Prve ideje toga da nešto ne "štima" o priči o smrti Isusa Krista na križu te potom njegovog uskrsnuća prvi put su se pojavile oko 1780-e, kad je njemački analitičar Biblije Karl Friedrich Bahrdt iznio to mišljenje u javnosti. Teolog i polemičar s tom je idejom zadobio epitet kontroverznog i "enfant terriblea" među njemačkim učenjacima.

Iako te teorije, koje se danas objedinjeno nazivaju "swoon hipoteze", ne poriču postojanje Isusa te njegov život, one tvrde da je Spasitelj jednostavno "pao u nesvijest".

Prema Bahrdtu, Isus je koristio liječničke pripravke koje mu je dao liječnik Luka, a s ciljem da Isus preživi mučenje te Izrael prestane tražiti političkog vođu nakon što će Isusovom navodnom smrti dobiti onog duhovnog. U ovoj interpretaciji događaja opisanih u evanđelju, Isusa je oživio Josip iz Arimateje, s kojim je on bio u tajnom redu Essena. Taj se red često spominje u raznim teorijama nesvjestice. 

Isus bio član tajnog reda?

Oko 1800-e, Karl Venturini je tvrdio kako je grupa ljudi koja je često pratila Isusa, uvijek odjevena u bijelo, zapravo članovi tajnog vijeća. Oni, prema Venturnijiu, nisu očekivali da će Isus preživjeti raspeće, no čuli su ga kako uzdiše iz unutrašnjosti grobnice u hladnom i važnom zraku. Tada su prestrašili stražare grobnice i oslobodili ga.

Treći racionalist i teolog, Heinrich Paulus, u svojim je radovima od 1802. zapisao kako je Isus pao u privremenu komu te se nekako oporavio sam u grobnici, bez ičije pomoći. On je smatrao kako je to logično objašnjenje zašto su apostoli vjerovali kako je Isus doista uskrsnuo, budući da se u to doba nije znalo puno o mehanizmima smrti, kome i nesvjestice. Friedrich Schleiermacher podupro je Paulusove teorije 1830-ih.

Islamska perspektiva

Ideju nesvjestice je dijelio i Mirza Ghulam Ahmad, jedan od osnivača Ahmadiya pokreta u 19. stoljeću. Prema njemu, Isus je nakon skidanja s križa bio u "nesvjestici" sličnoj onoj u kakvoj je bio "Jona u utrobi ribe". 

Zapisao je: "Za obješenog čovjeka je prokletstvo Božje", smatrajući kako "Bog nikad ne bi dopustio da jedan od njegovih proroka bude brutalno ubijen na tako ponižavajući način kakvo je raspeće".

Nehotice, najveći zagovornik hipoteze nesvijesti bio je muslimanski propovjednik Ahmed Deedat iz Južne Afrike, čija je knjiga Raspeće (Cruci-fiction) naširoko distribuirana diljem muslimanskog svijeta. On zauzima kritički stav prema evanđelju te se slaže s tim da Isus zasigurno nije umro na križu.

Za islam je uvreda Bogu reći i da je Isus Sin Božji, što kršćani tvrde. Zatim, Kur'an tvrdi da kršćani stavljaju Mariju na razinu s Bogom, što nije točno. Kako za islam Isus nije Bog, tako ni Marija nije Bogorodica, što za kršćane jest. Islam ne priznaje da je Isus razapet na križ te da je umro i uskrsnuo od mrtvih.

Podmitili Poncija Pilata

Teorija nesvjestice ima svoj nastavak i u 20 . stoljeću.

U knjizi Sveta krv iz 1982. autori Michael Baigent, Richard Leigh i Henry Lincoln spekuliraju kako je Poncije Pilat bio podmićen te je zbog toga dao da se Isus spusti s križa prije nego što je umro. U 1992. Barbara Thiering detaljno je analizirala tu teoriju te je izdala knjigu nazvani Spisi o Isus, u kojoj je opisala kako je Isus možda preživio raspeće. 

Drugi moderni zagovornici swoon teorije su Ernest Brougham Docker (Ako Isus nije umro na križu), Robert Graves (Isus u Rimu), Hugh J. Schonfield ( Zavjera Pashe), Holger Kerstner (Isus je živio u Indiji) i brojni drugi.

Argumenti koji idu u prilog tezi nesvjestice 

Bilo je neuobičajeno za raspetu zdravu osobu da umre u vremenu opisanom u evanđelju - u Evanđelju po Marku Isus je bio razapet u devet ujutro, a umro je u tri sata poslijepodne, odnosno šest sati nakon postavljanja na križ. I Pilat je sam bio iznenađen kako je Isus tako brzo umro.

Prema zapisima iz tog doba, prosječno vrijeme umiranja na križu bilo je između dva i četiri dana, a bilo je i prijavljenih slučajeva u kojima su žrtve bile žive i nakon devet dana. 

Daljnje potvrde teorije navode kako je prema evanđeljima Isusovo tijelo brzo odneseno od očiju javnosti. Ništa nije bilo razrađeno oko pogreba, a za razliku od uobičajene prakse tog doba, njegovo je tijelo bilo zabranjeno gledati nakon navodne smrti. 

Glavni problem s ovim tumačenjem je da židovski zakon (halacha) općenito zabranjuje balzamiranje i stoga Židovi općenito brzo pokapaju svoje mrtve - što kod Isusa nikako nije bio, ali ni trebao biti slučaj.