Da je stao na pola puta i otvorio trgovinu donjeg rublja, mogao je solidno živjeti, makar i od second handa. Dio u butike, a dio je mogao u izvoz, za opskrbu japanskih burusera, trgovina u kojima možete kupiti nošene uniforme školarki ili, ako ste pravi rafinirani pervertit, vakuumirano nošeno donje rublje. Toma Jonesa zatrpavali su svim oblicima donjeg rublja, nošenim i svježe kupljenim pa i onim posebno ukrašenim, s izvezenim porukama ljubavi. Ali Tom Jones nije stao. Ne samo da nije stao nego je 2021. objavio novi album. A gaćice? Nije bio jedini kojeg su zatrpavali gaćama čim bi se popeo na scenu, ali je svakako bio i ostao najpoznatiji po tome. Čak 50 godina eskiviranja i hvatanja gaćica publike potvrdilo je Jonesov status i titulu jednog od najvećih muških seks-simbola 20. stoljeća. Postoji snimka na kojoj mu gaće bacaju čak i 2008. godine, iako je 2005. molio obožavateljice da prestanu jer je praksa koja ga je zauvijek obilježila kao prisilnog sakupljača veša, kako kaže, “odavno izgubila svoje značenje”.

Ali ženama koje su ga gledale kao Apolona s mikrofonom, spremne učiniti sve za trenutak božje pažnje, u tom su činu desetljećima nalazile itekakvo značenje. Bila je to ne samo poruka nego i jedini način kontakta s predmetom požude pod reflektorima. Neke su u razgovoru s novinarima objasnile da su nosile i po nekoliko gaćica na svirke, ne bi li povećale šansu da makar jednim komadom Tom Jones obriše znoj sa svog lica. 

Jonesova karijera razvijala se u godinama burne seksualne revolucije, koju je spremno dočekao kao the masculinum tjelesnog oslobođenja, predmet obožavanja koji je svjesno igrao na ekstremne reakcije suprotnog spola. Nije bio jedan od onih koji osvanu na naslovnici magazina People pa nose titulu godinu dana. Ostao je aktivna maštarija pola stoljeća, pjevač koji guzicom dirigira pratećem bendu. Nitko nije toliko, gotovo karikaturalno, miješao bokovima na sceni - čak ni Elvis, kojem je rad tijela dolazio više iz koljena, a manje sličio tverkanju. Tom Jones činio je sve da potencira vriskove i pozove gaćice da s njime podijele spotlight. Ali sve bi to ipak bilo manje moguće da iza guzomrda i donjeg rublja ipak nije stajao pravi talent. 

Thomas John Woodward rođen je 1940. u selu Treforest, u okrugu Pontypridd, u zajednici velških rudara, kojoj je pripadao i njegov otac. Mali Thomas već je od svoje šeste godine znao što želi biti kad naraste - i ne, nije imalo veze s ugljenom. Nije volio školu ni sport, ali zato je svako obiteljsko okupljanje, rođendane i kirvaje proveo zabavljajući okupljene svojim vokalom. 

