Juraj Hrženjak zvani Đuka ušao je u 101. godinu - rođen je 10. ožujka 1917. godine, u vrijeme kad se Rusijom tek zakotrljala revolucija koja će pola godine kasnije izmijeniti lice svijeta. Politički je aktivan od 1930. godine, no Hrženjak je vitalan, koncentriran i misaono lucidan kao čovjek u naponu snage. 

Penje se pješice uz četverokatne stube, sam nam je skuhao kavu, a i danas - nakon što je u životu dva puta pregurao trovanje nikotinom - dnevno popuši od četiri do pet cigareta. Stol mu je pun knjiga i novina, a na njemu je i mali Ustav Hrvatske. Prije nekoliko dana Juraj Hrženjak govorio je u zagrebačkoj Skupštini u povodu 100. obljetnice rođenja Većeslava Holjevca, čovjeka koji je napravio "pola Zagreba". 

Ustaški zločin Propast NDH: Pavelić zgrozio čak i naciste

Holjevac je rođen pet mjeseci nakon Hrženjaka, no umro je 1970. godine. Sagradio je Velesajam, Novi Zagreb, žičaru do Sljemena, tvornice ulja i papira, OKI, Dom sportova, plivalište Mladost, Ruđer Bošković, zgrade Elektrotehničkog fakulteta, Pučkog učilišta... Juraj Hrženjak je o svojem prijatelju i suborcu napisao knjigu "Graditelj, vizionar, ratnik". 

Prva riječ je, ne slučajno, "graditelj". Iako njegova postignuća "nikad nitko u Zagrebu neće nadmašiti", kako kaže Hrženjak, nakon razvoda od supruge Veco Holjevac je otišao živjeti u Siget, što ni jednom današnjem čelniku ne bi palo na pamet. 

Holjevac je već u partizanima 1942. godine bio slavan. S četom svojih vojnika ušao je u "čelikom okovani Karlovac" kako bi iz bolnice koju su čuvali ustaše izvukao svog druga. 

"Svim borcima prije te akcije rekao je: 'Ulazimo u Karlovac, ozbiljna je mogućnost da ostanete bez glave. Tko neće ići, ne mora'. Svi su išli - pripovijeda Hrženjak pa dodaje: 

"Jedan je borac nastradao u toj akciji, ranjen je. Nažalost, Marijana Čavića ustaše su već sklonile."

"Holjevca sam - priča dalje - upoznao u partizanima u studenom 1941., on je bio komesar korpusa. Čuo sam u to doba za ulazak u Karlovac i za druga njegova herojstva. Rekli su mi da mu se javim, da me pozvao. Ja sam bio šef agitpropa Šeste ličke divizije, čiji je komesar bio Rade Žigić. Žigić je bio, znate, onako, Srbin punim plućima, glumatao je kozmopolitizam, ali je bio nacionalist. Osim toga, volio je laskanje. 

Očekivao sam, odlazeći Holjevcu, nekog otmjenoga komesara, vojnika, herojsku fizionomiju. Bio sam zato jako iznenađen kad sam ugledao krajnje skromnog čovjeka, odjevenog kao obični radnik, obični borac, kako se s partizanima raspravlja oko nekoga kazana, oko lonca graha. 

Upitao sam: 'Tko je Veco Holjevac?' On je rekao: 'Ja'. Ja sam se lecnuo. Lecnuo sam se jer ga nisam tako zamišljao! 'Mene ste pozvali', pitao sam ga. 'Da, ti si Đuka', odgovorio je. 'Jesam', rekao sam mu. I tako je počeo naš razgovor. Pričali smo o organizaciji novina za korpus, čuo je da dobro pišem, pa me pozvao. Neprekidno sam mislio da imam posla s komesarom korpusa, a imao sam posla s običnim drugom, s običnim prijateljem. 

Kasnije sam saznao da smo u Zagrebu bili članovi istog sindikata. Bio je prisan, jednostavan, skroman čovjek, koji ničim nije odavao dojam herojčine koji ulazi u Karlovac i spašava svog druga po cijenu života. A ono što je napravio poslije rata više nitko neće.

