Trauma: Obitelji pokopale pogrešne žrtve srpskih zločina
Kada su stručnjaci Haškog suda pozvali Flurima Hajdarija u improviziranu mrtvačnicu u Orahovcu na Kosovu, bio je srpanj 1999. i on se nadao da će pronaći tijela svih članova svoje obitelji koji su ubijeni tijekom rata. 26. ožujka 1999., dva dana nakon što je NATO pokrenuo zračne udare protiv onoga što je Milošević tada zvao Jugoslavijom, srpske snage pobile su njegovog oca Halima i petoricu braće: Selajdina, Rasima, Nazima, Vesela i Mursela.
Osim njih, u selu Krusha e Vogel/ Mala Kruša, pobijeno je tada još 108 civila Albanaca. Najmlađem Murselu tada je bilo samo 12 godina. Polovicu od tih pobijenih pronašli su u obližnjoj rijeci. Ostali se još uvijek vode kao nestali. Hajdari se prisjeća da je tog 2. srpnja 1999. kad je ušao u mrtvačnicu i unutra zatekao trojicu od svoje braće i četiri rođaka, sunce bilo na zalasku.
"Bilo ih je lako identificirati. Vidio sam Selajdina, Nazima i Rasima. Svaki je imao rupu od metka na čelu. Ali, imena Selajdina i Nazima na natpisu na kovčegu bila su zamijenjena", ispričao je Hajdari za BIRN.
U Selajdinovom kovčegu bilo je Nazimovo ime, u Nazimovom kovčegu Selajdinovo ime. Jedan mjesec poslije obitelj je preuzela tijelo Rasima. Od vlasti su tek 2007. uspjeli preuzeti kosti Nazima, a 2009. i od Selajdina. Samo nekoliko dana nakon što su ih sahranili, grobove su ponovno otvorili i izvadili kosti. Tri mjeseca poslije, iz ostataka pronađenih u grobovima Hajdarijevih dvojice braće identificirali su sveukupno ostatke čak šest ljudi.
"Od početka sam sumnjao da nešto nije u redu, jer su kovčezi koje su nam donijeli, bili previše teški", kazao je.
Tri godine poslije, 2012., pronađeni su ostaci i 12-godišnjeg Mursela i njihovog oca. Isto kao u slučaju Flurima Hajdarija, i druge obitelji na Kosovu prošle su kroz traumatično traženje svojih bližnjih, pobijenih u ratu 1998-99., i potom pogrešnu identifikaciju prije sahranjivanja. U godinama poslije rata skoro 6000 ljudi sahranjeno je nakon identifikacije preko odjeće ili predmeta koji su kod njih pronađeni, jer u to vrijeme nije bilo na raspolaganju DNK analiziranja.
To je ponekad dovodilo do pogrešaka, što je značilo da su neki, vjerujući da su sahranili bližnje, sahranili nekoga drugog. EU-ova misija na Kosovu EULEX i Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, istražili su više od 150 masovnih grobnica na Kosovu od 1999. do 2001. i ekshumirali su ostatke 4019 ljudi. Ta tijela identificirali koliko god je to bilo moguće i ponovno ih dostojno sahranili.
Odjeću i druge predmete što su ih pronašli uz tijela, bili su izloženi u istoj zgradi u kojoj je bila mrtvačnica, kako bi rođaci preminulih možda prepoznali o kome je riječ. Istodobno su obitelji žrtava same sahranile oko 2000 ljudi, bez DNK testiranja. Međunarodna komisija za nestale osobe, ICMP, međuvladina organizacija iz Haaga koja je prva u povijesti koristila DNK analiziranje ostataka žrtava iz rata, još uvijek djeluje iz svog laboratorija u Tuzli kako bi pomagala državama na području bivše Jugoslavije da pronađu nestale osobe.