Kao 12-godišnjak je obolio od tuberkuloze pa proveo dvije godine prikovan za krevet. “Bilo je to najgore doba mog života”, izjavio je desetljećima kasnije, iako je to mračno doba dobrim dijelom bilo i formirajuće. Ležao je u krevetu i slušao glazbu, što ga je pripremilo za kasniju ljubav prema Little Richardu, Jerryju Leeju Lewisu i Elvisu. Kad bi sjedio, svirao bi ukulele. Glazba je postajala opsesija, a imao je sreće što je majka u startu odbijala da sin naslijedi obiteljsku štafetu pa završi u rudniku s crnim plućima. Njegova su pluća bila predodređena za mikrofon. Ipak, kad sa 16 godina napravi dijete svojoj djevojci, vršnjakinji Lindi Trenchard (koju je poznavao od 11. godine), odluči se oženiti, a prihode ganjati radom u tvornici rukavica i znojenjem na gradilištu. Sve to vrijeme nije prestao sanjati rock and roll. Thomasov autentični šljakerski šarm, slomljeni nos i sklonost kožnjacima prelio se u The Senators, njegov prvi bend. Savršeno se snašao u ulozi rock frontmena, iako se bend baš i nije najbolje snašao na sceni. Bila je to 1963. godina i jedini način da se uspije bilo je kloniti se velških birtija pa sreću potražiti u Londonu. “Swinging Sixties”, krovni naziv za eksploziju kulture, kontrakulture i mladenačke kreativnosti i subverzije, odvijao se po cijeloj Engleskoj, usporedo s buđenjem američkih promjena 1960-ih. Ali centar svega ipak je bio London. Na njegovim su ulicama prošetale prve minice. Modsi su po asfaltu zujali na Vespama, prvo u odijelima slušajući jazz, R&B i ska, a onda od sredine desetljeća i kao fanovi prvih velikih rock atrakcija, poput The Who i The Small Faces. Beatlesi su postali vladari cijele priče, a usporedo s glazbenom i modnom revolucijom, razvijala se seksualna i politička.  Tom Jones se s bendom našao u središtu svega toga, ali još uvijek nedovoljno naoružan dobrim pjesmama da bi se pozicionirao kao ozbiljan konkurent. Njihovu Londonsku avanturu planirao je, provodio i predvodio Gordon Mills, glazbeni menadžer i pjesmopisac, koji je pisao stihove za Cliffa Richarda i nešto kasnije upravljao karijerom Engelberta Humperdincka, jedno kratko vrijeme istinski suverenog vladara radiofoničnih balada. Nije čudno da je sličnu sudbinu Mills tih godina odredio i za Jonesa. Gordon Mills je rođen u Indiji, gdje mu je otac služio vojsku, ali već kao beba stiže u Veliku Britaniju, gdje se natječe u sviranju harmonike. Počinje surađivati s glazbenicima, prvo kao autor, ali polako i kao menadžer. Osim što je The Senators doveo u London, Mills je kao čovjek na kormilu karijere mladih Velšana predložio još nekoliko brzo usvojenih promjena. Bend mijenja ime u The Squires, a Thomas John Woodward postaje Tom Jones. Za inspiraciju je poslužio istoimeni filmski hit iz 1873., komedija Tonyja Richardsona, koja je pobrala četiri Oscara, uključujući i onaj za najbolji film. 

Glavnog lika obožavale su žene, a Jones je bio predodređen imati sličnu poziciju. Možda još uvijek nije imao hit-ploču, ali je uvijek mogao računati na urlike razularenih dama u publici. Mills se i kasnije dokazao kao savršeni pop krstitelj, jer upravo je on stvorio ime Engelbert Humperdinck - nema veze što se čovjek polomi dok ga napiše, jer je tajanstvenost aliasa koji je osvajao top ljestvice bio svakako atraktivniji od pjevačevog rodnog imena Arnold George Dorsey. The Senators su se u početku mučili istaknuti u gomili. Nastupali su u prčvarnicama i probali sa singlom “Chills and Fever”, koji je svakako odjeknuo više od svih njihovih prijašnjih pokušaja, ali i dalje su životarili u malom londonskom stanu, često preživljavajući krađom hrane u klubovima koji su ih ugostili. A onda je Gordon Mills, s Lesom Reedom kao kompozitorom, donio ulaznicu za gornji dom. Pjesma “It’s Not Unusual” prvo je ponuđena Sandie Shaw, danas pomalo zaboravljenoj engleskoj ženskoj pjevačkoj superzvijezdi 1960-ih, čak i kada je Jones u suzama molio Millsa da mu je prepusti, jer je odmah nanjušio da je stvoreno nešto posebno. 

Srećom, Shaw je odustala od snimanja svoje verzije pa pjesma postaje prvim planetarnim hitom Toma Jonesa. S “It’s Not Unusual” je probio i SAD, gdje su mnogi slušatelji bili uvjereni da je Tom Jones crnac. Bend nitko nije primjećivao i spominjao, svedeni su doslovno na prateće glazbenike, kao da je to mogao biti bilo tko. Očito je stiglo vrijeme za solo karijeru. Bend je doslovno preko noći postao prošlost. Mills je nagovorio Jonesa da brzo zaboravi na svoje kolege, koji su o otkazu doslovno saznali iz novina. Zaboravu je pomoglo i bacanje pogleda na stanje bankovnog računa. Da ne biste mislili kako su plastične operacije rezervirane za doba Instagrama i OnlyFans, Mills se u svojoj savršenoj viziji novoga glazbenog mainstreama već 1960-ih pobrinuo čak i za to da Jones sredi nos i zube pa konačno završi transformaciju iz seoskog zavodnika s pečatom radničke klase u iskvarcanog nacerenog pozera za duplerice ženskih magazina. 

