U sjeni rata koji je započeo tek prije nešto više od mjesec dana, a čini se kao da prolaze već mjeseci od stravičnih prizora koji nas zatiču na svim vijestima ne nudeći u pandemijskoj stvarnosti ikakvu mogućnost izlaza, na HBO-u se emitira jedna od najgledanijih TV serija. Ništa u njoj ne upućuje na katastrofe koje živimo, u njoj se ne ocrtavaju naši realni strahovi, ne postavljaju se u njoj pitanja koja bi upućivala na naše svakodnevne traume niti nas se u njoj upozorava na strahote koje bi nas mogle zateći u neposrednoj budućnosti. Ne postoji naizgled ni mogućnost ikakve usporedbe s našim vremenom niti se u njoj ogleda išta što bi nas zapravo trebalo zanimati. No ipak ona iz tjedna u tjedan broji sve više gledatelja te je HBO najavio snimanje i druge epizode.

Godina je 1882., kad se mlada djevojka Marian Brook, nakon smrti oca, generala Unije, bez sredstava i obećavajuće budućnosti te bez ikakvog izlaza useljava u newjorški dom svojih staromodnih i ponešto bogatih rođakinja Agnes van Rhijn i Ade Brook. Još na željezničkoj stanici, na putu za New York, susreće Afroamerikanku Peggy Scott, književnicu koja obećaje i koja joj postaje pratiljom. Došavši u New York Mariana postaje svjedokinjom, a potom i sudionicom društvenog rata između njezine tete Agnes van Rhijn, koja predstavlja izdanak takozvanih starih bogataša, te njezinih iznimno bogatih susjeda, beskrupuloznog željezničkog tajkuna i njegove ambiciozne supruge Georgea i Berthe Russell.

”Pozlaćeno doba” (The Gilded Age) američka je povijesna dramska televizijska serija čiji je autor Julian Fellowes, koji potpisuje još jednu iznimno uspješnu seriju, čije smo nastavke prije desetak godina s nestrpljenjenjem iz tjedna u tjedan očekivali, a koja je smještene također u povijesno doba - “Downton Abbey”. Prvotno najavljeno 2018. godine za NBC, “Pozlaćeno doba” kasnije se premješta na HBO. Snimano je tijekom pandemije, direktor fotografije je Zagrepčanin Vanja Černjul, a u seriji sudjeluje sjajna ekipa glumaca: Carrie Coon, Morgan Spector, Louisa Jacobson, Denée Benton, Taissa Farmiga, Blake Ritson, Simon Jones, Harry Richardson, Thomas Cocquerel, Jack Gilpin, Cynthia Nixon i Christine Baranski. I dok se britanska povijesna drama “Downton Abbey” odvija u fikcionalnom Yorkshireu na početku 20. stoljeća u postedvardijanskoj epohi, “Pozlaćeno doba” se događa u Americi krajem 19. stoljeća, iako se ne može točno odrediti godina njegova početka i završetka. Povjesničari bilježe da je to vrijeme od 1870. do 1900. godine, vrijeme kad su pojedine američke obitelji gomilale bogatstvo iz generacije u generaciju, bogatstvo koje je nastajalo od dobiti industrijske revolucije, urbanizacije, rasta Wall Streeta i jačanja bankarstva, izgradnja željezničkih pruga, financijske dobiti od građanskog rata i postratne obnove, proizvodnje čelika i otkrića američke sirove nafte. U europskoj povijesti isti se vremenski period naziva Belle Époque ili Beautiful Age. Termin “pozlaćeno doba” prvi su upotrijebili Mark Twain i Charles Dudley Warner u svom romanu iz 1873. godine pod nazivom “Pozlaćeno doba: Priča današnjice” (The Gilded Age: A Tale of Today). Ono na što su u romanu upozorili ta dva sjajna satiričara izvodi se iz igre oko pojma zlatnog doba koje se najavljivalo nakon završetka građanskog rata. Iako su i ekonomska ekspanzija i tehnološki napredak bili znakovi gotovo cijele epohe, u društvu su se pararelno nametnule i velike razlike te nejednakosti koje se donedavno nisu primjećivale, pa je ono što se u konačnici trebalo nazivati zlatnim dobilo tek naziv pozlaćenog doba.

