Nitko vam neće zamjeriti ako priznate da nikad niste čuli za Bongo Flava, baikoko, rusha roho i mchiriku. U našem dijelu svijeta ljudi još nisu načisto s time što je pop, a što je rock, i opće je poznato da postoje neki koji repaju i neki koji rade plesnu glazbu pa za površno kimanje glavom uz radio na putu do posla i nije potrebno puno više. Ali za one koji žele znati više, evo zanimljivog podatka: u Tanzaniji “plesnu glazbu” zovu Musiki wa Dansi, a ona je zapravo jedinstveni derivat rumbe i soukousa iz Konga te obuhvaća poprilično veliku paletu svega na što se mogu pomicati bokovi. Afričke ritmove zapad je reciklirao otkad je zapadnjačke suvremene glazbe, a kad je tzv. world music u pitanju, heterogenost je frapantna - svaka naizgled mala vrata otvaraju čitave svjetove, uglavnom dobro skrivene od šihti za soundtrack vašega gradskog commutinga. “Afrička glazba” tako postaje užasno pojednostavljeni krovni termin koji ne znači puno bez potpunog otvaranja žanrovske kutije i spremnosti da vas zaskoči invazija malih nasmiješenih gremlina. Samo u jednoj Tanzaniji egzistira desetak autohtonih glazbenih žanrova i scena, od kojih su na početku nabrojani tek uzbudljiviji komadići uzorka. Bongo flava (MR II, Diamond Platnumz) dominira YouTubeom i mobitelima mladih, kao i velikim glazbenim festivalima, baikoko (Mbosso) odzvanja lokalnim barovima kao ljetni plesnjak, a rusha roho (Tuulinde Muungano, Jahazi) nerijetko je angažirani pop-folk, poznat još i kao “moderni taarab”.

I dok svi ovi žanrovi imaju svoj kakav-takav život u afričkom pop-kulturnom mainstreamu, mchiriku se poslovično ignorira kao svojevrstan “zvuk geta”, mračni fenomen koji ima svoju uličnu reputaciju i koji televizija pa čak i glazbeni selektori lokalnih barova i klubova zaobilaze u širokom luku. Mchiriku bend Jagwa Music dijelom je baš zbog toga uspio probiti lokalni zid pa 2011. nastupiti na danskom festivalu Roskilde. Pokazali su da nema potrebe za panikom - nitko nije vadio pištolje i koplja, naprotiv, euforično se tulumarilo do četiri ujutro. A kad se čovjek jednom probudi i otrijezni, mora si priznati da je sve to ionako kamilica u usporedbi sa singelijem, žanrom koji upija sve rubne trendove tanzanijske popularne glazbe i stavlja ih u miješalicu modificiranu na turbo mod. S BPM-om - beats per minute - od oko 250 do 300, singeli je u svojoj glazbenoj strukturi neka vrsta “afričkoga gabbera” - gabber, vrsta hardcore techna, poznata je po svojoj brzini koja nadilazi elementarnu agresivnost zbog same prirode ritma koji ljudsko tijelo teško može suvislo i “koreografirano” pratiti. Za razliku od napuštenih tvorničkih hala Rotterdama, u kojima skinjare na svim vrstama speeda i amfetamina sudaraju čela uz čekićanje iz zvučnika, ovaj “gabber” drži brzinu, ali žestinu nadomješta razigranošću, gurajući afričke perkusije u svijet arkadnih igrica. Zbog toga je i uspio stvoriti vlastiti prateći ples - chura dance, koji nalikuje na epileptične napadaje, ali kako drugačije? “Futuristički sound Tanzanije” dolazi s repanjem MC-ja koji rafalom svahilija pokušavaju uhvatiti BPM. Na snimkama ih ponekad namjerno ubrzaju pa zvuče kao animirane vjeverice predozirane lješnjacima napunjenima helijem. 

