José González je tihi i nenametljivi genije skandinavske indie scene. Otkad je zaplovio muzičkim vodama 2003. godine albumom “Veneer” i obradom hita “Heartbeats” švedskog elektroničkog benda The Knife, pa sve do danas, izričaj mu se nije promijenio. Harmoničan glas, smiren, gotovo šapat, i mekan, istančani zvuk gitare zavodljivo klize iz zvučnika. Iako je González melankolik, u njegovu izričaju nikad nije bilo crnila Nicka Drakea, čak i kad bi se bavio teškim temama. Na novom albumu “Local Valley” pjeva na tri jezika: španjolskom, jeziku svojih roditelja, švedskom, jeziku uz koji je odrastao u imigrantskom predgrađu Gothenburga, i engleskom, jeziku na kojem oduvijek pjeva. Kantautor je introspekcije, intimizma, koji smisao pronalazi u gabaritima svoga malog svijeta, promišljajući promjenjivost, prolaznost, prihvaćanje svijeta, uključivost, humanizam. Čak i naslov novog albuma, “Local Valley”, odaje da se radi o vrlo osobnom albumu, stvaranom u toploj obiteljskoj atmosferi, no autor kao da izranja iz svoje samotne i sigurne pozicije i samoga sebe prihvaća u ulogama koje su mu dodijeljene: građanina, supruga, oca, a naposljetku i nekoga tko može biti zabavan i neopterećen.

“Local Valley” je koktel hladne skandinavske poetike, američkog kantautorstva s dozom world music utjecaja te latinoameričkih, prvenstveno argentinskih nota. Zvuk je atmosferičan i ambijentalan, donekle i hipnotičan te na slušatelja djeluje terapijski i umirujuće. Vokal i gitara su u sinergijskom odnosu, harmonijski se dopunjavaju, nadovezuju i stvaraju snovitu atmosferu. U pjesmi “Swing” može se čuti vokal njegove supruge Hannele, koja je dizajnirala album, a u drugima se može čuti pjev ptica koje je autor snimio u okolini svoje nove ljetne kuće u kojoj je i snimio cijeli album. Pjesma “Head On” dinamično poziva na hrabro suprotstavljanje nevoljama, na zauzimanje za sebe. Izdvaja se prepjev pjesme iransko-švedske kantautorice imena Laleh, s kojom je González odrastao u istom kvartu, a koju je kantautorica napisala kad je izgubila majku. 

Prijevod te pjesme zvao bi se “Trenutak na Zemlji”. Album je, kako kaže González, uvelike inspiriran njegovim odnosom sa svojom malom kćeri, a nemoguće je prečuti upravo tu igrivost i neopterećenost, posebice u pjesmi “Lilla G”, koja je neka vrsta švedske uspavanke za malu djecu. “Kad sam postao otac, osjetio sam potrebu ne biti enigmatični, melankolični kantautor, a pokazati više svoje kreativne i zaigrane strane”, rekao je González po izlasku albuma. Kad se González počeo baviti muzikom još kao tinejdžer, njegovi utjecaji sezali su u tradiciju Sjeverne i Latinske Amerike. S 13 ili 14 godina započeo je svirati klasičnu gitaru, a negdje u to vrijeme je kao dječak počeo svirati u punk bendu, da bi nešto kasnije s dvojicom prijatelja iz djetinjstva osnovao indie rock bend Junip. Nešto od današnjeg zvuka vuče i od oca Argentinca koji je svirao u folk bendu i očevih muzičkih utjecaja, primjerice Joãa Gilberta i Caetana Velosa, uz čiju je muziku odrastao. “Bio sam impresioniran glasom Cheta Bakera koji je tiho pjevao, i na pola puta mog prvog albuma čuo sam ‘Pink Moon’ Nicka Drakea i to me dirnulo, njegov glas i gitara, a od tada ljudi govore da ih podsjećam na njega”, rekao je González uoči izlaska trećeg studijskog albuma. Nije odmoglo ni to što je odrastao u predgrađu Gothenburga, grada uz ocean u kojem je stasalo mnogo uspješnih bendova, poput In Flames, The Knife, Little Dragon, Carbon Based Lifeforms itd. Iako je svoje sviranje najprije smatrao hobijem, a ne profesijom, upisao je studij molekularne biologije, potom i doktorat, fokusiravši se na viruse, no kreativna strana ipak je bila jača i preuzela je akademsku, posebice kad je počeo zarađivati od svoga sviranja. U početku nije imao previše ambicija, no njegov specifični stil sviranja i pjevanja uhvatio se na mnogim europskim radio postajama, uslijedile su svirke i turneje i karijera se zakotrljala.

Singl s ovog albuma, “El Invento” premijerno se mogao čuti na prošlogodišnjoj svečanosti dodjele Nobelove nagrade. Kantautoru nisu strani ni prepjevi tuđih pjesama. Tako je uz spomenuti hit The Knifea obradio “Teardrop” trip hop benda Massive Attack, “Love Will Tear us Apart” Joy Divisiona te “Born in the U.S.A.” i “The Ghost of Tom Joad” Brucea Springsteena. Svim ovim pjesmama dao je svoj jedinstveni pečat. To što González na ovom albumu, četvrtom po redu, nimalo ne odstupa od svoga stila, romantičarske poetike niskog intenziteta, nekome će izgledati kao stagnacija, kao što to uostalom i zvuči i dugoočekivani album norveškog dua Kings of Convenience. No onima koji vole taj zvuk, bit će to povratak u sigurnu luku istoga, a opet drugačijega. Kao kad dođete u grad u kojem ste nekad davno bili turist i sjećate se svega otprije, no grad opet izgleda nekako drugačije.