No, kada je 2003. ICMP tek potpisao sporazum s UNMIK-om o korištenju DNK analize kao glavni način identifikacije, tisuće pobijenih već su bile sahranjene nakon identifikacije obavljene na tradicionalan način.
"Ta tradicionalna metoda identifikacije nosila je znatan rizik od pogreške", izvijestio je ICMP BIRN.
ICMP se zalaže za to da se ponište sve identifikacije provedene bez DNK analize, smatrajući da bi se tako otkrile sve eventualne pogrešne identifikacije.
"Predložili smo vlastima Kosova i obiteljima da razmotre prikupljanje uzoraka genetskog materijala od pripadnika obitelji onih žrtava koje su identificirane bez korištenja DNK", poručio je ICMP.
Trenutno u mrtvačnicama leži još 400 neidentificiranih tijela. Flurim Hajdari se prisjeća trenutka iz svibnja 2015. kad su mu susjedi javili da netko ponovno iskopava tijela njegovih rođaka. Bila je riječ o forenzičarima EULEX-a koji su ekshumirali ostatke dvojice njegove braće, Selajdina i Rasima.
"Kad sam im pokazao dokumente koje nam je za njih izdao UNMIK, oni su ih uzeli i dali nam neke s EULEX-ovim pečatima, bez posebnog objašnjenja", ispričao je.
Nastavak na sljedećoj stranici...
EULEX je pak poručio da su njegovi ljudi obavili stotine susreta s onima čije su rođake ekshumirali kako bi im objasnili zašto je to neophodno. Poručili su i to da je u ovom slučaju bila riječ o istraživanju sudbine preostalih 20 nestalih iz masakru. EULEX je za BIRN je kazao da "slučajevi pogrešne identifikacije predstavljaju između četiri i šest posto od svih slučajeva još uvijek nedostajućih osoba". EULEX ističe da je riječ o procjeni i smatra da je pogrešne identifikacije bilo relativno malo.
Forenzički stručnjaci koji rade za Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, istražili su više od 150 masovnih grobnica na Kosovu od 1999. do 2001. i ekshumirali su ostatke 4019 ljudi. Ta tijela identificirali koliko god je to bilo moguće i ponovno ih dostojno sahranili. Odjeću i druge predmete što su ih pronašli uz tijela, bili su izloženi u istoj zgradi u kojoj je bila mrtvačnica, kako bi rođaci preminulih možda prepoznali o kome je riječ.
Istodobno su obitelji žrtava same sahranile oko 2000 ljudi, bez DNK testiranja. Međunarodna komisija za nestale osobe, ICMP, međuvladina organizacija iz Haaga koja je prva u povijesti koristila DNK analiziranje ostataka žrtava iz rata, još uvijek djeluje iz svog laboratorija u Tuzli kako bi pomagala državama na području bivše Jugoslavije da pronađu nestale osobe. No, kada je 2003. ICMP tek potpisao sporazum s UNMIK-om o korištenju DNK analize kao glavni način identifikacije, tisuće pobijenih već su bile sahranjene nakon identifikacije obavljene na tradicionalan način.
"Ta tradicionalna metoda identifikacije nosila je znatan rizik od pogreške", izvijestio je ICMP BIRN.
ICMP se zalaže za to da se ponište sve identifikacije provedene bez DNK analize, smatrajući da bi se tako otkrile sve eventualne pogrešne identifikacije.
"Predložili smo vlastima Kosova i obiteljima da razmotre prikupljanje uzoraka genetskog materijala od pripadnika obitelji onih žrtava koje su identificirane bez korištenja DNK", poručio je ICMP.
Trenutno u mrtvačnicama leži još 400 neidentificiranih tijela. Flurim Hajdari se prisjeća trenutka iz svibnja 2015. kad su mu susjedi javili da netko ponovno iskopava tijela njegovih rođaka. Bila je riječ o forenzičarima EULEX-a koji su ekshumirali ostatke dvojice njegove braće, Selajdina i Rasima.
