U Los Angelesu je od srčanog zastoja u 74. godini života preminula je glumica, redateljica i pjevačica Sondra Locke. Većina medija, bez mnogo razmišljanja, od nje se oprašta kao od bivše partnerice Clinta Eastwooda, i istina je da je talentirana Locke, koja je 1968. u filmskom debiju "The Heart Is a Lonely Hunter" nominirana za Oskara, cijelu sebe, što namjerno što slučajno, vezala uz figuru moćnog holivudskog mačo muškarca.

Velika ljubavna afera talentirane i karizmatične glumice pretvorila se u niz uspješnih suradnji, točnije šest snimljenih filmova i 13 godina veze s Eastwoodom koje su završile javnim prekidom i povlačenjima po sudu.

Njezin "princ na bijelom konju", kako ga je nazivala, ju je varao, a navodno je bio i fizički nasilan te joj je sabotirao karijeru (oko toga su se i sudili).

Od 1968. i nominacije za Oskara po ekranizaciji knjige Carson McCullers do 1976. i seta "The Outlaw Josey Wales" sve je bilo u redu i njezina je karijera išla svojim putem dok nije upoznala Eastwooda, već instituciju u Hollywoodu.

Njihov kasniji prekid utjecao je na ostavštinu oboje glumaca, i upleo ih u dvije komplicirane tužbe.

U svojoj knjizi "The Good, the Bad, and the Very Ugly" iz 1997. Locke piše o tome kakav je Eastwood bio ljubavnik, kako bi znala da je vrijeme za seks kada ju je pitao je li koncem očistila zube te da je svoj hrapavi glas legenda filma oblikovala prema - Marilyn Monroe.

Kao dva najveća razloga raspada njihovog odnosa navela je njegove nevjere i, ono što ju je još više smetalo, to da joj je Eastwood otežavao da snima filmove mimo njega te da počne sama režirati. Na kraju, Locke je režirala, piše Vanity Fair, dva filma u tom periodu, "Ratboy" (1986.) i "Impulse" (1990.).

"Znala sam da će to vjerojatno biti pod cijenu našeg odnosa, i tako je i bilo, to je bio početak kraja", napisala je Locke.

Uz to Eastwood je paralelno imao vezu s drugom ženom s kojom je dobio dvoje djece, a Locke je, tvrdi na, natjerao na dva pobačaja te sterilizaciju jer joj je rekao kako "ne želi više imati djece".

"I sve to od čovjeka kojeg sam smatrala ljubavi svog života", napisala je Locke.

Kad se vratila sa seta shvatila je da su promijenjene brave i da su njezine stvari vani, u kutijama. Završili su na sudu, a ona je tražila i alimentaciju za nevjenčane supružnike.

On je njihovu vezu okarakterizirao kao "desetgodišnje povremeno cimerstvo". Na kraju su se dogovorili, a ona si je (ili je barem tako mislila) osigurala 1.5 milijuna dolara vrijedan ugovor s producentskom kućom Warner Bros. za projekte koje bi ona režirala.

Locke je u sljedećih par godina predložila 30 projekata, i svi su odbijeni. Ponovno je tužila Warner Bros. i Eastwooda rekavši kako je dogovor lažan i kako su se oni urotili da joj unište karijeru. Eastwood je kasnije rekao da se osjeća kao da ga netko ucjenjuje.
Opet su se nagodili, a Locke je rekla da se nada "da ovo šalje glasnu poruku Hollywoodu da ne mogu ljude maltretirati samo jer su moćni".

Locke je režirala još dva filma, "Death in Small Doses" (1995.) i "Trading Favors" (1997.), a posljednji se puta pojavila u komediji "Ray Meets Helen" 2017. Mučila se s rakom dojke i kostiju, uz što su vjerojatno vezani i problemi sa srcem.

Američki mediji mahom ne navode njezine silne dobre uloge, niti napore da postane redateljica u doba kad to još nije bilo "in". Njezinu smrt više šovinistički opisuju kao "odlazak Clintove djevojke" (iako je on imao supruge i djecu s drugima, a i ona muža, te uloge mimo njega) te navode intimne i nevažne detalje poput toga da Locke nikada nije upoznala svog oca, da nije imala djece te da se dala sterilizirati.

Filmski kritičari često navode da je možda najveća šteta što je Locke i u Clintovim filmovima nedovoljno iskorištena s obzirom na svoj talent, te uvijek ugurana u svojevrsni kalup.

Dovoljno je teško bilo (i jest) biti ambiciozna žena u muškoj profesiji, ali Locke je sve to još radila u sjeni giganta kojeg si je natovarila na leđa radi, mislila je - ljubavi.