Samo 17 godina imao je Tonči Huljić kad je prvi put vidio Vjekoslavu. Godinu dana tražio ju je po Splitu jer je, kaže, odmah znao da će to biti ljubav za cijeli život. Osvojio ju je glazbom.

"Tek sam bio ušao u orkestar, bili smo na Splitskom festivalu i nisu me pustili na binu. Tada mi je to bila tragedija, a onda sam napokon ugledao Vjekoslavu, sjedila je u prvom redu. Ono što mi je tada izgledalo kao najgore što mi se moglo dogoditi, pokazalo se sretnom okolnosti. Bog uvijek stvori situacije za koje ni sami ne znamo da su za nas dobre", kaže Tonči Huljić.

Vjekoslava je bila uz njega i kad je 1979. objavio prvu ploču s pjesmama “Školski dani“ i “Uspomene toplog ljeta“ s bendom “Dalmatinski magazin” i 1981. kada je izašla njegova prva autorska pjesma “Sjećanja”. 

U tim počecima nije još znao da će mu glazba biti poziv, jer i njemu je nekoliko godina prije bila gnjavaža odlaziti u muzičku školu.

"Ne mogu se sjetiti da sam ikada rekao “Jupi, hura, sada ću od glazbe živjeti”. Svi glazbenici i danas misle da nam se hobi pretvorio u posao", priča Huljić.

U ranim 80-ima nesebično mu je, ističe, pomagao Zdenko Runjić. Polako je već pisao, no nije mu još tada bilo jasno što je to hit. Imaginarna riječ, bez koje, znao je, neće preživjeti. 

Bio je najmlađi član u Dalmatinskom magazinu, 10, 11 godina mlađi od sljedećeg najmlađeg. Nije se, kaže, imao s kime savjetovati, pa je potražio Runjića.

"Zdenko je bio čovjek velikog srca i široke duše. Strašno mu je bilo simpatično kad sam došao na radio Split gdje je radio kao glazbeni urednik i upitao ga: ‘E, barba Zdenko, što vi mislite o ovome?’, govori Huljić.

Već koju godinu kasnije Runjić ga je prihvatio kao sebi ravnog, a Dalmatinski magazin preimenovao se u Magazin. Čim je Huljić shvatio što je to hit krenule su i tiraže od 600.000 kaseta godišnje. Uspjeh je počeo s “Kokolom”.

"Bio sam mlad, agresivan, vruće krvi i jedan takav buldožer koji lomi sve pred sobom Runjiću je dobro došao", prisjeća se Huljić.

“Kokolo” ga je skrenuo s puta, pa nije završio studij prava. Turneja ga je odvela u drugom smjeru, a pet, šest ispita do diplome Pravnog fakulteta čeka i danas. Do tada je, kaže, bio odličan student, davao ispite u predrokovima, apsolvirao.

Nakon “Kokola” sve se okrenulo, a Tonči razmišljao:

“Izaći ću na jesen“, pa opet nije jer je cijelo ljeto bio na turneji. I oteglo se do danas na sreću njegovih fanova. Među štovateljima njegove glazbe danas su i Zlatko Pejaković, kojemu je Huljić kum. Tu je i Matija Škoro, sin poznatijeg oca Miroslava Škore.

"Neki dan mi je to Škoro rekao i bilo mi je jako drago čuti jer Matija je odličan gitarist. Iznenadio me kako svira, jedan od boljih gitarista u zemlji u ovom trenutku. Simpatije su obostrane. Tata mu je usadio dobar ukus", smije se Huljić.

Naš poznati hitmaker priča kako uporno i tvrdoglavo radi glazbu po svojemu guštu, bez opterećenja da mora uspjeti. Želi raditi i glazbu za mjuzikle, filmove jer etno glazba je, kaže, sada najraširenija u svijetu. 

I nije se, dodaje, lako probiti ako iza sebe nemaš medije, film, serije. Zato je napravio dokumentarno- glazbeni film „Tonetov život ili Bog, lavur, iće i piće“ koji je u režiji Marija Grabovca, već osvojio nagradu publike na filmskom festivalu u Paklenici.

"Drago mi je da su ljudi prihvatili takav specifičan humor. Tri smo mjeseca radili na tome jer tema filma je sam život. Simpatičan mi je. Nije to film o meni nego o svijetu i ljudima koji polako nestaje", kaže Huljić.

Mada svi hvale njegov novi pravac, Huljić ne skriva da se solo karijerom želi dodvoriti svjetskoj publici. Ne zamara se više time što kažu Hrvati, Slovenci, Srbi, Bosanci, a njegovo “Baš me briga što pišu, kad pogledam stanje na svom računu, ja sam sretan“ i danas se prepričava. Bio je to odgovor na optužbe da je 90-ih bio glavni krivac za uvođenje turbo folka u hrvatsku glazbu.

