U Seizmološkom zavodu na Aljasci igla je neočekivano skakala. Na prvi pogled, znanstvenici su mislili da se radi o prirodno nastalom potresu. Bilo je očito da je potres negdje daleko. Bio je jak: 4,2 stupnja po Richteru. Ona vrsta potresa koja skida slike sa zidova. Prava je istina, međutim, bila daleko brutalnija. 

Tisućama milja dalje tijekom vojne vježbe dogodile su se dvije ogromne eksplozije na ruskoj podmornici. Podmornica pod nazivom Kursk plovila je uz obalu Rusije i Finske i u sekundi je eksplodirala, te potunula s kompletnom posadom od 118 ljudi. 

Što se točno dogodilo tog 12. kolovoza 2000. ostalo je nepoznato. Vjerovalo se da je podmornica nosila bojeve glave što je dalo dosta prostora teorijama zavjere. Najveći broj mračnih misterija Kurska povezano je s pokušajem zataškavanja prave istine. 

U to su vrijeme ruske vlasti optužile SAD i Veliku Britaniju da su špijunirale njihove vojne vježbe, toliko blizu da su se oni zabili u podmornicu. Amerikanci su, pak, uzvratili kako mora da Rusi taje neko novo smrtonosno oružje koje je izazvalo takvu eksploziju. 

Šesnast godina kasnije, prema pisanju Ozyja, prevladava mišljenje da podmornica Kursk ipak nije prevozila najmodernije oružje, nego stare podvodne rakete punjene HTP-om, supstancom koja je još od 50-ih godina prošloga stoljeća bila zabranjena. Dogodi li se da HTP procuri na druge dijelove raketa dolazi do brze kemijske reakcije koja uzrokuje smrtonosnu eksploziju. 

To se prema rezultatima službene vladine istrage najvjerojatnije dogodilo i tijekom prve eksplozije na Kursku, koja je podmornicu i poslala na morsko dno. Sljedeća eksplozija, ona koju je registrirao seizmograf na Aljasci, dogodila se kada je podmornica udarila o morsko dno čime je pokrenula preostale rakete. Većina posade umrla je u roku od nekoliko minuta. Njih 23 preživjelo je gotovo četiri sata, ali nisu se mogli spasiti jer su bili zarobljeni. 

Poručnik Dimitri Kolesnikov prije no što su se na podmornici u potpunosti ugasila svjetla uspio je na brzinu napisati: „Kompletna posada iz dijelova šest, sedam i osam preselila se u deveti dio. Ovdje nas je 23. Nitko od nas ne može izaći van“. Zapis, kao i poruku za njegovu obitelj, pronašli su ronioci kada su iz ostataka podmornice izvlačili njegovo mrtvo tijelo. 

Putin je nakon tragedije odlučio ne tražiti pomoć međunarodnih vlasti. Mnogi smatraju kako je upravo ta odluka obilježila smjer njegove vladavine. U to vrijeme Putin, iako je bilo poznato da je on bivši KGB agent, još uvijek nije imao moć kakvu ima danas. 

Obitelj i prijatelji mornara s Kurska čekali su vijest o sudbini svojih najmilijih, ali je bilo jasno da je Vlada, koja je odbila pomoć drugih zemalja, otpočetka znala da a podmornici nema preživjelih. Podmornica je potonula prebrzo, a ruskoj je mornarici trebalo previše vremena da počne tražiti Kursk. 

Sve je postalo jasno na Putinovoj press konferenciji koja je održana tek deseti dan nakon nesreće. U to vrijeme Putin još nije kontrolirao sve medije, no nitko to nije iskoristio. Tek je jedna žena zamotana u rusku maramu na press konferenciji počela glasno kritizirati Putina koji u to vrijeme nije bio „jak kao stijena“ kakvim ga poznajemo danas. 

Putin je problijedio, doslovce se čučnuo nasred podija i neuspjelo pokušao braniti svoju Vladu. Taj se trenutak smatra najgorim trenutkom u njegovoj karijeri. Neki još uvijek govore da su Britanci ili Norvežani sa svojom modernom tehnologijom mogli spasiti zatočene mornare. 

Putin je rekao da su mediji iskoristili tragediju u političke svrhe. Bio je to početak njegove strahovlade u medijima.