"Kod Holjevca nije bilo glavno to što je pokazao veliku hrabrost nego to što je svojim osjećajem pravde i pravednosti pokazao da žrtvovati život za drugog čovjeka nije previše - kazao je Hrženjak na obljetnici suborčeva rođenja. 

On povezuje komunizam s humanizmom, ali i s Isusovim naukom.

"Cijelo djetinjstvo i mladost bio sam pobožan", pripovijeda Hrženjak i pojašnjava:

Žešći od Gupca Ukleti Tuđmanovi: Jednu su im ženu spalili kao vješticu

"Znao sam napamet sve litanije, ministrirao sam, cijelo selo je bilo pobožno, svake večeri i jutra sam se molio s majkom i ocem, samo nismo voljeli popa", govori mirno pa tumači kako riječi "komunizam" ili "komunistička partija", osobito u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, ne opisuju dovoljno bit pokreta kojemu je on pripadao već od tridesetih godina prošlog stoljeća: 

"Tu su se nalazili humanisti, racionalni ljudi, ljudi izgradnje i napretka", kaže on.

U jednom trenutku oči Đuke Hrženjaka su zablistale. Stisnuo je šake, glas mu je poprimio ton tvrdog uvjerenja:

"Znate li kako kaže Isus: 'Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga'. Kakva je razlika između toga i onoga čega smo se mi držali? To je i naše uvjerenje. Loš je jedino ekstremizam, desni ili lijevi. Ekstremizma se valja kloniti otkuda god dolazio...

Hrženjak je bio komunist, član partije, direktor Političke škole SKH u Kumrovcu. Ljevičar je zadnjih 80-ak godina. 

"O komunizmu nisam puno razmišljao, sve dok se u selu nije pojavio prvi povratnik iz SSSR-a. O Rusiji se kod nas u selu tad govorilo kao o nečemu strašnom, bezvjerskom, opasnom, gadnom, nečemu od čega treba bježati, nečemu božesačuvaj i budiboksnama. Selo nije bilo klerikalno, ali je bilo vrlo pobožno. Ja sam seljacima koji nisu bili pismeni čitao Bibliju, sa starim ženama sam molio molitive i znao sam ih više nego one...", kaže Hrženjak i nastavlja:

"Ljevici sam pristupao postupno. Pristupio sam im već u mladosti, a već s 19 bio sam aktivni politički radnik. Prvi ljevičarski aktivist kojeg sam upoznao bio je jedan kolega iz škole, dijete siromašnih težaka, koji se svakog jutra dizao oko četiri sata da bi najprije pomuzao i nahranio krave pa je u školu dolazio, kako je sam govorio, smrdeći na stoku. On je nosio prve letke koje sam vidio. Na pitanje koliko se sjeća nastanka fašizma i Mussolinija kaže: 

"Pamtim dobro to razdoblje jer su iz Istre u našu školu dolazila djeca koja su bježala od Talijana i fašizma. Bilo ih je kod nas. I to me guralo lijevo.

Na početku rata bio sam drugi tajnik Slavka Kolara, ali sam bio komunistički ilegalac. Slavko nije bio ljevičar, ali sasvim sigurno nije bio proustaški ili nacionalistički orijentiran. Bio je osobni prijatelj bana Šubašića. On je bio odjelni predstojnik za poljoprivredu u NDH. Kad sam dobio dojavu da me ustaše kane uhititi, pobjegao sam u partizane. Prije toga sam dojavljivao kad bi koji agronom trebao biti uhićen. Nakon rata svi su mi agronomi ove zemlje dolazili zahvaljivati, iako ja nisam dojavio za sve njih", kaže Hrženjak smijući se.

Na pitanje kakve su bile podjele između ustaša i komunista između dva rata žustro kaže: 

"Podjela? Nije tu bilo podjela, to su bile dvije fronte! U sukobima studentske mladeži bilo je i mrtvih. Doduše, u lepoglavskoj kaznionici ustaše i komunisti su surađivali u borbi protiv jugoslavenskog centralističkog režima, ali ta je suradnja bila kratkotrajna. Ustaški teror 1941. okrenuo je narod protiv njih. 

