"Mislim da neću preživjeti godinu dana, a kamoli još tri godine", priča Aleksander Efrešin, jedan od tisuća zatvorenika na prisilnom radu u istočnoj Ukrajini, na teritoriju pod kontrolom proruskih pobunjenika.

Prije pet godina, situacija je bila znatno drukčija. Imao je dobar posao, bio je u stabilnoj vezi, ali jedne noći sve se promijenilo. Jedne noći je pio s prijateljima kada su naišli na minibus s otvorenim vratima. Prijatelji su ušli u minibus i malo se provozali, onda je jedan od Aleksandrovih prijatelja polio sjedalo tekućinom za upaljače i zapalio minibus.

Obojica su uhićeni, a Efrešin je dobio zatvorsku kaznu od osam i pol godina za pljačku i palež.

Tada je imao 24 godine.

Ukrajinski zatvori imaju pravilo da svaki zatvorenik koji radi u zatvorskoj tvornici ima pravo na smanjenje kazne za trećinu, a istovremeno i zarađuje malu plaću. Efrešin je pristao na takve uvjete. Računao je da će izići iz zatvora za manje od 6 godina, a plaću je mogao koristiti za kupovinu bolje hrane.

2014. godine život mu se opet promijenio iz temelja. Sukob u istočnoj Ukrajini se rasplamsao, a zatvor u Krasnom Luču završio je pod kontrolom Luganske narodne republike (LNR).

Hrane je bilo sve manje, plaću više nije dobivao, a svi koji su odbijali raditi teško su kažnjavani.

Najteža od svega mu je palo kada su ga obavijestili da će morati odslužiti svih osam i pol godina kazne.

"Mislim da neću preživjeti godinu dana, a kamoli još tri godine", rekao je Efrešin za BBC.

"Svakog dana radimo 12 sati na proizvodnji betonskih blokova. Težak je to rad. Nemamo lijekova, nemamo liječnika ni zubara. Izgubio sam puno zuba, a ne daju nam ni tablete protiv bolova. Nemamo drugog izbora nego da radimo. Tko odbije, završi u ćeliji za kažnjavanje", kaže Efrešin.

Prema izvještaju Istočne grupe za zaštitu ljudskih prava (EHRG), Efrešin je tek jedan od oko 5.000 zatvorenika razmještenih u 15 kolonija na teritoriju Luganske narodne republike. Neki proizvode namještaj, lijesove ili bodljikavu žicu. Autori izvještaja kažu da su proveli 74 razgovora sa zatvorenicima, rodbinom zatvorenika ili svjedocima teškog zlostavljanja u tim gulazima modernog doba.

Izvještaj navodi da je odbijanje rada praktički nemoguće. Postoje tri stupnja kažnjavanja neradnika. Prvo zatvorenik dobije 15 dana u samici, zatim mu zabrane posjete i pošiljke od rodbine. Na kraju, zatvorenika počinju tući i mučiti.

Zarada od takvog prisilnog rada, koja je 2012. godine prešla milijun i pol eura, raspodjeljuje se među vodstvom Luganske republike. "Oko 5.000 ljudi radi svakog dana da sačuvaju svoje živote i zdravlje, da nastave dobivati posjete od rodbine i da ne umru od gladi. Sve to se događa radi obogaćivanja određenih ljudi u takozvanoj LNR", stoji u izvještaju.

Jedan od neimenovanih izvora u izvještaju kaže da tri dana nije dobio hranu ni vodu zato što nije htio raditi. Drugi izvor govori da je morao stajati mirno po osam ili deset sati u dvorištu zato što nije htio raditi. Međutim, kazne mogu biti i znatno teže. Svi zatvorenici koji bi potencijalno mogli biti problematični završe u rukama maskiranih policajaca i njihovih palica. Jedan zatvorenik je tako teško pretučen da je na kraju umro kada nisu dopustili liječnički posjet.

Irina, Aleksandrova sestra, kaže da dosta često telefonski razgovara s bratom. Ponekad joj se ne javi i po dva tjedna, a ona kaže da je to siguran znak da je završio u samici. Aleksandar ne želi govoriti sestri o tome što mu se događa u zatvoru.

"Nekoliko puta su nam rekli da možemo platiti mito za njegovo puštanje, ali vjerujem da nas žele prevariti. Uostalom, nemamo toliko novca. Traže nas pedeset, sedamdeset tisuća dolara. Nestvarni iznosi", priča Irina svoj pogled na bratov zatvor.

Kako bi se osigurala da joj brat ne završi u samici na neodređeno vrijeme, svakog mjeseca plaća 200 hrivni, oko 50 kuna. Dodaje da i rodbina ostalih zatvorenika plaća iste iznose.

"Nevjerojatno je da gledamo povratak robovskog rada usred Europe u 21. stoljeću. Ali eto, i to se događa i nešto se mora uraditi", izjavio je šef Istočne grupe za zaštitu ljudskih prava Pavel Lisjanski. "Zatvori su zatvoreni svima osim rodbini zatvorenika. Ni Crveni križ ni bilo koja druga humanitarna agencija ne može pomoći zatvorenicima", kaže Lisjanski.