Najradije bih ovaj tekst započela tako da dam duši na volju, pa napišem sve što osjećam i smatram potrebnim, no na žalost on ne bi doživio objavu jer bi ga moj šef s pravom vratio, podsjećajući me na pravila struke koja kažu, novinaru nije zadatak da sudi, docira ili naudi nekome, već da hladno, objektivno i ustrajno ukazuje na probleme, anomalije i opasnosti koje vrebaju u društvu. 

Pa da si onda skratim muku i ne pišem kolumnu dva puta, započinjem tekst uljuđeno, pitanjem koje me već mjesecima muči – jeste li vi, baš kao i ja, primijetili kako se u vašem susjedstvu od Božića naovamo događaju čudne stvari? Jeste uočili da su se ljudi promijenili, da drugačije razgovaraju, da se više ne zovu Mišo nego Mate, da se ne sjećaju rođaka partizana niti pobjede antifašista, jeste otkrili zbog čega je u narodu tako naglo porasla potreba za odlaskom u crkvu, je li vam jasno zašto se vaši susjedi iz petnih žila trude revitalizirati dalekog rođaka, istaknutog domobrana, za kojeg nitko godinama u familiji nije ni znao da postoji? 

Iskreno, ja na ništa od ovih pitanja nemam odgovor, ali ću vam ispričat kako su u mom kvartu stvari krenule skroz naopako, pa mi možda kakav građanin koji je također u svom okruženju primijetio iste ili slične simptome odgonetne što se to zapravo događa. Kod nas se, naime, od Božića na ovamo dogodila prava pošast.

Stanovnici su naglo u sebi prepoznali ljubav prema hrvatskom nacionalnom identitetu, povijesnim državotvornim elementima i nadasve, katolički se osvjestili. Sve tri crkve, koliko ih je Bogu hvala u našem naselju, krcatije su nego devedeset prve, a poznavatelji vjerskih prilika vele, biće milodara više nego ikad. 

Zbog velikog interesa i mladih za ispovijed svećenik radi čak i prekovremeno kod sebe u uredu. Neki su roditelji u našem kvartu doživjeli čak i potpuni šok, kažu, ne mogu prepoznati vlastitu djecu koliko su naglo spoznala Boga. Priča mi susjeda, njena se prijateljica prošli tjedan skoro onesvijestila kad je sina ugledala na vratima.

Mali je od kuće otišao odjeven u majicu s likom Modrića na prsima, a vratio se u majici s isprintanim Stepincem. Kaže, predložio mu vjeroučitelj u školi da nogometaša zamijeni povijesnim velikanom.

Otac mu je navodno poludio, pa ga dva, tri puta još na vratima zveknuo po ušima i pitao, ‘a šta sam ja, majku ti poljubim balavu, tri godine sam bio u Slunju na ratištu, jel ja nisam za tebe junak’? A veli mali ko iz topa, ‘tata, pa ti si Srbin’. 

Nisam dalje pitala šta je bilo, navodno mu je stari, inače ratni invalid i umirovljeni časnik HV-a, opalio dvije šamarčine kojih će se sjetiti i kad ostari. A onda, da vam ne govorim dalje. 

Mirko s petog kata jednog većeg nebodera blizu moje zgrade izvjesio prošli tjedan na balkonu hrvatsku zastavu, a do nje naredao onu iz doba NDH, i nakraj onu HOS-a iz ratnih vremena. Pitala ga žena jel poludio, i gdje su kobasice što su se sušile na verandi. 

Mirko joj je kazao da je prošlo vrijeme dimljenja mesa i došlo doba nacionalnog buđenja. 

Za godišnjicu braka poklonio joj je člansku iskaznicu jedne udruge koju vodi desničarka s političkim ambicijama koje nikako da joj zažive te razglednicu s autogramom Velimira Bujanca. 

Na zadnje, Mirko sad navodno uporno nagovara i Zdravka iz ulaza do da i on nešto od hrvatskog znakovlja objesi barem na vrata. Predložio mu je veliki križ s Isusom i sliku Jakova Sedlara. 

Zdravkova žena, Spomenka, rodom iz Bečeja, prijeti razvodom, penziju je sirota pošteno zaradila rmbajući četrdeset godina u Sljemenu, ne treba joj, veli, na vratima redatelj koji lažira novinske dokumente da bi dokazala da voli Hrvatsku. 

I što da vam kažem, nije tu kraj. Stanovnici od Božića na ovamo svakim danom sve više iznenađuju svojom ljubavi prema hrvatskim tradicionalnim vrijednostima. 

Idem ja tako neki dan na tržnicu, sretnem susjeda, vidim zapiljio se u HEP-ovu banderu, lijepo ga pozdravim, a on meni Hvaljen Isus milostiva, nakloni se i sine šešir s glave. Mislim si, Bože kakav kavalir, ovog bi se i Relja Bašić posramio. Kažem ja, ‘dobar dan profesore, otkad vi to s božjim sinom komunicirate?’

A veli on veselo poskakajući na petama, ‘a, uvažena gospođice, otkad mi je ministar Kuščević objasnio da je to normalan hrvatski pozdrav. A znate što još milostiva, čekao sam cijeli život ovaj dan da na televiziji čujem kako se emisije odjavljuju s hvaljen Isus. Usudio bih se kazati da je naša država napokon doživjela prosvjetljenje koje je dugo čekala. Konačno smo izašli iz mraka’- odgovori mi profesor pa otrgne dva papirića s drvenog stupa za struju, jedan uzme sebi, a jedan da meni.

Još do ovog Božića drveni nogari hrvatske elektroprivrede bili su oblijepljeni oglasima za pilates. Danas nude organizirani prijevoz autobusom do Međugorja, a tko ima sreće, kao ja taj dan, dograbi se popusta za seminar duhovne obnove. Pa sad vi kažite, ponašaju li se i kod vas u kvartu ljudi ovako čudno kao i kod mene?