u džep, a zatim smo izišli.

“To je bolesno”, rekla mi je Branka kasnije, u automobilu.

Klimnuo sam glavom.

“Da, bolesno je”, rekao sam.

Dva dana kasnije javio sam se u najbližu vojarnu. Dugo sam, prije toga, razmišljao o Danijelovim mecima, što da radim s njima. 

Ipak, ponio sam ih sa sobom. Bio je početak kolovoza. Jedno jutro su nam podijelili oružje, uniforme i strpali u transportne kamione, kao krumpire. 

Vozili smo se više sati. Na prikolice su bile navučene cerade i nismo vidjeli kamo nas voze. Prenoćili smo u napuštenoj tvornici koja je zaudarala na katran. Sljedeće jutro počele su borbe, a već dan nakon toga imali smo dvojicu mrtvih. 

Naletjeli su na minu koja je bila postavljena pored puta. Išli su rubom ceste i naletjeli na nju. To su bile posebne mine. Zvali smo ih krajputašicama. 

Iste smo i mi postavljali prvih dana rata, kada smo se povlačili. A to se često događalo. Krajputašice su čin bolesnog očaja. Onda, početkom rata, našega, a sada srpskog. 

Prenoćili smo na otvorenom. U blizini je bila samo jedna kuća koja je gorjela. Desetak metara dalje od kuće bio je bunar. Otac mi je jednom pričao kako se njegov otac, moj djed, u mladosti bavio kopanjem bunara. Otada sam ih volio promatrati, kad god sam bio u prilici. 

A to se nije često događalo. Otišao sam do bunara, izvukao kantu vode i napio se. Bila je hladna i imala je metalni okus kante. Spustio sam, potom, kantu u bunar.

Pustio sam je da slobodno pada u dubinu. Zatim sam se naslonio na ivicu bunara i buljio u mrak. Lice mi se zažarilo od vreline koju je isijavala zapaljena kuća, dok je iz grotla bunara izbijala svježina. 

Na trenutke bi mi se učinilo da u dubokom mraku vidim ljeskanje vode. Razmišljao sam o poginulim suborcima. Iako sam ih upoznao dan-dva ranije, svejedno sam razmišljao o njima. 

U jednom sam trenutku izvadio Danijelove metke iz džepa i promatrao ih. Kao da su po nečemu posebni. A nisu bili. 

Osim što su čahure oksidirale i potamnile. Danijelu su ti meci vjerojatno ostali iz rata. Ljudi su tada voljeli oružje, metke, noževe, uniforme... 

Nismo tada razmišljali o automobilima, na primjer. Zatim sam bacio metke u bunar, jedan po jedan. Sačekao bih da jedan bućne u vodu, a zatim bacao drugi. I tako sva tri.

Ubrzo je bilo gotovo, pet-šest dana kasnije. Sjedili smo pored neke rijeke i čekali autobuse da dođu po nas. Vraćali smo se kućama. Bilo nam je svima pomalo žao. 

Osim one dvojice, drugoga dana, nismo imali više poginulih. Razmišljao sam o tome, o tom bolesnom žalu. Rat se na neki način uvuče čovjeku pod kožu. To je i jedan vid slobode. Možeš nekažnjeno ubijati. 

Postoji li viši stupanj slobode? Sjedili smo, pušili i promatrali zarobljenike koje je Vojna policija sprovodila u obližnju tvornicu koja je bila sabirni centar.

Prije rata ta tvornica proizvodila je ploče od iverice. Srbi su bili u rasulu i dovodili su ih odasvud. Naišla su dvojica vojnika koji su ispred sebe vodili trojicu srpskih zarobljenika.

Držali su puške uperene u njihova leđa. Išli su prema tvornici. Zarobljenici su bili mladi, gotovo djeca, imali su dvadesetak godina. Bili su prestrašeni. 

Kao da ih vode na pogubljenje. Sjetio sam se Danijelovih metaka. Razmišljao sam kako pucam u mladiće, u prvog, pa u drugog i konačno, u trećeg. 

U ime Oca, Sina i Duha Svetoga. Sjetio sam se, zatim, one dvojice poginulih, i nekako mi to u tom trenutku nije izgledalo toliko bolesno, kao onu večer kada je Danijel spomenuo Sveto Trojstvo.