Najslavnija američka kuharica, legendarni igrač baseballa, sudac Vrhovnog suda, najveći povjesničar i dobitnik Pulitzera, sinovi Johna Hemingwaya i Theodorea Roosevelta, otac Stingova bubnjara Stewarta Copelanda, bivši direktori CIA-e, najpoznatiji mafijaški šefovi...

Svi su oni bili dio goleme moćne mreže od 35.000 špijuna, koja je na početku Drugog svjetskog rata formirana kao prvi centralizirani pokušaj da se objedi - ne obavještajne aktivnosti u Sjedinjenim Američkim Državama, u sklopu takozvanog OSS-a (Office of Strategic Service), preteče CIA-e. 

Među njima, kako stoji u službenim dokumentima sastavljenim od više od 750.000 stranica, preporuka, ocjena i rukom pisanih pristupnica, stoji i da se “herojskim djelima u OSS-u” istaknuo i holivudski glumac Sterling Hayden.

Čovjek koji je karijeru počeo u noir filmovima holivudske B produkcije, a kasnije se proslavio kao general Jack D. Ripper u Kubrickovu “Dr. Strangeloveu” i korumpirani policajac McCluskey u Coppolinu “Kumu”, nije nikad ni skrivao da je doista sudje - lovao u velikim i važnim obavještajnim akcijama.

Štoviše, on je o svemu objavio i knjigu “Wanderer”, u kojoj opisuje kako je spašavao američke pilote srušene na jadranskoj obali ili dopremao oružje i opremu partizanskim jedinicama u Bosni i Hrvatskoj.

Ovaj hedonist i vrstan moreplovac, kojemu se 26. ožujka napunilo stotinu godina od rođenja (preminuo 1986.), u knjizi piše kako je usred rata uživao na korčulanskom suncu ili se izležavao uz savske obale, no većinu je vremena proveo ploveći između Visa i Barija.

Tamo je organizirao prijevoz partizana i prognanika s okupiranih otoka. O svojoj hrabrosti, krvavim borbama i akcijama kojih se na filmskom platnu ne bi posramili ni današnji holivudski junaci, Hayden nije mnogo govorio. O tome postoje tek zabilješke koje su, nakon deklasifikacije u Američkom nacionalnom arhivu, dostupne javnosti. 

Na 85 stranica Haydenova dosjea, između ostalog, stoji: “Poručnik Hamilton provodio je izviđanja dalmatinskih otoka kako bi se pronašli alternativni plovni putevi uoči njemačke invazije, koja je tada započinjala. Preživio je napade njemačkih zrakoplova i iskazao se golemom hrabrošću”.

U ocjeni njegova djelovanja, koja nosi nadnevak od 21. prosinca 1944. godine (tri dana kasnije Hajduk već u oslobođenom Splitu igra utakmicu protiv momčadi britanske vojske i pobjeđuje golom Frane Matošića), stoji: 

“On je istinski morepolovac i iskazao se iznimnim umijećem u upravljanju malim plovilima tijekom opasnih misija duž dalmatinske obale. Bio je izuzetno hrabar i potom je bio spreman žrtvovati vlastiti život kako bi ispunio zadatak”.

Trenutak u kojem je Sterling Hayden napustio holivudsku karijeru, prijavio se u OSS, dobio kodno ime Hamilton i iz Aleksandrije krenuo prema Bariju glumac opisuje riječima:

“Tjednima nisam ništa radio, vozio sam se džipom afričkim prostranstvima, a onda mi se iznenada obratio jedan pukovnik:

- Poručniče Hamilton, mogu li vas upitati zašto nikad ne uzvraćate na moj vojnički pozdrav?

- Marinci ne salutiraju ako su neobrijani - uzvratio sam.

Pukovnik se nasmijao i upitao:

- Što su ti u zapovjedništvu govorili o tvojim zadacima?

- Čuo sam nešto o akciji koju treba pripremiti na grčkim otocima...