"Kad sam im pokazao dokumente koje nam je za njih izdao UNMIK, oni su ih uzeli i dali nam neke s EULEX-ovim pečatima, bez posebnog objašnjenja", ispričao je.
EULEX je pak poručio da su njegovi ljudi obavili stotine susreta s onima čije su rođake ekshumirali kako bi im objasnili zašto je to neophodno. Poručili su i to da je u ovom slučaju bila riječ o istraživanju sudbine preostalih 20 nestalih iz masakra u mjestu Krushe e Vogel. Ponovno otvaranje grobova bilo je krajnje bolno i za obitelj Xhevdeta Vidishiqija.
Njegovog oca Rushita srpska vojska odvela je iz Mitrovice 3. lipnja 1999., manje od jednog tjedna prije nego što su Jugoslavija i NATO potpisali sporazum o prestanku bombardiranja pod uvjetom da se srpske snage povuku s Kosova. Obitelji je prvotno rečeno da je tijelo Rushita Vidishiqija pronađeno u masovnoj grobnici u sjevernom dijelu tog grada. No, 2010. se ispostavilo da su njegovi ostaci pronađeni u grobu žene Sadije Zejnullahu u okolici Mitrovice. Xhevdet Vidishiqi kaže da je obitelj bila šokirana.
"Cijelo desetljeće on je imao jedan grob i drugo pravi grob. Ali, bolje je živjeti s istinom nego uz sumnju", kazao je.
Odmah nakon okončanja rata na Kosovu, nestalih je bilo nešto više od 6000. Danas je nestalih 1647. ICMP je sa svoje strane DNK identifikacijom riješila 2466 slučajeva. No, ostaci 400 ljudi u Prištini još uvijek se ne poklapaju s niti jednim uzorkom krvi rođaka nestalih osoba. Smatra se da je najvjerojatnije riječ o ljudima koji su pogrešno navedeni kao točno identificirani, pa su već sahranjeni.
Kushtrim Gara iz vladine komisije za nestale, navodi da su srpske snage ostatke pobijenih ljudi najmanje dvaput premještale prije nego što su masovne grobnice pronađene. To je značilo da su se dijelovi tijela naprosto ispremiješali s drugima, zbog čega dijelovi tijela pojedinih ubijenih osoba nisu kompletni. Arsim Gerxhaliu, šef kosovskog Instituta za forenziku, koji je uključen u ovaj projekt, kaže da bi proces identifikacije trebao uključiti svaku obitelj, odnosno uzimanje uzorka DNK.
On tvrdi da su dosadašnji testovi pokazali da je pri oko 20 posto sahranjenih do sada riječ o pogrešno identificiranima. On smatra da bi bilo neophodno uzeti oko 20.000 uzoraka krvi preživjelih članova obitelji. No, Bajram Qerkinaj, jedan od šefova prištinskog Centra za istraživanje nestalih, koji se bavi žrtvama svih etniciteta na Kosovu, kaže da je pravi problem to što mnoge obitelji naprosto ne žele ponovno otvaranje grobova svojih pobijenih, te da zbog toga ne vjeruje da bi akcija s uzorkovanjem DNK mogla ičemu pridonijeti.
Tome u prilog govore i izjave dužnosnika iz Haškog tribunala, koji doduše nije nadležan za taj dio rješavanja postratnih posljedica.
Dva desetljeća otkako je rat prošao, Flurim Hajdari kaže da još uvijek čeka na ostatke svog nestalog brata Vesela. A u međuvremenu ne može biti siguran niti da su tijela koja je obitelj sahranila, doista pripadala tim članovima obitelji.
„Meni, službeno, nedostaje samo jedan brat. Ali tko zna, moglo bi biti da su unutra sahranjeni ostaci nekih drugih ljudi. Svi članovi moje obitelji koji su ubijeni, imali su više od jedne sahrane.”