Karizmatični velški roker širio je noge objektivima u Speedo gaćicama, onda kada se ne bi ispodočno smješkao u raskopčanim bijelim košuljama, šaljući poljupce svakom dlakom svojih obnaženih maljavih grudi. A s instant-prepoznatljivim i nametljivim baritonom, Tom Jones bio je na pravom putu da postane najpopularniji pjevač s obje strane Atlantika. Čak je i ženu sakrio od medija kako njezino pretjerano pojavljivanje u javnosti ne bi zasjenilo seksualne fantazije domaćica.  Do sredine 1960-ih bio je na vrhu svijeta, predvodeći tzv. Britansku invaziju, izvozni dio “Swinging Sixties”, fenomen potpunog očaravanja Amerike britanskim kulturnim proizvodima. Beatlesi i Stonesi su prednjačili, naravno, ali uz neke druge bendove koji su srušili bedeme američkog radija, poput The Kinks, The Yardbirds i The Who, u invaziji su bili i soleri, tipa Dusty Springfield i Petule Clark. Ili Toma Jonesa, za kojim su se krenuli otimati i u Hollywoodu. 

Veliki Burt Bacharach napisao je “What’s New Pussycat?”, a Jones je otpjevao kao temu istoimenog filma i stvorio evergreen. Dobio je priliku i ozvučiti Jamesa Bonda, film “Thunderball” (1965), u kojem Sean Connery traži dvije ukradene NATO-ve atomske bombe. Jedna je u Jonesovom životu detonirana već tada, kada je 1965. - prvoj godini njegovog života u okorjelom mainstreamu showbiza - snimao TV emisiju u Paramount Studios pa slučajno upoznao idola svoje mladosti, koji će mu postati i jako dobar kućni prijatelj. Ne samo da je to bio Elvis, nego je Jonesu dao do znanja da poznaje njegov tada ne baš bogati opus, pjevajući mu pri rukovanju njegov treći singl, baladu “With These Hands”. Elvis je u istom studiju snimao “Paradise, Hawaiian Style” (1966), glazbenu komediju i zadnji u nizu Elvisove holivudske “havajispolatacije”. Prijateljstvo dvije ikone, stare i nove, postalo je veliko i iskreno. Elvis je jako birao koga će pustiti u svoj život, jer je u svijetu ajkula i pijavica malo kome mogao vjerovati. Trajalo je sve do Kraljeve smrti, 1977. godine. Onda kada ne bi dijelili iskustva iz industrije, cugali bi u Elvisovoj kući i pjevali duete, daleko od kamera i publike. Elvis je toliko poštovao Jonesov talent da je u svoj koncertni repertoar uključio neke njegove hitove, poput “Delilah”, singl iz 1967. i još jedan budući Jonesov evergreen. Do sredine 1960-ih., Tom Jones je brendiran kao novi kralj balada, emotivna vatra za topljenje ženskih srca, a onda je tri godine kasnije postao i TV zvijezda, s hit showom na obje strane oceana. “This Is Tom Jones” emitirao se od 1969. do 1971. (početkom 1980-ih naslijedila ga je nova TV emisija još jednostavnijeg naziva “Tom Jones”), koji je učinio sve što je trebalo da njegova zvijezda prihvati lukrativni ugovor, ponuđen samo najvećima - onima koje je valjalo “preparirati” u prostoru i vremenu. Nakon što je u Los Angelesu kupio vilu Deana Martina (krajem 1990-ih prodao ju je Nicolasu Cageu), prihvaća rezidenciju u Las Vegasu. Postao je jednom od atrakcija Grada grijeha, stalna postaja poput gradskog znaka na ulazu, drive in vjenčanja, plešućih fontana i burlesknih cirkusa u kockarnicama blještavih poput flipera. U Vegasu je nastupao stalno, od 1972. do 1986. godine, ali osim što je takav aranžman značio stabilne milijune i smanjenje nepotrebnog mrcvarenja tijela putovanjima od gaže do gaže, imao je i svojih negativnih strana. Potpuno je digao ruke od novih pjesama. Ugodno se ušuškao u sigurnosni plašt stalnog zaposlenja, pretvorio pozornicu u ured pa doživio potpuni kreativni pad svoje karijere. Novca nije nedostajalo, jer znatiželjnih turista je uvijek bilo, ali kako je njegova pustinjska publika starjela i zahtijevala samo stare, poznate pjesme koje mogu pjevušiti, Jones je konačno shvatio da to neće moći vječno trajati. Ako ne poradi na futuru, raskošni prezent gažerstva u Vegasu mogao bi ga brzo koštati budućnosti. Smrt Gordona Millsa od raka 1986. označila je novo rođenje Toma Jonesa. 

