Da se za vrijeme zabava za Halloween u New Yorku moglo ući u nekadašnju rezidenciju jugoslavenskog ambasadora pri UN-u smještenu u zgradi na Park aveniji, ambijent bi bio više nego prikladan za najstravičniju noć u godini.

Nekoć raskošan dvoetažni stan od dvjestotinjak kvadrata ne samo da zjapi prazan pune 24 godine (od odlaska zadnjeg veleposlanika) nego je u vrlo derutnom stanju: sa zidova se ljušti boja, komad žbuke s plafona opao je nasred dnevnog boravka, namještaj i tepihe nagrizli su vlaga i zub vremena, na Titovim portretima i umjetničkim slikama debeli je sloj prašine, prljavština se nakuplja u kaminima, a prozori propuštaju tako da vjetar šušti kao kroz kuću duhova.

Takva slika poput seta za horor film povlači se kroz 14 prostorija: četiri spavaće sobe, tri gostinske (ili za poslugu), dnevnu sobu s bibliotekom, kuhinju i blagovaonicu te pet kupaonica. 

Neočekivan prizor za takvu, nekoliko desetaka milijuna dolara vrijednu nekretninu, koja se nalazi na broju 730 Park avenije, jedne od najprestižnijih i za život najskupljih ulica, smještene na Upper East Sideu, četvrti Manhattana poznatoj po vrlo imućnim stanovnicima, pretežno Židovima. 

O važnosti Park avenije svjedoči i crtica iz serije “Seks i grad”, kada se Charlotte York “nateže” s bivšom svekrvom Bunny MacDougal želeći da joj nakon bračnog kraha ostavi isključivo – ključeve skupocjenog stana na zvučnoj adresi.

Bivšem domu jugoslavenskih ambasadora američki mediji vole pridavati važnost i tako što ga nazivaju Titovom rezidencijom ili Maršalovim stanom, još uvijek fascinirani jugoslavenskim vođom i njegovim lifestyleom, potpuno neočekivanim za komunističkog lidera. 

Čuvena je anegdota u kojoj je na primanju jedan gradonačelnik pitao Tita:

“Danas ste najveći komunist na svijetu. Što bi se dogodilo da ste dvadesetih godina uspjeli iz Njemačke otići u Ameriku?” 

Tito mu je duhovito odgovorio, na zaprepaštenje prisutnih: “Bio bih najveći kapitalist.” 

A baš je poput kapitalista Tito uživao u životu i imao istančan ukus: nosio je Brioni odijela, pušio kubanske cigare, cigarete držao u srebrnoj tabakeri, od sunca se štitio panamskim šeširima, mirisao na Diorovu kolonjsku vodu ili YSL parfem, a posjećivale su ga svjetske veličine poput kraljice Elizabete II, Sophije Loren, Elizabeth Taylor i Richarda Burtona. 

Stoga nije ni čudno da se oko njegove newyorške rezidencije diže takva medijska prašina, čak pišu i razne neistine: prvo da ju je prije nekoliko godina Jack Nicholson htio kupiti, potom da je lani za nju bila zainteresirana Rihanna i naposljetku da ju je prošli mjesec razgledao glavom i bradom Robert De Niro. 

Vrlo čudno, s obzirom na to da se De Niro ne miče iz Tribece: tamo s obitelji živi u tripleksu, vodi svoj restoranski biznis i organizira filmski festival. 

Inače, u zgradi nema razvikanih imena, jedino je prvi susjed Jugoslavenima bio Mike Wallace, bivša TV zvijezda i voditelj informativne emisije “60 Minutes”, koji je živio u stanu s druge strane hodnika sve do svoje smrti 2012. 

Njegov stan tada je prodan za 20 milijuna dolara, a dupleks s 12 soba u istoj zgradi za 39 milijuna dolara.

Ista sudbina čeka i Titovu rezidenciju koju, barem ako je suditi prema pričama susjeda, gotovo nitko ne posjećuje: ključevi se nalaze u prizemlju, kod vratara pokraj kojeg ne može ni muha ući u zgradu, a kamoli prošvercati se na neki od dvadeset katova. 

Samu zgradu, sagrađenu 1928. od crvene cigle, na Park aveniji između 70. i 71. ulice, projektirao je u neorenesansnom stilu arhitekt Lafayette A. Goldstone, a većina od četrdesetak stanova su dupleksi. 