”Na svijetu nema zemlje, gospodine, u kojoj je korupcija toliko nastanjena kao kod nas”, kaže jedan lik u Mark Twainovu romanu iz 1873. godine. Za neke promatrače, pozlaćeno doba nije bilo samo vrijeme brzog napretka i “lakog novca”, nego vrijeme nemorala, nepoštenja i političkog kriminala. Ljudi poput Johna D. Rockefellera i Andrewa Carnegiea često se smatraju “barunima pljačkašima”, a politička korupcija bila je toliko rasprostranjena da se Twainova knjiga iz 19. stoljeća nastavljala koristiti kao referenca za afere u američkom senatu 21. stoljeća. Oni koji su donedavno bili siromašni i bez ikakvog imena, preko noći su se kupujući dionice i sudjelujući u “netransparentnom kriminalu” obogatili i tim brzo stečenim novcem nastojali kupiti onu reputaciju koje su američke obitelji godinama njegovale. O sukobu takozvanog novog i starog novca upravo i govori popularna HBO-ova serija. Nije li najbolji primjer za to pozlaćena palača koju su u seriji izgradili “novopečeni bogataši” George i Bertha Russell na Petoj aveniji, točnije na uglu Central parka i 61. ulice, koja se nalazi nasuprot prilično mračne kuće starosjedilaca, gospođa Van Rhijn i Brook. Arhitekti tog vremena, poput Stanforda Whitea, Richarda Morrisa Hunta i Henryja Hobsona Richardsona, projektirali su goleme domove bogataša i elegantne hotele koji su oponašali dvorce i europske palače. Renesansni, romanički i rokoko stilovi spajaju su se s bogatim europskim stilom Beaux Arts. Kod jednih je ta raskoš izazivala zavist, kod drugih ništa drugo do prezira. Tek stečeno bogatstvo novopridošlica u gradovima sve se više i sve brže umnažalo, a viša je klasa starih bogataša naočigled postajala sve siromašnijom. Nastala je tako preko noći nova klasa “industrijskih bogataša” (ili “baruna razbojnika”, kako su ih nazivali), koji su svoje bogatstvo pvenstveno željeli pokazati onima koji su sa svojom slavnom prošlošću pred njihovim očima propadali. Gradili su se tako milijunski domovi u elegantnim newyorškim četvrtima s obje strane Central parka, kao i ljetne rezidencije na Long Islandu, Newportu i Rhode Islandu. Radnja serije “Pozlaćeno doba” koncentrirana je na mnogobrojne smicalice koje se odvijaju na relaciji novoga i staroga, na turbulentna društvena zbivanja, nemogućnost adaptiranja jednih na novo doba i nestrpljivost drugih da se ono što prije prizna. Dakako, u seriji se isprepliću i najneočekivaniji ljubavni zapleti, generacije mladih se uvode u društvo, sklapaju se brakovi između onih koji se tek nekoliko godina prije nikako ne bi smjeli udavati, razvrgavaju se donedavno postojani brakovi, a ugledni vijećnici skončavaju svoje živote samoubojstvima. Ispod pozlate tog prijelaznog doba oslikava se tranzicijska histerija, što izravno vodi u tragediju koja se zbog lakoće koju proizvodi takvo vrijeme ne artikulira u katarzičnim olakšicama. Težina koja probija ispod pozlate određuje sudbinu gubitnika američkog industrijskog i tehnološkog napretka.

Negdje pri kraju tog vremena javlja se i slavna američka književnica Edith Wharton, čija je životna priča gotova ispisana po pravilima “pozlaćenog doba”. Rođena u uglednoj i bogatoj newyorškoj obitelji, odrasla je u aristokratskim krugovima koji su prezirali novu “bogatu Ameriku”. Stoga ju je u romanima kao što su “Kuća radosti” i “Doba nevinosti”, po kojemu je slavni Martin Scorsese snimio 1993. godine kultni film, zanimala tema raspada staroga, patricijskog newyorškog društva pod pritiskom novog, vulgarnog, trgovačkog i industrijskog svijeta. Radnja romana “Doba nevinosti” uostalom i započinje 1870. godine, a problem u kojem se u njemu govori, kao i arhitektura ona izvanjska i ona unutarnja, u potpunosti odgovaraju onoj koja se predstavlja u “Pozlaćenom dobu”. Nešto kasnije, u vremenu između dva rata, pojavio se još jedan veliki američki književnik, Francis Scott Fitzgerald, koji u svom remek-djelu, romanu “Veliki Gatsby”, napisanom 1925. godine, također iz nostalgične perspektive izgubljenih američkih snova priča priču o ljubavi, novcu i ljepoti. Pripovjedač Nick Carraway, koji dolazi s konzervativnog i poštenog Zapada na pokvareni Istok, u bogatom pregrađu New Yorka susreće tajanstvenog i nostalgičnog susjeda Jaya Gatsbyja, koji je od siromašnog časnika postao, zahvaljujući mutnim poslovima, bogataš. Gatsbyjeva jedina želja je promijeniti prošlost te ponovno osvojiti lijepu i bogatu Daisy. Ambicioznost, bogatstvo, glamur i dokolica viših društvenih slojeva tema su tog kultnog romana i njegovih brojnih ekranizacija koji predočavaju Ameriku ludih 20-ih godina, doba dekadencije, prohibicije, ilegalnih poslova i organiziranog kriminala. Koliko nas te teme danas zanimaju dok u Europi bijesni rat, ruše se gradovi, a milijuni izbjeglica raseljene iz svojih domova traže neko sklonište s malim kovčezima ili zavežljajima u koje su tek stali dijelovi koji pripadaju njihovim prijašnjim životima? Ova je tragedija kojoj svjedočima sigurno veća i strašnija od onih koje su naznačene u seriji, filmovima i romanima koji govore o vremenu američke tranzicije s kraja 19. i početka 20. stoljeća. No i u njima se ogleda nešto što i nas danas muči, nastajanje nove klasa bogataša iz vremena naših poratnih i drugih obnova te koruptivnost društva bez suosjećanja za one koji se po koruptivnim modelima i pravilima nisu do danas uspjeli snaći. Ne iznenađuje stoga popularnost “Pozlaćenog doba” koja ne proizlazi isključivo iz povijesnog eskapizma dobrodošlog u ovim ratnim vremenima, nego i iz identifikacijske olakšice koja stvarnost nakratko i naizgled potiskuje u fiktivne krajolike.