Točkazarez.hr novi je online medij na hrvatskom virtualnom nebu. Jedan od osnivača tockazareza je i Dalibor Milas, kolumnist Expressa, koji objašnjava da sam naziv portala ima naglašeno simboličko značenje.

"U tumačenju znaka točka zarez, ali i naziva našeg portala, piše kako je 'možda najvažnija funkcija ovog znaka upravo pozvati na stanku te da 'točka zarez' predstavlja novi početak upravo na onome mjestu na kojem je mogao biti kraj", rekao je Milas.

Želja im je, dodaje, ponuditi zainteresiranoj javnosti drukčiju perspektivu.

"Čovjek po svojoj prirodi teško može biti objektivan. Svi mi na određene stvari i događaje gledamo iz svojih uglova i logično je da ne mogu i da ne trebaju svi pogledi biti identični. U tome i jest ljepota. Bitno je razgovarati i promišljati."

Uredništvo čine Lana Bobić, Greta Grakalić Rački, Zoran Grozdanov, Srećko Koralija, Ino Mamić, Marko Medved, Stipe Odak, Branko Sekulić, Mario Trifunović i Dalibor Milas, a cilj im je "progovoriti o aktualnim društvenim i političkim pitanjima iz perspektive solidarnosti i zajedničkog doma koji dijelimo s pripadnicima raznih religijskih i drugih svjetonazora, pripadnicima raznih manjinskih identiteta i socijalno depriviranim građanima".

Milas navodi kako je ključni cilj portala "predstaviti ono drugačije i slobodnije kršćanstvo, koje se u hrvatskom javnom prostoru, nažalost, i na štetu svih nas jako rijetko osjeti".

"Kad pogledam popis trenutnih suradnika i suradnica, vidim šaroliko društvo onih koji imaju različite i specifične perspektive. Razgovarati se treba i mora sa svima, bez ikakve iznimke. Posve je drugi par rukava što oni koje se smatra 'drugom strujom' ne pokazuju spremnost na dijalog s onima koji drugačije misle i vjeruju, pa čak i vole", navodi.

U javnom je prostoru previše ostrašćenosti, smatra Milas, a najglasniji su upravo oni koji, paradoksalno, najmanje znaju.

"Ova fatalna kombinacija neznanja i arogancije destruktivna je za cijelo društvo. No čini mi se da je ovdje zapravo problem percepcije istine kao takve. Danas je previše onih koji si umišljaju da posjeduju istinu."

Sama Crkva kroz povijest je istupala kao posrednica, pa čak i kao vlasnica istine, podsjeća Milas.

"Isus kaže sam za sebe: 'Ja sam put, istina i život.' Redoslijed nije slučajan. Tko traži određene odgovore, mora biti spreman na put. Mora se usuditi krenuti na put. Napustiti vlastitu zonu komfora i, s ostalim zainteresiranima, tragati za istinom koja na koncu znači život", tvrdi.

Prava činjenica je da mi zapravo nemamo pojma, dodaje Milas, što je posve u redu.

"Nama je spoznaja da ne znamo apsolutno ništa odličan temelj za pozornije osluškivanje, traganje i jasnije artikuliranje vlastitog (ne)znanja. Možda je upravo to šansa za jedan ozbiljan i iskren dijalog ili čak multilog", izjavio je Milas.

Sve je više onih koji, doduše, vjeruju u nešto, ali se iz više razloga odbijaju identificirati s Crkvom kao institucijom, napominje.

"Iako se na momente čini da se nalazimo u beznadnoj situaciji, ne mogu reći da smo izgubili nadu. Nada je na svakom koraku... Mnogi uzroke pada vjernika i tzv. društvene vjere vide u navodno kobnoj sekularizaciji", dodaje.

Zar je toliko teško, pita se, prihvatiti da sekularizacija ne ubija kršćanstvo nego ga samo pročišćava od onih koji su iz različitih razloga prisiljeni glumiti ga, a tim ljudima istovremeno pruža mogućnost da slobodno i bez ikakve prisile ili odbiju ili prihvate kršćanstvo i Crkvu?

"Čini se da sekularizacija nudi našem društvu upravo ono što je temelj samoga kršćanstva i evanđelja, a to je sloboda i mogućnost izbora", rekao je.

Iz perspektive naše Crkve u postojećim konstelacijama, objašnjava, nepodobni su svi oni koji nisu dio aktualnog crkvenog mainstreama: neovisno sad je li tu riječ o svećenicima koji drukčije promišljaju svijet oko sebe, o ženama koje se bore za bolji i dostojanstveniji položaj žena u Crkvi ili pak pripadnicima seksualnih manjina koji se kod nas još sotoniziraju kao ultimativno zlo.

"Ako uzmemo u obzir da autentična Crkva treba promišljati svoju egzistenciju iz perspektive margine ili ruba, onda su upravo 'nepodobni' oni koji nam imaju nešto reći i naša zadaća je barem poslušati ih."

Vodstvo Katoličke crkve u Hrvatskoj zakazalo je, ističe Milas, i prije pandemije, pa je tužno primijetiti, kako kaže, da je Crkva bila življa, snažnija i u sebi slobodnija u vrijeme navodno zloglasne socijalističke samouprave nego u navodno slobodnoj Hrvatskoj.

"Čini se da smo propustili iskoristiti nevjerojatnu šansu u devedesetima. Umjesto prave obnove i vezanja za univerzalnu Crkvu, blizine običnim ljudima te Crkve kao prostora slobode i životne teologije, dobili smo sveopću klerikalizaciju crkvenog života pod vodstvom muškaraca koji misle da su svećeničkim pomazanjem postali ontološki veći i posebniji ljudi od svih ostalih te masu neiskorištenih mogućnosti", smatra i dodaje kako onda nije ni čudo što su ljudi u situaciji opće nesigurnosti skloni tražiti utočište u vjerskom fundamentalizmu i političkom populizmu.

Hrvatska kao građansko društvo neće, dodaje, nasjesti na političke manipulacije religijom i svetinjama, što znači da procese ne trebamo promatrati prekriženih ruku i stajati po strani.

"Velik dio onih preplašenih muškaraca koji u strahu za svoju muževnost mole po javnim trgovima zapravo su žrtve manipulacije. Njihovo tzv. rovovsko kršćanstvo posljedica je straha pred svijetom koji se pred njihovim očima možda prebrzo mijenja", dodaje.

Kao što nam je svima poznato, ističe, jedna od refleksnih reakcija u kriznim trenucima je povratak u idealiziranu prošlost.

"Trebali bismo se svi zapitati kako je došlo do toga da je za jedan dio domaćih vjernika kao deklarativnih nositelja jedne nove nade budućnost toliko negativna i strašna da oni bježe u navodno ugodniju prošlost, koja, usput rečeno, i nije bila tako ugodna kako se na prvu čini."