- Britanci su već sve to sredili...

- Aha, jasno mi je.

- Pa, Hamilton, stigla su nam izvješća iz Jugoslavije koja kažu da ondje postoji čovjek koji se zove Tito. Kažu da je komunist, ali kontrolira veliku gerilsku organizaciju. Pa, skoči do Barija, u Italiju, pronađi našeg majora Houta i vidi možeš li im tamo biti od pomoći.

Tako je započela partizanska avantura glumca koji je, kako je sam rekao, želio biti undercover agent, “avantura mi je bila najvažnija u životu!” 

Umjesto da oživotvori svoje uloge iz noir filmova, Haydena rat usmjerava prema mnogo opasnijim i krvavijim vodama. 

U jednom od najpotresnijih poglavlja svoje knjige tako opisuje kako je preživio napad njemačkih zrakoplova na Hvaru i trenutak u kojem je upoznao partizana koji će mu, svojom pojavom i snagom, poslije biti trajnim uzorom, pa i opsesijom: 

“Štuke su letjele nisko iznad naših glava, činilo se da ćemo svi izginuti, ali je život izgubio samo jedan 22-godišnji mladić. Nitko drugi, od 90 partizana i 300 stanovnika, nije ni ranjen.

Nesretni je dečko došao na otok iste noći u kojoj je poginuo, nakon što se pune tri godine borio u najtežim bitkama po bosanskim gudurama, preživjevši silne borbe. Rekli su mi da je on bio jedan od najhrabrijih i najboljih ratnika u oslobodilačkom pokretu. 

Gerilci se pokapaju noću, ako ih uopće ima tko pokopati. Tako se i na Hvaru čekalo da padne mrak, svi su otočani i partizani došli na ispraćaj, a onda su lokalni stanovnici zasvirali nad tijelom. O Isuse, mora biti da si i ti čuo tu glazbu. Kunem se, bila je posve identična glazbi kakvu sam jednom davno čuo na Tahitiju. 

Dirljiva oproštajna pjesma ‘Maururu a vau’... Ta me melodija natjerala da mislim o odlasku, samo da preživim rat, nađem barku i vratim se na more! U trenutku kad su se oblaci razišli, na nebu su zasjale zvijezde sjajom kakav se viđa samo u tropima. 

Tada je glazba prestala. Položili su tijelo u grobnicu i, potom, jedan po jedan, odali počast poginulom mladiću. Tu je bio i Manola, Srećko Manola, najsnažniji partizan kojeg sam ikad vidio. Borio se u Španjolskoj, bio je pripadnikom Internacionalnih brigada, mučili su ga godinama u beogradskom zatvoru... Skinuo je svoju partizansku kapu i snažno nad grobom izustio: - Druže Nikola...

Tada su me prošli trnci. Netko mi je preveo da nad grobom mrtvome mladiću govori kako će njegova djela dugo živjeti.

Srećko Manola, čovjek kojeg će se Hayden sjetiti u jednom drugom, posve drukčijem poglavlju svoje knjige i svojega života, bio je prvi zapovjednik Šeste ličke divizije, potom zamjenik zapovjednika Mornarice Narodnooslobodilačke vojske, general-pukovnik JNA, narodni heroj. Svoju je vojničku i partijsku karijeru okončao u velikoj čistki koju je, još 1967., nad hrvatskim kadrovima počeo general Đoko Jovanić. 

Sterling Hayden sjetio se Srećka Manole nekoliko godina kasnije, kad je u SAD-u proživljavao svoj novi križni put, ali ne tako hrabro i časno kao s partizanima. 

U Hollywoodu se Hayden učlanio u Američku komunističku partiju, još pod dojmom partizanskih akcija i Titove karizme: “Sjećam se prvog sastanka naše ćelije. Bio sam opčinjen čovjekom koji je vodio cijelu priču. Našli smo se poslije na kavi, a on me je neopisivo podsjetio na partizana Srećka Manolu.

