Iznimno zabavan, pitak i čitljiv roman kojemu ne bi nimalo štetilo da je kojih pedesetak ili stotinjak stranica duži. Da ne bude zabune, to nije zamjerka, nego kompliment, pogotovo jer se roman bavi razdobljem o kojemu se, ustvari, rijetko piše - ponajviše 50-im i 60-im godinama u Jugoslaviji (iako roman djelomično zahvaća i prijeratno razdoblje te sam raspad države). Vrlo nadahnuto i precizno, a obje stvari su važne. Precizno jer su sporedna lica u romanu povijesne ličnosti, a sama radnja prati neke važne povijesne događaja. Točnije bi bilo reći, povijesni događaji prate radnju romana.

Nepretenciozno, jako lijepo i pitko ispričano.

Željeznički službenik i ratno siroče (iz onog prvog rata) Miloš Stojanović na putu iz Ljubljane susreće elegantnog, ali pomalo sumnjivog, inženjera Babića, koji ga zamoli da mu, kad dođe u Beograd, napravi sitnu uslugu, on naime silazi u Zagrebu, i dostavi pismo na jednu adresu. Inženjer Babić je Valter, odnosno kanadski Grk Spirodom Mekas, u ovim krajevima, odnosno u svim krajevima svijeta, poznatiji kao Josip Broz Tito.

Dobro, muvaju se tu i Kardelj i Ranković, ali za Miloša će susret s Titom biti sudbonosan. Ne, neće postati revolucionar ili kontrarevolucionar, njegov život se neće pretvoriti u neviđenu avanturu, dapače, ostat će točno onakav kakvim ga je Miloš oduvijek želio - smiren, pravilan i nimalo uzbudljiv život državnog službenika na željeznicama. Susret s inženjerom Babićem omogućit će mu tek jednu avanturu, zbog koje će nepotrebno umirati od straha, ali i zaljubljivanje u modele željeznica, koje će zatim cijeli život precizno graditi, dok se ona prava željeznica, i država u kojoj ona vozi, raspada po svim šavovima.

Kroz roman se prolamaju razni povijesni događaji, koje Miloš primjećuje onoliko koliko mora, prije svega tršćanska kriza i fertutma koja je nastala zbog Deklaracije o hrvatskom jeziku.

A roman se donekle dotiče i sukoba na ljevici - točnije Krležina sukoba s partijom i složenog odnosa Krleže i Tita u kojem kao da se njih dvojica izmjenjuju u ulogama sina i oca. Miloš će se tijekom svojih “avantura” dva puta slučajno sresti s Krležom iako će shvatiti s kim se sreo tek kad Krleža umre. Uz Krležu i Tita, Miloš će se upoznati, a ta epizoda izvedena je maestralno, s još jednim velikanom - Danilom Kišom.

Kažem, bilo je tu štofa za još kojih stotinjak stranica, ali možda je ipak bolje da je sve ostalo u okvirima u kojima jest.

Tim više što se čitatelj - uz sve te velikane i turbulentne povijesne događaje - ipak najviše veže uz samozatajnog Miloša koji nastoji, i uglavnom uspijeva, izbjeći bilo kakvu avanturu i sudjelovati u toj velikoj povijesti što manje može.

Perišić je uz skromnog željezničara najviše prostora dao Krleži i Titu (dobro i odličnom Kaliterni iz Ozne, pardon Udbe, pardon tko zna koje od jugoslavenskih tajnih službi), s time da je Krležu skinuo poprilično uvjerljivo pa se čini da misli i dijaloge piše sam Krleža, dok je Tito ipak ostao pomalo hladan i služben poput njegovih portreta koji su morali biti izvješeni u svakoj službenoj i neslužbenoj prostoriji bivše države. Iznimno sladak i dobar roman koji se čita u jednom danu s velikim užitkom.