"Hrvati su skloni pretjerivanju i redefiniranju povijesti. Ne postoji zemlja s manjim brojem stanovnika koja misli da je pametnija i tvrdi da se nije desilo ono što jest. Događaje modeliramo prema trenutnim političkim afinitetima, a istina stanuje na drugom mjestu. Ona kaže da sam najprodavaniji autor svih vremena na ovim prostorima. I danas postoje glazbene nagrade koje u Hrvatskoj pokušavaju afirmirati. Zato kao društvo i zemlja nemamo perspektivu. Od svega što valja i što je uspjelo peremo ruke. Budalaštine oko turbo folka imamo i danas, koji nikad nije bio prisutniji", smatra Huljić.

No danas bi, dodaje, legendarni odgovor ipak modificirao.

"Rekao bih: ‘Baš me briga što pišu, važno je da sam zadovoljan sa sobom. Kad dođeš do tog stadija, sve je dobro. Vrijeme kad se moraš pomiriti sam sa sobom mora doći", kaže Huljić.

Ne sviđa mu se što se u Hrvatskoj afirmira amaterizam, što se, kaže, gubitnički mentalitet kakav je ovdje voli sakriti iza rečenice “Nas nitko ne razumije”.

"Ne razumiju nas u politici, ne razumiju u ekonomiji, glazbi, umjetnosti... U čemu god hoćeš. Neshvaćeni smo narod, a od svakoga tko je shvaćen brzo operemo ruke. Zato gledam svoja posla i radim po svom", kaže.

Zanimljive i duhovite spotove za pjesme s dva CD-a s Madre Badessom osmislio je s redateljem Marijom Grabovcem. A reklama za njegov koncert u Lisinskom bila bi, kaže, neizvediva bez Branka Đurića Đure i njegove energije.

"Da je netko drugi bio umjesto njega, upitno je bi li reklama bila tako primjećena. Nema mjesta na ovom svijetu gdje Đuro ne nastupa barem osam puta nakon bilo kakve premijere. Išao sam na snimanje ‘X Faktora’, a on je prolazio kroz Zagreb. Snimanje je trajalo 15-ak minuta. Htio sam drugačiju reklamu, osnovna ideja bila mi je reklamirati koncert bez glazbe."

U Lisinskom će 24. ožujka svu svoju glazbu umotati u ruho etna. Izvodit će i stare pjesme, hitove za koje publika ni ne zna da ih je on napisao, ali i pjesme sa zadnja dva CD-a. 

U novim aranžmanima i novim izvedbama bit će to, kaže, putovanje kroz povijest, a zasvirat će i nešto iz budućnosti, s trećeg CD-a koji je u pripremi. 

Njegovi uspjesi nerijetko bi izazivali zavist. Kao naš najprodavaniji autor tvrdi da zavisti u tom poslu mora biti jer svatko, ističe, tko se bavi ovim poslom misli da je najbolji.

"Ako ne misliš da radiš posao bolje od drugog, onda si malo blesav. Moraš misliti da si najbolji, to je prirodno kod glazbenika. Uvijek je bilo zavidnih, ima ih danas, a bit će ih i sutra. Hvala Bogu da je tako, da ja ne zavidim drugome."

Razočaranja ga brzo prođu, ali ih pamti. Nešto što mu se prije pet ili deset godina činilo smakom svijeta, danas mu je nevažno. Ali ističe da ga ljudi više ne mogu neugodno iznenaditi. S velikim iskustvom iza sebe u svaki projekt ulazi s još većim nepovjerenjem, pa ako posao uspije, ugodno se iznenadi.

Iako je s Magazinom 80-ih bio alfa i omega naše estrade, obožavateljima, kaže, nikad do njih nije bilo nemoguće doći. U bendu su se mijenjale pjevačice, a muški dio ostao je do danas u istoj postavi. Svi su, dodaje Huljić, normalni ljudi koji su slavu i tada i danas shvaćali kao nužno zlo.

"Nikome nije udarila u glavu. Možda to i nije dobro jer ispada da se nismo dovoljno cijenili. Izigravanje zvijezda nam je svima bilo strano", kaže Huljić.

Krajem 90-ih bio je najveći vlasnik Croatije Records i vlasnik Tonike. U diskografiju je ušao kako bi, kao vlasnik medija, bolje afirmirao svoj rad. 

Prvi vlasnik AVA-e bila je Croatia Records, a kad se krenulo u veće investicije, preuzeo ju je udružen s Romanom Majetićem. Četiri telenovele od ukupno 680 epizoda bile su regionalni rekorder u gledanosti.

"Naopako je krenulo nakon pokušaja da uđemo u Srbiju. Kad se nelojalna konkurencija ispriječila u proizvodnji serije za naručioca, on je usred snimanja otkazao seriju. Kako je to bila javna televizija, na nju je utjecala politika. Bili smo, uostalom, napadani i u Hrvatskom saboru, a u Srbiji se to ponovilo. No u Srbiji se to dogodilo prije nego što se serija počela emitirati, a bila je napola snimljena. Došla je i ekonomska kriza, tržište se počelo zatvarati i slom je bio neizbježan", govori.