Onaj u vlasništvu nekadašnje Jugoslavije, koja je za njega 1975. iskeširala 100.000 dolara, nalazi se među ljepšima, na 16. i 17. katu s četiri terase. 

S tri terase pogled puca na cijelu istočnu stranu Manhattana i East River, a tek se s jednog balkona može vidjeti veličanstven zalazak sunca nad Central Parkom, djelić Madison avenije, po kojoj su se načičkali luksuzni butici poznatih modnih kuća, dok se na samom uglu ulice nalazi episkopalna crkva sv. Jamesa.

U neposrednom susjedstvu, tek blok dalje na broju 740, francuska ambasada je prije dvije godine stavila na prodaju nešto veći dupleks po cijeni od 48 milijuna dolara, a agenti za nekretnine savjetuju da se Titov stan prije prodaje svakako sanira i ušminka jer će tako postići veću cijenu.

Naime, raspadom Jugoslavije ostalo je dosta nekretnina diljem svijeta (spominje se brojka 51), a podjela diplomatsko-konzularne imovine bivše države počela je, doduše ne bez zastoja, od 2004. kada je stupio na snagu Ugovor o pitanju sukcesije. 

Zajednički odbor za sukcesiju diplomatske i konzularne imovine bivše SFRJ sastao se ove godine 18. put, 21. listopada u Brdu kod Kranja, a tada su ovlašteni predstavnici država sljednica – Adnan Hadžikapeta Nović za Bosnu i Hercegovinu, Tonći Staničić za Hrvatsku, Veljko Odalović za Srbiju, Aleksandar Ugrinoski za Makedoniju i Stanislav Vidović za Sloveniju – usvojili rezoluciju.

Riječ je o poduzimanju koraka zajedničke prodaje nekretnina u Bonnu, Bernu, Tokiju i New Yorku, koje se vode kao Aneks B i čija se vrijednost procjenjuje na 42,7 milijuna dolara (no tržišna cijena sigurno je puno veća). 

Po sukcesijskom ključu, Hrvatskoj pripada 23,5 posto (do sada je navodno preuzela 12 nekretnina), a Srbiji ide najveći dio, 39,5 posto. Pregovori, kao što se i pretpostavlja, ne idu baš glatko.

Još od 1992. i rata na području Jugoslavije, zadnji veleposlanik pri Ujedinjenim narodima Darko Silović, po nacionalnosti Hrvat, revoltiran srpskom agresijom na Hrvatsku, odbio je ključeve rezidencije na Park aveniji predati svome nasljedniku, srpskom ambasadoru. 

Štoviše, predao ih je tadašnjem glavnom tajniku UN-a Egipćaninu Boutrosu Boutros- Ghaliju i otada se, na neki način, vodi tiha bitka za 14-sobni stan. 

Trenutačno Srbija plaća pričuvu, odnosno njegovo održavanje, i to 13.400 dolara mjesečno ili 161.000 dolara godišnje, ali zato i dalje koristi trokatnicu na broju 854 Pete avenije i 67. ulice, u kojoj je sjedište Srpske mirovne misije pri UN-u. 

Iz te zgradice, kao i iz nekretnina u Bernu i Tokiju, srpski će se diplomati morati iseliti, a još se raspravlja što napraviti s napuštenom nekretninom u Bonnu, za čijih se 1758 četvornih metara čak predlagalo da se pretvore u šoping-centar.

Kako god bilo, trebat će pričekati do sljedećeg sastanka Zajedničkog odbora, zakazanog za ožujak 2017. u Beogradu. Tako će Titov stan na Park aveniji biti nedostupan još neko vrijeme i za javnost i za kupce.

No, kada se jednom oglasi javna prodaja, postavlja se pitanje kome će pripasti predmeti iz stana: Maršalovi portreti, srebrnina, porculanski servisi za jelo, kućanski elementi (koji su do sada toliko zastarjeli da mikrovalna izgleda poput perilice), kao i umjetnička djela. 

Ovo potonje zakonski je regulirano na taj način da djelo pripada državi iz koje je umjetnik, no hoće li se ostatak inventara prodavati na javnoj aukciji ili u paketu sa stanom, doznat će se s vremenom. A pretpostavlja se da zainteresiranih za Titove portrete i memorabilije neće manjkati...