Svaki razgovor s Dobrivojem Tanasijevićem, bivšim nogometašem, sportskim djelatnikom, ugostiteljem daje dovoljno materijala za spektakularan film, počinje tekst u Alou novinara Dragutina Bužića. Rođeni Beograđanin s vremenom je promijenio ime u Dan Tana, jednom kad je otišao preko bare.

Ovog puta njegova priča, zasnovana na istinitim događajima, s domaćim akterima u glavnim ulogama vodi u nas u žanr povijesnog filma s nogometnom tematikom, uz neizbježne primjese političkog trilera. Idemo na sam početak velikog i vječitog rata između Crvene zvezde i Partizana, na otvorene sukobe tajnih službi, koji, prema riječima Dobrivoja Tanasijevića, traju i danas.

"Nekada su oko vječnih rivala ratovali Udba kao tajna policija i vojska preko Kontraobavještajne službe, a to Titovo naslijeđe traje i danas, samo u nešto drukčijem obliku. I sada u Crvenoj zvezdi i Partizanu rade špijuni koji otkucavaju za onu drugu stranu s Topčiderskog brda", uvjeren je Dan Tana.

Otkud vam takva saznanja?

Zar mislite da može biti drukčije? Neke stvari se ne mijenjanju. Evo, u vrijeme mog predsjednikovanja Crvenom Zvezdom, od 2008. do 2009. godine, nagledao sam se svega i svačega, zato sam i otišao s Marakane. Bilo je puno ljudi koji su radili protiv kluba, protiv interesa Zvezde i to nisu krili. 

Kad je počeo taj specijalni rat?

Od osnivanja lige država vodi nogomet. Točnije, policija je upravljala Zvezdom, a vojska Partizanom. Sličnih podjela bilo je i u ostalim republikama. Iako su tadašnji lideri bili strastveni navijači, međusobnih sukoba nije bilo kao što ih ima sada. Ljudi koji su vodili Zvezdu i Partizan bili su odlični prijatelji i nogomet je za njih predstavljao odličnu zajebanciju s jednim ciljem - tko će napraviti veći sportski uspjeh. Nisu se mrzili već su se natjecali i sjedili za istim stolom prije i poslije utakmice. U restoranu su zvezdaši i partizanovci pripadali istoj "specijalnoj jedinici" - bili su pripadnici "janjećih brigada"!. Kad god bi kupovali igrače, čelnici klubova su odlazili kod visokih dužnosnika tadašnje Jugoslavije. I oni su opskrbljivali klubove novce. Nogomet je bio siva ekonomija.

Ali nije baš sve bilo zajebancija?

NA početku nitko nije smio pisnuti. Svaki tim je imao u svom klubu nekog komesara koji je sve prisluškivao i prijavljivao tajnim službama, partiji. Imali su svoje ljude u svlačionici, među igračima, među ekonomima. Službe su lako kontrolirale i masu, navijače, zato nismo ni strahovali od kazni UEFA-e kao danas.

Navijače tada nisu previše pitali?

Ma pokušavali su i oni nametnuti svoje stavove, ali su sječeni u korijenu. Recimo, poslije spajanja BSK-a i lokalne Šumadije, vlast nije dozvolila da se novi klub zove BSK Šumadija jer je strahovala od nacionalističkog prizvuka. Odlučeno je da se zove OFK Beograd. Znate i da je Crvenu zvezdu osnovala omladina, a Tito se najviše bojao studenata i nije blagonaklono gledao ne beogradske crveno-bijele. Na neki način se bojao Zvezdinih navijača. Crvena zvezda je osnovana na inicijativu Ujedinjene socijalističke antifašističke omladine Srbije. Partizan je formiran kao ekipa Prve armije pa je preimenovan u Centralni dom Jugoslavenske armije Partizan, po uzoru na moskovski CDKA, kasnije CSKA.

Koliko se u rad klubova miješao svemoćni Josip Broz Tito?

Nedavno sam čitao kako je jedan bivši hrvatski udbaš rekao da je Tito poslao Franju Tuđmana u Partizan kako bi zaustavio rat tajnih službi unutar kluba iz Humske. Vjerujem da je tako i bilo te da je u kriznim situacijama i maršalu bilo u interesu regulirati neke stvari. Samo što znam da njega nije zanimao nogomet, on je više volio film nego sport. Totalno je bio zaljubljen u Hollywood i filmsku industriju.

Je li na početku lige bilo namještaljki?

I te kako. Samo, namještali su ovi ispod Tita. Nije on imao vremena miješati se u nogomet, kao što mislim da se ni današnji vodeći političari ne petljaju u te stvari. Vjerojatno imao onih koji se pozivaju na vrh države i pokušavaju na taj način prikazati moć. Političari imaju puno drugih problema.

Dakle, ozbiljne namještaljke nisu izum devedesetih godina prošlog stoljeća?

Ne, ne, ne. Tako je od 1945. godine. To smo mi naslijedili. Ovo nije ništa novo. Namještanja je bilo - slušao sam 1.001 priču i nikad ih ne bih ponovio, iako znam i imena tih ljudi. Ali kad čitam njihove intervjue danas, oni pojma nemaju o tome. Oni nikad nisu razmjenjivali tri za tri boda, nikad nisu namještali, nikad prijetili sucima... Al kad su u kafiću, onda se hvale.

Legende kažu da su nekad igrali za kikiriki?

Ma to uopće nije točno. Tajne službe su uvijek imale svoje blagajne. U redu, možda nije bilo velikog iznosa u gotovini, ali dok sam bio mladić, čuo sam da su državni stanovi dijeljeni igračima Crvene zvezde, a da je vojska pojedinim Partizanovim igračima dijelila čak i činove.

Pa kako se to vodi nogomet danas?

Kao što se vodio u Titovo vrijeme. TI imaš ove delegate, komitete, članove uprave koji ne ulažu svoj novac, a troše milijune. Prave velike greške i nikome ne odgovaraju za te postupke. Ovdje je "free for all".

Govoreći o mešetarima u nogometu, stižemo do Hrvatske i Zdravka Mamića.

Mamić je genij što se tiče onoga što je radio u Dinamu i najzaslužniji je što je Hrvatska druga na svijetu. Samo, imao je on svoje metoda kako zadržati vlast u nogometu. Bio je sposobniji od ostalih u Hrvatskoj i u jednom trenutku je postao jači od države. Zato su ga i morali kazniti.

Hoće li ikad doći vrijeme za naplatu?

Ako ikad izmisle lijek za rak, možda će izmisliti i kako očistiti nogomet.