Kraj devedesetih donio mu je zasićenje hitovima zabavne glazbe, ali i poznanstvo s britanskim producentom Melom Bushom. U tom je periodu imao 15 - 18 izvođača među kojima bi nerijetko osjetio netrpeljivost. Svaki od njih htio je pjesmu koju je Tonči napisao onom drugom.

"Trudio sam se da svaka pjesma ima drugi miris i okus. Morao sam vješto balansirati da sve ostane u stanju miroljubive koegzistencije. Četiri, pet godina Vjekoslava i ja pisali smo po 100, 120 pjesama. Puknuo sam", kaže.

Pritisak je bio prevelik, nisu vidjeli gdje je kraj pisanju pjesama. Paralelno su radili po tri, četiri CD-a, pa je Tonči u jednom trenutku svima rekao: “Ajde, bok!”.

Malo je još pisao za Magazin a sve ostalo stavio je sa strane. Klasika mu je tada postala izazov, a vrata svjetske slave otvorio mu je Mel Bush. 

Sa svjetski poznatim producentom upoznao se 1998. godine u Puli na koncertu Vanesse Mae. Bush je vidio da se puno ljudi vrti oko Tončija i Vjekoslave, pa su ih promotori nakon koncerta i upoznali.

"Melu je i hobi i posao procijeniti ljude. Pozvao me je na kavu, pričali smo dva sata i desetak dana poslije me je nazvao. Jedno vrijeme doista smo se samo družili, onda me je upitao: ‘Dobro, kad ćeš mi više pokazati što radiš?’. Uzeo je CD-e i za koji mjesec došao je s pričom o ženskom kvartetu Bondu. Rekao da ću ja pisati glazbu, a on osigurati svjetsku promociju", prisjeća se.

Danas Bond ima pet CD-a, a rade, kaže, i 11. CD Maksimu Mrvici. Suradnja s Melom Bushom otvorila mu je vrata svijeta već prvim singlom Bonda “Victory” koji je u 21 zemlji bio na prvim mjestima, uključujući i Billboard. 

No obojica su pomalo nesigurni kad je riječ o mjuziklu. Bush ga, naime, godinama nagovara da postave mjuzikl na West Endu. Huljić je oprezan.

"Kad smo sve stavili na papir, shvatili smo da je to skup sport na kojemu se lome zubi. Omjer uspjeha i neuspjeha je 20 - 80. Golema su ulaganja, a površna kritika premijere dovoljna je da vas pokopa. To se sad Stingu dogodilo. Jako rastu zazubice jer kad jednom ubodeš, od toga žive i potomci. Ali to se dogodi i s hitom, a manja su ulaganja. Postavljanje mjuzikla na West Endu ozbiljna je stavka, nije ispod 10 milijuna funti. Ni toliko hvaljeni ‘Once’, u kojemu je i naša Zrinka Cvitešić godinu dana bila nepobitna zvijezda, više ne igra. Njegova rentabilnost bila je upitna od početka. Vjekoslava i ja pogledali smo ga prvih mjeseci. Bio je četvrtak i tek jedna trećina kazališta popunjena. Briljantno je zamišljen, rađen s malim budžetom, odličnim glumcima, glazbom i zanimljivom pričom, a i takav ispod pet milijuna funti nije mogao biti postavljen. Radila ga je Barbara Broccoli, poznata producentica koja je od oca naslijedila franšizu za Jamesa Bonda. Ulupali su silne pare u marketing i nije izdržalo. Ali Broccoli si to može dopustiti, Mel i ja ne možemo. Ni Sting nije mogao. Pokušao je spasiti mjuzikl svojim učešćem i nije uspio. Skinuo ga je nakon tri mjeseca i izgubio oko 30 milijuna dolara."

A dok ne dođe vrijeme u kojem bi ulazak u mjuzikl bio manje rizičan, Huljić kao član žirija sjedi u srpskom “X Faktoru”.

"Pravila igre su takva, u žiriju moraju biti velike zvijezde, na tome počivaju takvi showovi koji su jako dobri za bržu afirmaciju pjevača. Koliko mi je trebalo da Jelena Rozga postane zvijezda? Četiri, pet godina, iako je već bila ime proizašlo iz popularne grupe, a i ona je vrlo vrijedna, disciplinirana i nesklona skandalima. S njom je jako lako raditi, ali nikad ne znaš kako će publika na nekoga reagirati. Za stvaranje zvijezde nije potreban samo rad već i ta neka kemija...Što kad si totalno nepoznat? Showovi skrate to vrijeme. Željko Joksimović, Aleksandra Kovač, Massimo i ja ne možemo se načuditi koliko su senzacionalni ti mladi ljudi", kaže Huljić.