Bio je to ozbiljan tip, nije bio nikakav uspaljeni revolucionar, a dok me je gledao u oči imao sam osjećaj da mi čita misli. 

No fascinacija je kratko trajala. Kad su na sljedećem sastanku rekli da se ponovno moramo naći u utorak navečer, pomislio sam:

Jebeš revoluciju, pa moram se naći s malom Charlene! Doista nisam bio opsjednut komunizmom, nisam imao ni neke naročite ideale. 

Uz sve to, nisam mogao čitati ni Marxova djela, premda sam pokušavao. Kad sam saznao da me istražuje FBI, zamolio sam svojeg odvjetnika da nazove glavom i bradom Johna Edgara Hoovera. 

Hoover se javio i poručio mi da dođem u Washington te svojevoljno svjedočim o ljudima koji se nalaze u komunističkim ćelijama. Još pravi lov na vještice nije ni počeo, a ja sam stavio jaja na panj. Sramim se toga, bio sam pravi bijednik.

No imao sam i jedan jak razlog da to učinim. Brak mi se raspao, s bivšom sam ženom vodio rat za djecu, a iz FBI-a mi je poručeno da djecu nikad neću smjeti vidjeti ako ne svjedočim”.

Dan u kojem je svjedočio i prokazao svoje kolege Hayden je poslije opisao “najgorim trenutkom svojeg života”. Kad je Joseph McCarthy pokrenuo čitav niz sudskih procesa protiv “crvenih”, Hayden je svoje svjedočenje povukao, ali je posljedice trpio još godinama. 

Prijatelji s kojima je dijelio ljevičarske stavove zaobilazili su ga u širokom luku, a u Paramountu su mu poručili da se ponose njime i da će mu odmah ponuditi novi posao. No bila su to prazna obećanja.

Hayden se pojavljivao samo u jeftinim filmovima B produkcije. Spasio ga je nakratko John Huston, pa je Hayden zasjao u njegovoj “Džungli na asfaltu”.

Sa Stanleyem Kubrickom je radio 1956. na filmu “The Killing” (“Uzaludna pljačka”), ali tada nije bio impresioniran redateljem: 

“Došao mi je agent i rekao da je u gradu neki tip koji je genijalan i ima scenarij koji nitko ne razumije. No ipak su mu dali novac pa sam otišao na razgovor i dobio ulogu. Kubrick je tada bio hladan, sav ukočen. Mučio se da bi snimio svoju rašomonsku priču.

Pa ipak, vidio sam već tada da je njegova kamera drukčija, mislio sam da je to nešto novo. Do šezdesetih i početka rada na ‘Dr. Strangeloveu’ Kubrick je već stekao autoritet. 

Prema meni je imao sjajan odnos. Kad smo počeli snimati, osjećao sam se užasno. Gubio sam živce, pušio cigaru jednu za drugom, neprestano sam se znojio. Dojadilo mi je, pa sam mu rekao: ‘Oprosti, ja to ne mogu odglumiti’. 

A on mi je uzvratio: ‘Nema veze. Taj užas na tvom licu je sjajan za liko ovoga generala, s tim ćemo dobiti sve što nam treba’. Otišao sam u sobu, napio se i život mi je odmah bio ljepši”.

Hayden je poslije “Dr. Strangelovea” ostvario još samo jednu veliku ulogu u Coppolinu “Kumu”. Ovisan o alkoholu, životario je poput pravoga marginalca, ali nekih se ljudi i ideja nikad nije odrekao. 

Tako je dvije godine prije smrti, u razgovoru za Boston Interview, na pitanje što bi mogao reći o Titu i njegovim komunistima odgovorio:

“Išao sam na njegov sprovod u Jugoslaviju. Akreditirao sam se kao novinar Rolling Stonea, iako nikad nisam napisao priču o tome. Samo sam htio reći zbogom svojem starom prijatelju”.