Ono što je baile funk za Brazil, dancehall za jamajku, a grime i drill za Veliku Britaniju, to je singeli za Tanzaniju - autentični, unikatni, agresivni i uzbudljivi zvuk klupskog života s dna urbanih centara, krik gradskog undergrounda, oslonjen o seks, drogu i nasilje bandi. A kako svaka briljantna ideja prvo dolazi iz podzemlja, dok je nadzemlje ne upeca u potrazi za novim objektom poslovne eksploatacije, tako je i singeli nakon 15 godina provedenih u potpunoj anonimnosti ruševnih ciglenih kućica u predgrađima Dar Es Salaama postao novim nacionalnim ponosom i kulturnim izvozom koji posljednje dvije godine doživljava hype dostojan snage fenomena. Tanzanija je jedan od multikulturalnih centara afričkog kontinenta, sa 120 etničkih skupina i njima pripadajućim kulturama - utjecaji Indije i arapskih zemalja itekako se presijecaju u Dar Es Salaamu, najvećem, ali ne i glavnom gradu, no svakako središtu glazbene industrije, sa živahnom mrežom studija, izdavača, klubova, barova, festivala... S gotovo polovinom stanovnika mlađih od 15 godina, Tanzanija je zemlja mladih ljudi, željnih mlade glazbe. Publika s dovoljno energije da prihvati singeli u svoje uši i tijelo, tinejdžeri kojima su i namijenjeni stihovi o ljubavi, školskim problemima, sukobu s autoritetom, problemima s nezaposlenosti i snovima o novcu, slavi i glamuroznim tulumarenjima.   

Počeci singelija slični su počecima baile funka, dancehalla pa dijelom i grimea: jeftinim softverima tradicijska se glazba podneblja pakirala za putovanje prostorom i vremenom - na ulicu i u budućnost - a u slučaju singelija, zametke nalazimo 1980-ih, kad je poliritmika vange plemena Zaramo reinterpterirana na Casio sintisajzerima. Pa su pokušali i mnogi drugi, sa svojim naslijeđem i svojim sintićima. Producenti singelija u početku su semplirali taraab i na njega počeli dodavati repere. Ritam se iz godine u godinu ubrzavao, a i repanje je postajalo sve intenzivnije. Nisu mogli računati na medije, ali jesu na geto. Singeli je zaživio na ulicama Manzesea i Tandalea, radničkih kvartova na periferiji Dar es Salaama. Plesalo se satima i padalo u nesvijest. Brzina i eksplozivnost ritma i rime bacali su u trans sve koji su ostali stajati.  

Do 2017. doputovali smo do singelija kakvog danas poznajemo i pokretanja festivala Nyege Nyege. Održava se u Ugandi, gdje tanzanijski izvođači svake godine putuju autobusom i po 36 sati. Nyege Nyege (u prijevodu “neodoljiva želja za plesanjem”) ujedno je i izdavačka kuća iz Kampale, koja se, kad već u Tanzaniji nitko nije, iz srca Ugande ohrabrila postati kuratorom nove tanzanijske punk energije. Pa je pored glazbenog festivala stala i iza kompilacija koje su upoznale Zapad s potpuno novim zvukom. 
Možda najveće i najvažnije ime u eksploziji singelija i njegove invazije na Europu odigrao je Sisso, producent koji drži Sisso Studios, mjesto snimanja svih najvećih pjesama i albuma scene. Prije nego što je postao brendom i simbolom singelija, Sisso je slagao beatove na laptopu u svojoj spavaćoj sobi, a za život zarađivao prodajom piratskih DVD-ova. Menadžer njegove kompanije i danas vozi taksi. “Sound of Sisso” naziv je prve kompilacije koja je privukla uho lovaca na modernu glazbenu egzotiku. Objavljena krajem 2017., uvelike je kriva/zaslužna za to što se singeli odjednom pojavio na pozornicama glazbenih festivala Poljske i Njemačke. Na samo kilometar od Sisso Studios, svoje prostore za produkciju otvorio je Duke, šef Pamoja Records, s vlastitim katalogom autora i izvođača. Glazbom se počeo baviti kao 13-godišnjak, a s 18 je otvorio izdavačku kući i studio. U rujnu 2021. dobili smo i “Sound of Pamoja”, na kojoj MC Kuke, MC Pilato i MC Dinho podsjećaju zašto je singeli tako prokleto jedinstven, u ovom slučaju i ponešto agresivniji i “prljaviji” od stila koji su s jednakim žarom hyper-speeda imali Dogo Niga, Ganzi Mdudu i Makaveli na kompilaciji “Sound of Sisso”. 
Do kraja 2020. singeli je postao dio mainstreama, a postoji i izravna veza s genezom žanra Bongo Flava, koji se često opisuje kao izravna posljedica usporavanja i prilagodbe singelija tanzanijskoj srednjoj klasi. Radio i TV su zadovoljeni, a izvorni singeli je nastavio živjeti tamo gdje se najbolje osjeća: na uličnim plesnjacima, asfaltu i blatu s lokvama znoja na koje organizatori tuluma bacaju madrace kako bi padajući denseri podnijeli svoju nesvjesticu bez ozbiljnijih posljedica. Ima to svog distopijskog, koliko i dionizijskog duha.