U neobičnim zavojima života, dogodilo se i to da je za novo rođenje najzaslužniji - njegov sin. Mark preuzima karijeru oca i “rebrendira” ga za potrebe 1990-ih, u kojima nakon lutanja country baladama 1980-ih Jones konačno pronalazi svježi život. Počelo je već 1987., kad je obradio Princeov “Kiss”, a doživjelo vrhunac 1997. Američki kantautor Randy Newman potpisao je original još 1972., Joe Cocker obradio je 1986. pa je završila na soundtracku za “Devet i pol tjedana”, a onda je Tom Jones 1997. snimio svoju verziju za hit-komediju “Full Monty” - “You Can Leave Your Hat On” bila je i ostala himna striptiza svih pijanki i djevojačkih večeri. Iako je službeno bio u braku čak 59 godina (od 1957. do 2016.), cijeli život nerazdvojan od svoje prve simpatije, iste one Linde koju je upoznao s 11 i oženio sa 16, Jones nije gubio vrijeme u kapitaliziranju bogatstva statusa muške seks-bombe. Supruga Linda navodno je pristala biti domaćica i godio joj je život podalje od objektiva. Ostajala je kod kuće odgajati sina Marka, dok bi tata radio djecu drugim ženama. Manekenka Katherine Berkery majka je njegova drugog sina, a iako je Jones negirao očinstvo, čak i nakon DNK testa, koji je to potvrdio 1989., tek 2008. ipak je priznao da se radilo o neplaniranom ishodu kratke seksualne afere. Nije pokazivao nikakvu želju da upozna svog drugog sina Jonathana, o kojem su mediji 2018. pisali kao o beskućniku koji jedva preživljava radom u skladištu, sanjajući o vlastitoj glazbenoj karijeri. Jones se javno hvalio da se, iako u braku, na turnejama ševio s nekoliko stotina groupie djevojaka, a imao je strastvene izvanbračne veze s nekoliko slavnih žena, kao što su Mary Wilson iz The Supremes i bivša Miss svijeta Marjorie Wallace, manekenka i TV glumica. Druga televizijska glumica, Cassandra Peterson, još je kao tinejdžerica postala showgirl u Las Vegasu, gdje ju je Tom Jones razdjevičio između svoja dva nastupa. “Bilo je bolno i grozno”, ispričala je Peterson, uz još nekoliko sočnih detalja, poput onih da je Jones prilično obdaren i da je nakon seksa trebala ići na šivanje spolovila. “Mislila sam da ćemo definitivno pobjeći zajedno i oženiti se. Sljedeću noć otišla sam u backstage da ga vidim, ali bio je sa svoje dvije prateće pjevačice i plazio je po njima…”

Brak s Lindom završio je 2016. I to zato što je ona umrla od raka. Unatoč svim aferama i neukroćenom hedonističkom lifestyleu muža čija je žena ostala po strani, predana ulozi tradicionalne velške domaćice, gotovo šest desetljeća braka opstalo je jer je ljubavi očito bilo. Jones je bio razoren njezinom smrću i trebalo mu je nekoliko godina da se sabere. Prodao je obiteljski dom u Los Angelesu i vratio se London, gdje je kupio stan. “Uvijek je govorila da se želi vratiti, ali onda više nije mogla. Pa mi je rekla da to učinim ja, u zadnjem tjednu svog života.”

Sva tri albuma koja je Tom Jones objavio u zadnjih deset godina bili su albumi obrada. Na “Praise & Blame” (2010) pjevao je gospel klasike Boba Dylana i Jessie Mae Hemphill; sa “Spirit in the Room” (2012) uhvatio se Leonarda Cohena, Toma Waitsa i Paula Simona, a “Long Lost Suitcase” (2015) donio je Jonesove verzije pjesama Willie Nelsona, Hanka Williamsa i Rolling Stonesa. “Surrounded By Time” njegov je 41. studijski album, objavljen u travnju 2021. Krenuo je s planiranjem nakon što je završio trogodišnje tugovanje, 2019. godine. Snimao ga je lani, a onda objavio kao još jedan album obrada (Cat Stevens, Bob Dylan, američki kantautor Todd Snider) - njegov prvi album nakon 20 godina koji je završio na vrhu britanske top ljestvice. Prije toga, najprodavaniji LP bila je još jedna kompilacija “Reload” iz 1989., koja je uz prerade tuđih klasika imala i jednu posve novu pjesmu - “Sex Bomb”, sasvim dovoljnu bombu za uspjeh i automatski ulaz na sve buduće best of kompilacije. Tom Jones više nije seks bomba o kojoj pjeva, ali je zato sa “Surrounded By Time” postao najstariji glazbenik u povijesti britanskih top ljestvica koji je osvojio prvo mjesto prodaje albuma - ima čak 80 godina i njegov glas, ma koliko ožiljaka imao, i dalje ne posustaje. Kažu da se prema bendu i ženama odnosio kao šupak, ali za sada nema planova da bude cancelled, jer barem zbog ovakvih stvari i dalje zaslužuje i dobiva beskonačno poštovanje.