Na pitanje kako komentira to što će Tito ostati bez trga u Zagrebu Hrženjak kaže:

"Desnica je prevladala. Prevladao je mulj, mutež u hrvatskoj vlasti. U njoj više nema nikoga tko misli konstruktivno i pozitivno. Ne mislim da netko mora biti ljevičar nego samo objektivno promatrati stvari i razumno zaključivati o prošlosti. Mora se sagledati prošlost i sadašnjost i imati viziju budućnosti. To svaki politički  misaon čovjek mora imati. Nema političke misli bez sagledavanja te vrste kontinuiteta. 

Ovi danas ne misle od danas do sutra nego od jutros do popodne... Moj vidokrug je sve uži, stisnut sam na ove papire koje vidite tu na stolu. Možda vi vidite nešto više i nešto šire od mene, ali ja doista ne vidim kako se iz ovog može bilo što dobro izroditi. Onako kako ja gledam stvari, mislim da pred sobom imamo trideset godina stagnacije. 

"Vi biste - kaže nam Hrženjak - ako sad imate 50 godina, negdje u 90. mogli doživjeti bitnije promjene. Treba nam oko 30 godina za bilo kakve ozbiljne reforme. Stvorili su kadar koji nije u stanju ništa promijeniti i zato nema nikakve perspektive, tako da ja mogu ovako mozgati i gristi se noću, kad ne mogu zaspati - a ne mogu zaspati baš zbog toga - pa se pitam jesmo li možda mi negdje pogriješili."

"Jeste li", pitamo Hrženjaka.

"Ja se to stalno pitam, jesam li, i ne mogu doći do takvog zaključka. Boga mu, pa ta je republika cvala! Bila je bogata, bila je najbolja u Jugoslaviji, najmoćnija, industrijski najrazvijenija u državi, bila je admiralski brod. Kako sam pogriješio, gdje sam pogriješio? Nisam pogriješio!"

Na pitanje gdje je Tuđman pogriješio Hrženjak kaže: 

"Ma Tuđman je griješio od prvog momenta. On je sam po sebi bio bolesno ambiciozan čovjek. Bio je duboko uvjeren u svoju mudrost, u svoje vizije. Njegove ambicije su znatno premašile njegove umne potencijale. A neke su mu stvari išle na ruku. Recimo, Tito ga je kao Zagorca proizveo u generala. To je... 

Ode čovjek u visine, čovjek si utvara da je snaga, da je nešto. Je li Tito pogriješio? Vidio je u njemu mladog ambicioznog čovjeka. Htio je sebi za zamjenika Miku Tripala, ali to je drugi format, nema tu usporedbe. Miko je bio i mudar, i karakteran, dostojanstven čovjek. To je nešto skroz drugo.

Na pitanje koliko je Tito učinio za Hrvatsku Hrženjak ima rezolutan odgovor:

"Ma Tito je stvorio Hrvatsku, ajde, bogati... Što je Hrvatska bez Istre, bez otoka? Ništa..."

Na pitanje jesu li nasljednici rasprodali ono što je nekoć stvoreno kaže:

"Ne rasprodali, uništili. Oni su uništavali ovu zemlju i tu su napravili velik posao."

Juraj Hrženjak nije formalist i ne misli dogmatski. Spada u "staru gardu" ljevičara, koja je više mislila o proizvodnji nego o raspodjeli te više o sadržaju nego o formi. Danas je, lijevo i desno, obrnuto: važne su velike geste i ideološka pravovjernost, a nitko ne razmišlja kako unaprijediti gospodarstvo niti itko u glavi ima dva suvisla projekta. Napraviti Končar, OKI, Teslu, Prvomajsku, Podravku, to su bili dosezi. Danas o tome nitko ne misli.

Na pitanje kako to da i dalje, u 101. godini, puši - unatoč svim upozorenjima i dvama trovanjima nikotinom - Hrženjak kaže da ne kani odustati. Tijekom drugog svjetskog rata, u partizanima, pušio je lišće.

"Ne možete pušiti lišće bukve, ono nije upotrebljivo, ali možete, recimo, pušiti lišće vinove loze. Ono nije kao duhan, ali neku aromu, kakvu-takvu, ima... Pregurao sam dva nikotinska trovanja. Sad je kasno za odvikavanje."