"Prate me i prisluškuju, presreću moju poštu i osjećam njihovu prisutnost". To su riječi s kojima je tada 59-godišnji pisac Ernest Hemingway dočekao prijatelje, novinara i pisca Aarona Edwarda Hotchnera, te lovačkog druga Forresta “Duke” MacMullena, na vratima svog doma u mjestu Ketchum u Idahu.

Njegovi su dugogodišnji prijatelji bili šokirani paranojom koja je proganjala pisca. Žalosno su zaključili kako je u pitanju starost, alkohol ili prebujna mašta.

Hemingway je pak decidirano tvrdio kako ga proganjaju i slijede agenti američkog FBI-ja, te da je to jedan od razloga zašto je napustio Kubu.

Njegova supruga Mary bila je, pričao je Hotchner kasnije, izrazito zabrinuta. Nije znala kako se nositi s suprugovom paranojom i strahovima. Dok su sjedili na večeri Hemingway ih je uvjerava kako su dvojica muškaraca za susjednim stolom agenti, a od lova i avanture nije bilo ništa jer se pisac nije mogao sabrati.

Krajem tog mjeseca odveden je u psihijatrijsku bolnicu u Rochesteru u Minnesoti gdje je podvrgnut 11 tura elektrošokova koji mu, naravno, uopće nisu pomogli s psihičkom rastrojenošću već su mu samo dodatno odmogli i narušili njegovo krhko stanje.

Niti dvije godine od te posjete Hemingway je u kući u Idahu počinio samoubojstvo sa svojom najdražom sačmaricom. U Ketchumu je i pokopan iako je tijekom života živio u Chicagu, Kanadi, Parizu, Španjolskoj, u Havani i često putovao po Africi.

"Morile su ga dvije stvari. Prva, za koju sam mislio da je mnogo važnija, jest to da je Ernest mislio da više nije u stanju stvarati remek-djela kao nekad. Bojao se da ga je pojeo zub vremena. Drugi razlog je ta njegova prokleta paranoja", rekao je dugo nakon piščeve smrti Hotchner koji je i napisao njegovu biografiju "Papa Hemingway".

Time je htio ukloniti sve tračeve da se veliki avanturist i mačo muškarac ubio radi problema u braku, dijagnoze raka (koje nije bilo) ili novčanih problema.

"Sportaši, bili to matadori ili igrači bejzbola, u jednom trenutku odu u mirovinu, i nitko ih ne preispituje. No kako da pisac ode u mirovinu. Kako će netko prihvatiti da su i moje "noge" otišle, a da su refleksi mrtvi. Gdje god da idem, čujem uvijek isto pitanje, a to je pitanje o tome na čemu radim i što pišem", rekao je Nobelovac koji je svijet zadužio naslovima "Kome zvono zvoni", "Sunce se ponovo rađa", "Zbogom oružje" i "Starac i more".

No, 22 godine nakon smrti velikog pisca profesor engleskog jezika sa sveučilišta u Koloradu, Jeffrey Meyers, tražio je pristup dosjeu o Hemingwayu koji je nastao upravo u FBI-ju.

Čak 124 stranice govore o tajni, piše Vintage News, koju Hemingway nije otkrio niti jednom prijatelju, a možda niti supruzi s kojom je bio u braku od 1946. godine.

Tijekom Drugog svjetskog rata dok je Hemingway bio na Kubi, zajedno s američkim ambasadorom u Havani, Spruille Bradenom, skovao je plan da drži na oku španjolske građane s prebivalištem na Kubi koji su imali kontakte i veze s fašističkom vlasti Španjolske.

Pisac, koji je bio uvjereni antifašist imao je, tvrdi dosje, razloga vjerovati da je njihov zadatak na Kubi bio uvjeriti vođe nacije da se pridruže silama osovine.

Svoju vrlo amatersku špijunsku jedinicu nazvao je "The Crook Factory", a uključivala je malu mrežu špijuna odanih samo njemu koji su pratili Španjolce i sve prijavljivali upravo piscu.

Za svoje "usluge", pisac je dobivao plaću od 1.000 dolara mjesečno i velike količine benzina kojeg je tada, radi rata, bilo teško nabaviti.

Iako ga je ambasador svesrdno pomagao i podržavao neke su ga strukture unutar biroa smatrale komunistom radi njegovog pisanja i antifašističkog sentimenta. Čak je i "veliki šef" Edgar J. Hoover, navodno, bio zainteresiran za sve što se ticalo pisca i naredio je da se nadzor nastavi i nakon što je ugašena špijunska operacija.

Agente koji su ga nadgledali, iako ih Hemingway nikada nije direktno upoznao, nazivao je "Francovom konjicom" i "nacističkim mediokritetima".

Operacija je prekinuta nakon što je Hemingway prijavio da je vidio neprijateljsku podmornicu, no nitko to nije uspio dokazati.

Dosje sugerira da su ga zaista slijedili, nadzirali, prisluškivali mu telefon i čitali poštu, a spominje se i to da su čak prisluškivani telefoni u psihijatrijskoj bolnici gdje je bio hospitaliziran.

"Krivo smo procijenili, svi mi. Bio sam uvjeren da je to bio proizvod mentalne bolesti no čini se da nije baš tako, i da je zaista bio u pravu", rekao je kasnije  Hotchner.

S druge strane, neki agenti CIA-e tvrde kako imaju konkretne dokaze da je pisac bio dvostruki špijun koji je radio i za Sovjete, a to su veze na koje se koncentrirao i Edgar J. Hoover.