Danas, kada postajem pionir dajem časnu pionirsku riječ: da ću marljivo učiti i raditi, poštovati roditelje i starije i biti dobar drug. Bila je i ona druga verzija zakletve u čiji je tekst stavljena i obaveza poštivanja starijih i roditelja. 

U pionire su se prvašići primali 29. studenog, odnosno na Dan republike od početka 40-tih pa sve do 1989. Iako se većina naših političara sa sramom prisjeća tog vremena ili tvrde da se uopće ne sjećaju što se događalo estradnjaci s puno više topline prićaju o svojim pionirskim avanturama. Tako se Neven Ciganović čak dvaput zakleo drugu Titu. 

"Cijelo drugo polugodište prvog razreda proveo sam u bolnici zbog problema s nogom, pa sam morao ponavljati razred i tako su me još jednom primili u pionire", kaže nam Neven. 

Stilistu sa zagrebačke Trešnjevke pionirska plava kapa i crvena marama poslužili su za prve modne izlete. 

"Ta kapa i marama bile su nam tako super da ih danima nismo htjeli skinuti" prisjeća se Ciganović, koji je na drugom primanju u pionire recitirao na proslavi. 

“Prije same priredbe slučajno sam vidio kako se pripremju sendviči i sokovi koje ćemo dobiti nakon primanja u pionire. Sjećam se da je program jako dugo trajalo a ja sam cijelo to vrijeme mislio samo na hranu", prisjetio se Sandi Cenov. 

I glumici Marini Fernandez hrana je bila važnija od zakletve. 

"Netko je pojeo moj sendvič sa parizerom specijalno napravljenim za mene jer ne jedem šunku. To me izbacilo iz takta tako da je sama priredba ostala u znaku toga."

Njezin kolega Slaven Knezović bio je ushićen danima prije same svečanosti iako, kaže, ni sam nije bio svjestan “u što” ga zapravo primaju. 

"Mama mi je noć prije nego što ću postati pionir specijalno za tu priliku sašila nove “teget plave” hlače. Jedva sam čekao jutro da ih mogu svima pokazati", rekao je kroz smijeh. 

Svoje nostalgično sjećanje prema tom razdoblju života pokazali su Alka Vuica  koja je snimila pjesmu “Pioniri” te Edo Maajka koji je na omot svog četvrtog albuma “Balkansko a naše” stavio lik pionira. 

Janko Popović Volarić i danas ima pionirsku kapu, a maramu je izgubio. 

Primanje u pionire ozbiljno je shvatio. Bio je to, kaže, znak da si prošao prvu fazu odrastanja. Reperica Remi bila je strašno ponosna što je postala pionirka. 

"I bila sam ponosna što sam poštena, iskrena, odana i sve ono iz zakletve. Mi klinci nismo imali pojma o političkim konotacijama toga svega pa nam je bilo super. Fotograf nas je snimio na brzinu, pa me je slikao s punim ustima", smije se Remi. 

Ivana Kindl pamti primanje u pionire po pripremama, a jedino žali što nije uspjela postati omladinka. 

"Tog dana sam bila u tremi jer sam imala točku u školskoj plesnoj skupini koja je pripremala nastup za svečanost. Sjećam se da smo navrat na nos oblačili plave dresove, šlapice i vezali marame oko ruku. Kao i sve pionirsko-partizanske plesne koreografije, i ova je bila bazirana na kolu i maramama, to je taj stil. To mi je bio prvi ozbiljniji nastup u životu", prisjetila se pjevačica i voditeljica Ida Prester. 

"Danima prije učili smo zakletvu jer smo imali jako strogu učiteljicu pa nitko nije smio pogriješiti"prisjeća se operni pjevač iz Rovinja Ronald Braus. 

Za razliku od Vlatke Pokos, koja nije voljela pionirska obilježja pa se nerado sjeća kako su morali odjenuti uniforme na dan kad je umro Tito, Braus ju je volio nositi. 

“Super mi je što smo svake godine na Dan Republike nosili u školu pionirsku kapu i maramu”, kaže Braus. 

Davor Gobac je crvenu maramu nosio i nakon pionirskih dana. 

“Mi pankeri nosili smo ih inače iz zafrkancije. I pionirsku kapu sam čuvao još dugo”,  prisjeća se zaprešićki roker. 

Saša Antić iz TBF-a kaže kako su u njihovoj splitskoj osnovnoj školi pionirske kape uvijek doživljavali kao maškare i nosili ih naopako, a Miji Begović crvena je marama bila omiljeni modni dodatak u srednjoj školi. 

“Bila sam pod velikim dojmom filma ‘Lovac na jelene’, pa sam se tako i odijevala. Pionirska marama je savršeno pristajala uz odjeću od jeansa, vunenu kapu i rukavice”, kaže glumica. 

Dva političara tvrde da nikad nisu primljeni u pionire. 

“Ne bih volio o tome govoriti jer su to za mene mučne uspomene. Istina je da nisam ni bio primljen u pionire. Bila je 1951. i ja sam tad bio neželjen zbog situacije s mojim ocem. Zbog toga su me čak godinu dana kasnije upisali u osnovnu školu”, rekao nam je bivši ministar HDZ-ov ministar zdravstva Andrija Hebrang. 

S kapom, takozvanom titovkom, s crvenom petokrakom na čelu, bijelom košuljom, crvenom maramom, koju su starije generacije vezale, a mlađi su imali poseban prsten za tu potrebu, i u plavim hlačama, odnosno suknjama, osnovnoškolski brucoši obećavali su da će biti vjerni drugovi i da će čuvati tekovine revolucije. 

Tradicionalno su se svi fotografirali za uspomenu, no nitko od naših sugovornika nema tu fotografiju iz raznih razloga. 

Neki su, poput reformista Radimira Čačića, okrenuli stan u potrazi, ali nisu pronašli sliku. 

“Davno je to bilo, 1956. Sjećam se da smo se svi odjeveni u pionirske opravice zajedno slikali s učiteljicom. Pamtim tu fotografiju, no majka mi ju je negdje spremila i nismo je uspjeli pronaći. Moram priznati da se slabo sjećam toga dana, ali razlog je taj što mi je općenito sjećanje na osnovnu školu malo konfuzno. Promijenio sam nekoliko škola u tih osam godina, a i prošlo je dosta vremena. Ali jako dobro pamtim tu crvenu maramu, kao i onu žutozelenu izviđačku. Volio sam marame kao dijete”, priča Čačić. 

Od pionirskih događa pamti slet na Maksimiru. 

“Bila je 1957. ili 1958. godina i zbog sleta je maksimirski stadion bio krcat malim pionirima. Bilo je neko toplo vrijeme, a usred sleta oprao nas je veliki pljusak i otjerao sa stadiona. Znam da štafetu nisam nosio, ali ne znam zbog čega”,  dodaje Čačić. 

Na pitanje zbog čega se očito mnogi političari srame toga što su bili Titovi pioniri kaže: “Svašta. Žalibože komentara. Ne znam zbog čega bi se itko toga trebao sramiti. Kao da su kao djeca imali išta reći o tome. Sigurno su imali ozbiljnu političku svijest”, kaže, dodajući da se on rado prisjeti djetinjstva kao i većina ljudi. 

“U to vrijeme mislim da je djetinjstvo bilo intenzivnije. Igrali smo se u parkovima, na ulicama se pikulali, pokali se, igrali skrivača, graničara, nogometa. Divota”, zaključio je. 

Za razliku od Radimira Čačića, bivša predsjednica HSP AS-a Ruža Tomašić itekako se sjeća pionirskog dana, ali djetinjstvo joj nije u najljepšem sjećanju. 

“Bili smo strašno siromašni i imala sam teško djetinjstvo. Zbog toga ga se ne volim prisjećati. Kao i svi, bila sam primana u pionire. Majka mi je odjenula plavu suknju, u kojoj sam plivala jer sam bila jako mršava, pa ju je provizorno suzila zihericama. Ne sjećam se jesam li išta imala na nogama jer u školu sam do zime hodala bosa. Nismo imali za cipele. A zimi bih obula gumene čizme. Ni tad nije bilo ravnopravnosti među djecom. Ona lijepo odjevena u novim košuljama i cipelama sjedila su u prvom redu. Pogađate, ja sam onako neugledna sjedila u zadnjem. Najviše me boljelo što sam bila najbolja među đacima u recitacijama, a kako nije bilo reprezentativno da onako odjevena, kako sam bila, stanem ispred svih i recitiram, morala sam druge đake učiti kako recitirati”, kaže Tomašić. 

“Bili smo više gladni nego siti. No da to nisam prošla, možda danas ne bih bila toliko spremna pomagati ljudima. Svako zlo za neko dobro”, zaključila je. 

Jedna od naših najpopularnijih političarki, predsjednica ORaH-a Mirela Holy, uzaludno je tražila pionirsku fotografiju. 

“Nažalost, sve sam prekopala, ali nema je. Žao mi je što vam nemam ništa ni ispričati o tome danu jer uistinu ga se ne sjećam”,  kaže Holy. 

Bivša premijerka i bivša HDZ- ovka Jadranka Kosor, koja inače rado sudjeluje u svim novinarskim temama, za ovu prigodnu rekla nam je kako ne želi ništa reći. 

“Nemojte zamjeriti, no znate kako će se ova tema komentirati. Jeste li zvali Karamarka? Možete misliti kako će vam dati fotografiju”, rekla nam je Kosor. 

I bila je u pravu. HDZ- ovci su mahnito izbjegavali pitanja vezana za pionire. U Karamarkovoj stranci poručili su nam da njihov predsjednik ne želi ni sudjelovati u ovakvom razgovoru. 

I naši uporni pozivi Kolindi Grabar Kitarović naišli su na šutnju. Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava također se ne sjeća toga događaja niti nalazi potrebnim išta reći o tom razdoblju. 

“Nakon svega što se dogodilo u Vukovaru prisjećati se prijema u pionire nešto je potpuno deplasirano i izvan konteksta vremena u kojem živimo. Ne znam što kanite s tom pričom, ali sve to pomalo izgleda kao neka sprdnja”, ljutit je Penava. 

Za razliku od njih, zakletve Titu rado se sjeća bivši IDS- ovac Damir Kajin. 

“Zašto bih se sramio pionira? Bili smo djeca. Vjerojatno smo mislili da, kad postajemo pionirima, postajemo odgovorniji i zreliji. Mislim da smo bili primljeni u pionire u Buzetskom narodnom domu. Pjevali smo s titovkama i crvenim maramama, a netko iz komiteta održao je govor o tekovinama revolucije. Od mojeg upisa u pionire prošlo je toliko vremena koliko od uspostave hrvatske države i bez obzira na to što danas ne caruje jednoumlje, imamo više isključivosti no što je bilo tad. Mi kao pioniri bili smo ponosni, a bili bismo i sretniji da smo mogli pozdraviti Tita kao oni u Puli”, rekao je Kajin.